Zanimljivosti ROMI.HR

Lužički Srbi (Sorbs), poznati i kao Lužičani (Wends), govornici su slavenskog jezika koji su se prije 1400 godina doselili na teritorij koji danas pripada Njemačkoj. Lužički Srbi dijele se na dvije grupe Gornjolužički Srbi i Donjolužički Srbi. Gornjolužički Srbi žive u Saskoj, a Donjolužički Srbi žive u Brandenburgu, u istočnoj Njemačkoj. Otprilike 60000 Lužičkih Srba trenutno (2021) živi u Njemačkoj. 40000 Gornjolužičkih Srba živi u Saskoj, a 20000 Donjolužičkih Srba živi u Brandenburgu. 2021. godine procijenjeno je da 60000 Lužičkih Srba živi u  Njemačkoj. Ime „Sorbs“ temeljeno je na latiniziranom obliku „Surbi“ ili „Sorabi“, koji dolazi iz lužičkosrpskog jezika u obliku „Serbja“ ili Srbi.

Pojam „Wends“ ima svoje korijene već kod rimskog povjesničara Plinija Starijeg i kod Tacita, kao i grčkog geografa Ptolemeja, koji je skovao termin „Veneti“  za sva slavenska plemena koja su se smjestila između Karpata i Baltičke obale u prvom stoljeću nove ere. Većina Lužičkih Srba u Gornjoj Lužici danas smatraju da taj naziv ima pogrdno značenje i ne koriste ga za samoimenovanje, a Donjolužički Srbi koriste i naziv Lužički za svoje samoimenovanje na njemačkom jeziku. Ime krajolika Lužica potječe od starolužičke riječi lug. Iz toga je izvedeno plemensko ime za stanovnike Lunsinzi, Lunsizani, Lusizi ili Lusizer.

Zanimljivo je da u samopredstavljanju Lužičkih Srba ove razlike nisu važne jer postoje riječi Srbin (imenica muškog roda), Srpkinja (imenica ženskog roda) i srpski (pridjev muškog roda).

Danas su ova dva pisana jezika korištena među Lužičkim Srbima u Njemačkoj, Donjolužičkim Srbima i Gornjolužičkim Srbima, a to nas vraća natrag u dug period društvene odvojenosti između grupa, sve do reforme u 16.stoljeću. Dva pisana jezika pokazuju veliku sličnost, a to je razlog zbog kojeg komunikacija između Donjolužičkih i Gornjolužičkih Srba nije otežana. Kruže rasprave oko ujedinjenja ili razjedinjenja plemena jer dokazi s početka razvitka pisanja u 15. i 16. stoljeću pokazuju da su oni zapravo bili jedno pleme.

Zbližavanje dviju grupa konačno je počelo reformacijom, kada su predstavnici obrazovane srednje klase, kao na primjer svećenici, preselili u druge gradove kako bi se zaposlili.

Slaveni tvore najveću jezičnu zajednicu u Europi i njoj pripada otprilike 40 posto populacije. Lužički Srbi smatraju se najmanjim dijelom slavenske zajednice. Zajedno s Poljacima, Česima, Slovacima i Kašubima, pripadaju Zapadnim Slavenima.

Za vrijeme migracija Slavena od 7. stoljeća naovamo, Lužički Srbi iz Istočne Europe smjestili su se u tada nepopularna područja između rijeka Elbe i Ode. Tamo su u miru obrađivali zemlju i radili u poljoprivrednom sektoru stoljećima.

Krajolik je bio ispunjen lužičkosrpskim i njemačkim naseljima, a zajednički interes je porastao među poljodjelcima i postali su trgovački partneri.

U 12.stoljeću započela je kolonizacija njemačkih naselja. Procesom asimilacije Slaveni su postali Nijemcima.

Kao rezultat germanizacije i miniranja lignitom, teritorij Lužičkih Srba se stalno smanjivao i gotovo sve slavensko bilo je potisnuto. Danas je samo na prostoru Lužice sačuvana kultura i jezik Lužičkih Srba.

Treba spomenuti i da mnogi gradovi u Istočnoj Njemačkoj, kao na primjer Dresden (Drježdźany) ili Leipzig (Lipsk) imaju svoje jezično podrijetlo u slavenskim jezicima. Ovo svjedoči o aktivnom naseljavanju Slavena sve do današnjih dana.

Danas je Budišin u Saskoj takozvani glavni grad Lužičkih Srba. Domowina i Zaklada Lužičkih Srba ((Zwjazk Łužiskich Serbow) imaju svoja sjedišta u takozvanom Serbskom domu. Domowina je osnovana 1912. kao krovna organizacija trideset jedne udruge Lužičkih Srba i danas ima oko 7000 članova. Zaklada Lužičkih Srba osnovana je 1991. i stekla je svoju pravnu sposobnost 1998. To je temeljeno na ugovoru o sjedinjenju kojim se utvrđuju obveze Savezne Pokrajine prema Lužičkim Srbima i državnom ugovoru između Saveznih pokrajina Brandenbruga i Saske. Ugovorom o sjedinjenju, Savezna Republika Njemačka dodjeljuje Lužičkim Srbima sljedeća 4 osnovna prava: prvo, priznanje njihove nacionalnosti i culture je slobodno. Drugo, da je očuvanje i daljnji razvoj lužičke kulture i tradicije zajamčen. Nadalje, da Lužički Srbi i njihove organizacije imaju slobodu održavanja i očuvanja lužičkosrpskog jezika u svakodnevnom životu. I posljednje, da ovo ne utječe na temeljnu podjelu odgovornosti između savezne vlade i pokrajina.

U državnom ugovoru između saveznih pokrajina Brandenburga i Saske zabilježena je uspostava pravno sposobne zaklade „Zaklada za Lužičke Srbe“ na temelju javnog prava. Udruga Lužičkih Srba zajednički je instrument savezne vlade i pokrajina Brandenburg i Saska i promovira jezik, kulturu i tradiciju. Sveukupno 9 institucija potpomaže zaklada (Njemačko-lužičko narodno kazalište, Domowina e.V. i Jezični centar WITAJ, Škola za donjolužički jezik i kulturu, Nakladnička kuća Domowina, Udruga Lužičkih Srba, Lužičkosrpski muzej Budišin).

Lužičkosrpski nacionalni ansambl i Wendish Museum Cottbus (Chóśebuz). Takozvani Serbski dom također obuhvaća i Jezični centar WITAJ, Uredništvo Katolskog Posola, Školsku udrugu Lužičkih Srba i ostale manje lužičkosrpske udruge, kao na primjer sportska i pjevačka udruženja.

Lužičkosrpska tradicija uživa veliku podršku u kulturi i umjetnosti. Cilj je očuvanje i širenje lužičkosrpskih običaja, tradicionalne nošnje, narodne glazbe i plesova, kao i lužičkosrpskog jezika kako bi se pomoglo Lužičkim Srbima u identifikaciji s njihovom tradicijom i domovinom. U Njemačko-lužičkom kazalištu u Budišinu, fokus je usmjeren na razvoj i izvođenje lužičkosrpske drame: lužičkosrpske drame i mitovito redovito nađu svoje mjesto na pozornici. To je jedino bikulturalno profesionalno kazalište u Njemačkoj. Izvanredno je da mnoge europske manjine održavaju kazališnu tradiciju jer su jezici koji nađu svoje mjesto na pozornici cijenjeni zbog svog značenja i važnosti.

Domowina – Savez Lužičkih Srba, osnovana je 1912. godine kao krovna organizacija lužičkosrpskih udruga. Domowina zastupa interese i djela  Lužičkih Srba u obrazovne i kulturne svrhe  kao njihovo predstavništvo. Nadalje, Udruga služi kao veza za druge manjine u Njemačkoj i Slavene u Europi. Uz pomoć Jezičnog centra WITAJ, lužičkosrpski se promiče u obrazovanju i znanosti. Lužičkosrpske srednje škole u Budišinu i Cottbusu su pod pokroviteljstvom Jezičnog centra WITAJ.

Izgradnja lužičkosrpskog obrazovnog sustava nakon nacističkog režima pokazala se prilično teškom, što je uglavnom bilo tako zbog nedostatka učitelja. Lužičkosrpski učitelji su također bili članovi Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, najviše kako bi se zaštitili. Kao bivšim članovima stranke, prema Potsdamskoj rezoluciji nije im bilo dozvoljeno raditi u školama nakon Drugog svjetskog rata. Zbog toga su morali obučavati nove učitelje. To je bilo posebno važno za Lužičkosrpsku poljoprivrednu školu u Croswitzu koja je obučavala Lužičke Srbe u zanimanju koje je uvježbavala stoljećima. Odgovornost za ovaj zadatak pala je na Domowinu, koja je bila ponovno uspostavljena 1945. nakon zabrane 1937. za vrijeme nacizma.

Lužičkosrpski povjesničar Peter Schurmann s Lužičkosrpskog instituta u Cottbusu objašnjava da su nacisti pokušali iskorijeniti lužičkosrpsku kulturu, jezik i identitet. S obzirom na to da nisu mogli naći nikakve takozvane etničko-rasne razlike između Nijemaca i Lužičkih Srba, nacisti su ih smatrali njemačkim plemenom. Zbog toga su bili prisilno germanizirani, ali ne i sustavno progonjeni kao romska ili židovska manjina. Međutim, Lužički Srbi koji su progovorili protiv nacističkih mjera bili su uhićeni i obično su umrli u zatvoru. Pauline Krauts, lužičkosrpska krojačica kostima, art(?) i zastava javno je istupila protiv nametnute germanizacije lužičkosrpskih mjesta i imena ulica. Prema Schurmannovom radu, većina Lužičkih Srba pokorila se postupnoj germanizaciji u vrijeme nacističkog perioda.

Škola lužičkosrpskog jezika i kulture jezična je škola čije aktivnosti također uključuju i semestralne tečajeve, seminare i serije predavanja.

Nakladnička kuća Domowine objavljuje na donjolužičkom i gornjolužičkom, kao i na njemačkom jeziku. Nakladnička kuća, koja je osnovana 1958.godine, objavljuje donjolužički tjednik „Nowy Casnik“, kulturno-politički mjesečnik „Rozhlad“ i gornjolužičke večernje novine „Serbske Nowiny“.

Lužičkosrpski institut tradicionalno je Institut za narodna istraživanja Lužičkih Srba, a osnovan je 1951.godine. Lužičkosrpski kulturni arhiv i Lužičkosrpska središnja knjižnica pripadaju Institutu. Glavni je zadatak Instituta istraživati i održavati lužičkosrpsku povijest, kulturu i jezik, ali oni rade i na polju komparativnog istraživanja o etničkim problemima manjina u Njemačkoj.

Lužičkosrpski nacionalni ansambl razvija i čuva lužičku kulturnu tradiciju na profesionalnoj razini putem zborova, okrestara i baleta. Idu na turneje širom Europe i sebe vide kao kulturne ambasadore u ujedinjenoj Europi.

Stalne izložbe o Lužičkim Srbima mogu se posjetiti u Lužičkosrpskom muzeju u Budišinu i u Wendish Museum u Cottbusu.

Lužičkosrpski radio osnovao je prvi radio studio 22. ožujka 1953. Trenutna je usredotočenost usmjerena na razvoj i očuvanje lužičkog jezika, uključujući i u glazbi. Lužičkosrpska glazba se pušta na lužičkom radiju, za razliku od mnogih njemačkih radio postaja koje puštaju uglavnom englesku glazbu. Lužičkosrpski radio zaslužuje velike zasluge u očuvanju lužičkosrpskog jezika i jačanje nacionalne svijesti.

Sveučilište u Leipzigu (u pokrajini Saskoj) je jedino sveučilište u Njemačkoj na kojem se može diplomirati lužičkosrpske znanosti. Blisko surađuju s Lužičkosrpskim institutom u Budišinu.

Kršćanstvo je blisko povezano s poviješću Lužičkih Srba. U ranom razdoblju crkva je pokušala osvojiti Slavene i pripojiti kršćanstvu. Stoga su 948. osnovane misijske biskupije Havelberg i Brandenburg. Uz pomoć ovih misijskih biskupija, zemlja na kojoj su živjeli Lužički Srbi trebala je biti uklopljena u feudalnu državu. Zbog bliskih veza s crkvom, religijski običaji poput Easter riding mogli su preživjeti pod zaštitom crkve sve do današnjih dana. Za vrijeme službe slavi se lužička kultura i jezik. Na važne crkvene blagdane čak je uobičajeno da se nosi tradicionalna nošnja kao svečana odjeća.

Danas, sve lužičkosrpske udruge i organizacije služe kao mostovi za razumijevanje povijesti Lužičkih Srba, njihove umjetnosti, književnosti i običaja i izgradnju i održavanje društvenog prihvaćanja.

Neki Lužički Srbi izvještavaju o snažnom osjećaju zajedništva među sobom, s obzirom na to da se većina njih poznaje i drži u zatvorenim grupama. Neki se smatraju manjinom bez domovine u Njemačkoj.

The Sorbs, also called the Wends, are Slavic-speaking people who immigrated to territory that nowadays belongs to Germany around 1400 years ago. The Sorbs are divided between two groups, namely the “Obersorben” (Upper Sorbs) and the “Niedersorben” (Lower Sorbs). The Upper Sorbs live in Saxony and the Lower Sorbs in Brandenburg, in eastern Germany. Approximately 60.000 Sorbs are currently (2021) living in Germany. 40.000 Upper Sorbs live in Saxony and 20.000 Lower Sorbs in Brandenburg. In 2021, 60,000 Sorbs are estimated to live in Germany. The name "Sorbs" is based on the latinized form Surbi or Sorabi, which comes from the Sorbian-language proper name of the Sorbs/Wends as Serbja or Serby. 

The term "Wends" goes back to the Roman historians Pliny the Elder and Tacitus as well as the Greek geographer Ptolemy, who coined the term ‘Venedi’ for all Slavic tribes that had settled between the Carpathians and the Baltic coast in the first century AD. While the majority of the Sorbs/Wends in Upper Lusatia today feel that the term carries pejorative weight and therefore do not use it for self-designation, the Lower Sorbs use both the term "Sorbs" and "Wends” for their German-language self-designation. The landscape name Lusatia/ Łužyca goes back to the Old Sorbian word ług (marshy, forest-covered lowland). From this was derived the tribal name for their inhabitants Lunsizi, Lunsizani, Lusizi or Lusizer.

Interestingly, in the Sorbian/Wendish self-designation these differences do not play a role, because here it is only Serb (noun masculine) or Serbowka (noun feminine) and serbski (adjective masculine).

Today, two written languages are used among the Sorbs in Germany, Lower Sorbian and Upper Sorbian, which dates back to a long period of social separation between the groups up until reformation in 16th century. The two written languages show a great similarity, which is why communication between Upper and Lower Sorbians is not difficult. Debates therefore circle around the unity or separation of the tribes since evidence from the beginning of the development of writing in the 15th and 16th centuries suggest that they are in fact one tribe.

The rapprochement of the two groups began decisively with the Reformation when especially representatives of the educated middle classes such as pastors moved to other towns to find employment.

Slavs form the largest language group in Europe with about 40 percent of the population. Among them, the Lusatian Sorbs/Wends are considered the smallest part of the Slavic community of peoples. Along with Poles, Czechs, Slovaks and Kashubs, they belong to the West Slavs.

During the migration of Slavic peoples from the 7th century onwards, Sorbs from eastern Europe settled in the then scarcely populated areas between the rivers Elbe and Oda. There they peacefully cultivated the land and traditionally worked in the agricultural sector for centuries.

The landscape was characterized by Sorbian and German settlements, but early on common interests arose between the farmers and they became trading partners.

In the 12th century the colonization of German settlers began. As a progress assimilation of which Slavic people became German people.

As a result of Germanization and the mining of lignite, the territory of the Sorbs shrank steadily and almost everything Slavic was displaced. Nowadays, only in the areas of Lusatia the culture and language of the Sorbs is preserved.

 It should be noted that many city names in eastern Germany, such as Dresden (Drježdźany) or Leipzig (Lipsk) have their linguistic origin in the Slavic language. This testifies to the active settlement activity of the Slavs until today.

Today, the so-called capital of the Sorbs is Bautzen (Budyšin) in the state of Saxony. There, Domowina e.V. and the Foundation of the Sorbian People (Zwjazk Łužiskich Serbow) have their headquarters in the so-called House of the Sorbs. Domowina was founded in 1912 as an umbrella organization of 31 Sorbian associations and has about 7,000 members today. The Foundation of the Sorbian People was founded in 1991 and acquired its legal capacity in 1998. This is based on a unification treaty, which declares the obligations of the Federal Republic towards the Sorbian people and the state treaty between the federal states of Brandenburg and Saxony. With the Unification Treaty, the Federal Republic of Germany grants the Sorbs the following four basic rights: First, that the confession of the Sorbian nationality and culture is free. Secondly, that the preservation and further development of the Sorbian culture and the Sorbian traditions are guaranteed. Furthermore, that the members of the Sorbian people and their organizations have the freedom to maintain and preserve the Sorbian language in public life. And finally, that this does not affect the fundamental division of responsibilities between the federal government and the states.

In the state treaty between the federal states of Brandenburg and Saxony the establishment of the legally capable foundation under public law with the name "Foundation for the Sorbian People" is recorded. The Foundation for the Sorbian People is a joint instrument of the federal government and the states of Brandenburg and Saxony and supports and promotes language, culture and tradition. A total of nine institutions are supported by the foundation (German-Sorbian Folk theatre, Domowina e.V and the WITAJ Language Center, School for Lower Sorbian Language and Culture, Domowina Publishing House, Sorbian Institute, Sorbian Museum Bautzen (Budyši).

Sorbian National Ensemble and the Wendish Museum Cottbus (Chóśebuz). The so-called House of the Sorbs also encloses the Witaj Language Center, the editorial office of Katolsko Posol, the Sorbian School Association and other smaller Sorbian associations such as sports and singing clubs.

In art and culture the Sorbian tradition has been experiencing much support. The aim is to preserve and spread Sorbian customs, traditional costumes, folk music and dance as well as the Sorbian language to support the identification of Sorbian citizens with their traditions and their homeland. In the German-Sorbian Folk theatre in Bautzen (Budyšin), the focus lies on the development and performance of Sorbian drama; Sorbian sagas and myths also regularly find their way on stage. It is the only bicultural professional theatre in Germany. It is remarkable that many European minorities maintain a theatre since languages that find space on a stage are valued for their meaning and importance.

Domowina - Federation of Lusatian Sorbs e.V. was founded in 1912 as an umbrella organization of Sorbian associations. The Domowina represents the interests and acts as a representative of the Sorbian people in educational and cultural matters. In addition, the association serves as a liaison to other minorities in Germany and Slavic peoples in Europe. With the help of the WITAJ language center, the Sorbian language is promoted in education and science. The Sorbian high school in Bautzen (Budyšin) and the Sorbian high school in Cottbus (Chóśebuz) are under the auspices of the WITAJ Language Center.

Building up a Sorbian school system after the Nazi regime proved rather difficult, which was mainly due to a severe lack of teachers. Sorbian teachers had also been members of the NSDAP, mostly to protect themselves. As former party members, they were not allowed to work as teachers after the Second World War according to the Potsdam resolutions. Therefore, new teachers had to be trained. This was especially important for the Sorbian agricultural school in Crostwitz (Chrósćicy), which trained Sorbs in the profession they had practiced for centuries. The responsibility for this task fell to the Domowinan, which was re-established in 1945 after a ban in 1937 during the Nazi period.

The Sorbian historian Peter Schurmann from the Sorbian Institute in Cottbus (Chóśebuz) explains that the Nazis tried to eradicate the Sorbian culture, language, and identity.  Since they could not find any so-called ethnic-racial differences between people recognised as German and Sorbs, they were considered a German tribe by the Nazis. Because of this, they were forcibly germanised, but not systematically persecuted like the Roma and Jewish minorities. However, Sorbs who spoke out against Nazi restrictions were arrested and usually died in prisons. Pauline Krauts, for instance, a Sorbian costume, art and flag stitcher publicly stood up against the imposed germanisation of Sorbian place and street names. According to Schurmann's work, most Sorbs resigned themselves to being gradually germanised during the Nazi period.

The School of Sorbian Language and Culture is a language school whose activities also include semester courses, seminars and lecture series. 

The Domowina Publishing House publishes in Upper and Lower Sorbian as well as in German. The publishing house, founded in 1958, publishes the Lower Sorbian weekly "Nowy Casnik", the cultural-political monthly "Rozhlad" and the Upper Sorbian evening newspaper "Serbske Nowiny".

The Sorbian Institute is in the tradition of the Institute for Sorbian Folk Research, founded in 1951. The Sorbian Cultural Archive and the Sorbian Central Library both belong to the Institute. The main task of the Institute is to research and maintain Sorbian history, culture and language but they also work in the field of comparative research on ethnic minority issues in Germany.

The Sorbian National Ensemble develops and preserves Sorbian cultural tradition on a professional level in the fields of choir, orchestra and ballet. They tour all throughout Europe and see themselves as cultural ambassadors in a united Europe.

Permanent exhibitions about the Sorbs can be visited in the Sorbian Museum in Bautzen (Budyšin) and the Wendish Museum in Cottbus (Chóśebuz).

Sorbian radio began with the founding of the first Sorbian radio studio on March 22, 1953. Currently, the focus lies on the development and preservation of the Sorbian language, including in music. Therefore, Sorbian music is played in the Sorbian radio, unlike many German stations which play mainly English music. The Sorbian radio program owes a great merit to the preservation of the Sorbian language and the consolidation of a national consciousness.

The University of Leipzig (in the state of Saxony) is the only university in Germany to offer a degree in Sorbian Studies. There is a close cooperation with the Sorbian Institute in Bautzen (Budyšin).

The Christian faith is closely connected with the history of the Sorbs. Early on, the church tried to win the Slavs for Christianity. Therefore, in 948 the missionary bishoprics of Havelberg and Brandenburg were established. With the help of these mission bishoprics, the land in which the Sorbs lived was to be incorporated into the feudal state. Due to the close connection to the church, religious customs such as Easter riding could survive under the protection of the church until today. During service, the Sorbian culture and language is celebrated. On high church holidays it is even customary that traditional costumes are worn as festive clothing.

Nowadays, all Sorbian associations and organizations serve as bridges to understand the history of the Sorbs, their art, literature and customs and build up and maintain social acceptance.

Some Sorbs report a particularly strong sense of togetherness among themselves, as many Sorbs know each other and keep in close groups. Some consider themselves a minority group in Germany without a homeland.