Zanimljivosti ROMI.HR

Jesenas su francuski mediji izvijestili o višestrukim napadima na cirkus Alexandrea Romanèsa, koji se trenutno nalazi u Parizu. Krajnje desni ekstremisti uništili su električne instalacije, cijevi za vodu, spalili kostime cirkuske trupe. Otad je cirkusu potrebna policijska prisutnost kako bi se zaštitili izvođači tijekom predstava.

Alexandre Romanès rođen je u Parizu 1951. godine. On je francuski Rom, iako se u Francuskoj riječ Rom najčešće koristi za Rome migrante iz istočne Europe, koji nisu državljani Francuske. U Francuskoj se rabi i termin gens du voyage (putnici) – to je administrativni termin koji se koristi od 1970-ih godina i odnosi se na Rome i na pripadnike drugih etničkih skupina čiji su pripadnici državljani Francuske koji žive nomadskim načinom života. Alexandre Romanès poznat je kao član velike obitelji Bouglione, koja je stvorila jednu od najvećih cirkuskih družina u Francuskoj. Kao i značajan dio Roma u Francuskoj, on je putnik, stalno putuje. Osnovao je svoj cirkus Le Cirque Romanès – Cirkus Romanès, koji prati Balkanski orkestar. Kao i drugi francuski putnici, imao je najviše šanse postati glazbenik, mađioničar ili zabavljač.

ALTERNATIVNI NAČIN ŽIVOTA KAO SLOBODA

Dio Roma u Francuskoj uglavnom živi alternativnim načinom života, vole svoju slobodu. Žale ljude koji žive sjedilačkim načinom života. „Da su bogati ljudi sretni, vidjeli bismo im to na licima“[1], izjavila je jednom Rose, Romanèsova kći.

Dio Roma u Francuskoj odbija živjeti ustaljenim načinom života većina ljudi. No, francusko društvo oduvijek je bilo sumnjičavo prema onima koji su smatrani nomadima i prema njihovu drugačijem načinu života. U 17. stoljeću na francuske se putnike gledalo kao na sumnjivce kojih se stalno treba paziti. To nikako nije bilo u skladu s načelima slobode i jednakosti iznesenima u Francuskoj revoluciji 1789. godine. Poslije su Romi, kao putujući narod, bili prisiljeni nositi putovnice kako bi putovali unutar Francuske. Tako su aktivnosti putnika bile pod kontrolom. Od 1912. godine podatci o francuskim putnicima bili su zapisani u antropometrijskim knjižicama koje su predstavljale njihove identifikacijske isprave.

Godine 1969. antropometrijske su se knjižice prestale koristiti jer su smatrane rasističkima. Stvoren je neutralni administrativni naziv gens du voyage i svi su ljudi koji žive nomadskim i putujućim načinom života stavljeni pod jedan status, bez obzira na etnicitet. Međutim, rasističke predrasude o francuskim putnicima nisu nestale. „Voljela bih da odete, u našem susjedstvu više nema mačaka. Poznato je da Cigani jedu mačke“[2], rekla je jedna starica Alexanderu Romanèsu. Prema francuskome pučkom pravobranitelju, 72 % Francuza ne smatra pripadnike gens du voyagea dijelom francuskog društva. Nicolas Sarkozy je 2010. godine u svom govoru u Grenobleu najavio stroge mjere protiv Roma migranata i pripadnika gens du voyagea, zbog čega se oni još i više osjećaju kao da ne pripadaju tom društvu.

NADZIRANJE, RESTRIKCIJA, DISKRIMINACIJA

Što se tiče diskriminacije Roma općenito, Alexandre Romanès, koji je i sam pjesnik, voli citirati svog prijatelja Roma, pjesnika Jeana-Mariea Kerwicha. „Oni grade zidove i uništavaju vjetar.“[3] Pravo na putnički život u Francuskoj veoma se nadzire. Odredba iz 1969. godine obvezuje pripadnike gens du voyagea starije od 16 godina da nose putni dokument, tj. posebnu knjižicu u koju se bilježe njihove aktivnosti, kako bi mogli putovati unutar Francuske. Od 300 000 pripadnika gens du voyagea koji su popisani u Francuskoj, jedna trećina njih su nomadi, jedna trećina njih živi polusjedilačkim načinom života i jedna trećina njih živi sjedilačkim načinom života. Putuju u karavanama.[4]

Otkad je Bessonov zakon stupio na snagu 2000. godine, općine s više od 5000 stanovnika moraju imati mjesto koje zadovoljava potrebe pripadnika gens du voyagea (odvojeno područje za stanovanje na kojem je omogućeno parkiranje vozila koja su dijelom karavane, a mora imati vodu i struju). Često se ta mjesta namjerno nalaze daleko od oka javnosti i zato su udaljena od škola. Također, gradonačelnici u Francuskoj nevoljko omogućavaju takva mjesta jer njihovo biračko tijelo smatra pripadnike gens du voyagea prijetnjom. Zbog toga samo 60 % općina ima takva mjesta. Pripadnici gens du voyagea nemaju dovoljno odgovarajućih mjesta na kojima bi se mogli nastaniti. Prisiljeni su ilegalno ući na zemlju i nakon nekog vremena s nje budu protjerani. Lokalne novine u Francuskoj gotovo svaki tjedan izvještavaju o takvim slučajevima protjerivanja. Christian Estrosi, gradonačelnik Nice, hvalio se medijima u siječnju 2015. godine da može poslužiti kao primjer svim gradonačelnicima i pokazati im kako se „riješiti“ gens du voyagea. „Ljudi koji se negdje nastane bez dopuštenja jesu delinkventi“, izjavio je.

Položaj pripadnika gens du voyagea pomalo se mijenja. Francusku osuđuju međunarodna i nacionalna tijela (Europski sud za ljudska prava 2006. godine i francuski pučki pravobranitelj 2004. godine), ali i sami pripadnici gens du voyagea. Tijekom 2012. godine jedan pripadnik gens du voyagea obratio se Ustavnom vijeću Francuske zbog provođenja odredbe iz 1969. godine, nakon čega je došlo do izmjena vezano za korištenje putnih knjižica i do njihova djelomičnog ukidanja. U francuskom parlamentu od lipnja 2015. godine pregovara se o zakonu o pripadnicima gens du voyagea. Taj zakon predlaže ukidanje putnih knjižica za sve pripadnike gens du voyagea i osiguravanje izgradnje mjesta za njihovo obitavanje. Dominique Raimbourg, koji je taj zakon predložio, htio je jednostavno pokazati da su pripadnici gens du voyagea stanovnici s jednakim pravima i ponešto drugačijim stilom života. Uskoro bi njihov položaj u kojem su diskriminirani napokon mogao biti okončan, ali ni to nije sigurno. Članovi francuskog parlamenta ne žele dati više prava „određenim skupinama ljudi koje se opasno ponašaju“, kako izjavljuju.

MUKOTRPNO DO PROMJENA

U međuvremenu Alexandre Romanès i njegova cirkuska trupa ostaju u Parizu i pokušavaju se držati dalje od očiju javnosti. Karavane su obojene u zelenu boju. Njegova supruga Délia učvrstila je prozor iznad svog kreveta kako je ne bi pogodili tijekom noći. Alexandre Romanès odlučio je nositi se s tom situacijom citirajući filozofa Heraklita: „Psi laju na one koje ne poznaju.“[5] Podsjeća ljude na to da riječ „sutra“ ne postoji u romskom jeziku. Što god se dogodi, on će snivati jednostavne snove, putovat će i na napade odgovarati umjetnošću i kulturom

*Leila Deshuis je volonterka u RNV-u na projektu Europe supports inclusion!

[1] Le Monde, „Ostat ćemo nomadi“, 26. veljače 2011.

[2] Libération, „U buržoaskom Parizu, cirkus Romanes žrtva je rasističkih napada“, 16. listopada 2015.

[3] Le Monde, „Ostat ćemo nomadi“, 26. veljače 2011.

[4] Izvješće francuskoga pučkog pravobranitelja o položaju pripadnika gens du voyagea, prosinac 2012.

[5] Libération, „U buržoaskom Parizu, cirkus Romanes žrtva je rasističkih napada“, 16. listopada 2015.