Zanimljivosti ROMI.HR

"Papusza" (2013) je prvi poljski film snimljen uglavnom na romskom jeziku i drugi film bračnog para Joanne Kos-Krauze i Krzysztofa Krauzea. Zajedno su snimili tri filma, sva tri s glumicom Jowitom Budnik u glavnoj ulozi, a partnerstvo je prekinula Krzysztofova smrt 2014. godine. "Papusza" je epsko djelo sporog tempa, dugih statičnih kadrova i nelinearne strukture snimljeno u crno-bijeloj tehnici koje daje presjek života protagonistice, ali i kroniku života Roma u Poljskoj, u razdoblju od 1910. do 1971. godine. Podvojenost Papuszina života naznačena je već u uvodu, kad je ravno iz zatvora u kojem je završila zbog krađe kokoši odvode na svečanu priredbu upriličenu u njezinu čast. Lutalački karakter njezine zajednice i njihova saživljenost s prirodom naznačeni su u sceni u kojoj vrlo mlada majka rađa Papuszu usred polja, na trenutke posve nerazaznatljiva od okoliša. Odrasla Papusza isprva je neupadljiv lik koji postupno izbija u prvi plan kao osebujna pojava koja uživa određen ugled prije svega zahvaljujući svom mnogo starijem mužu Dionizyju Wajsu kojem je prodana kad je imala svega 15 godina. On je poznati harfist, ali i hvalisavac, alkoholičar i nasilnik koji suprugu zlostavlja zbog neplodnosti, ali i zbog činjenice da jedina među njima zna čitati i pisati. Romski klan prikazan je kao stroga, zatvorena i prema ostatku svijeta duboko nepovjerljiva zajednica koja živi po vlastitim pravilima, ima svoja praznovjerja i rituale, a među njima je i vjerovanje da je pismenost loša bjelačka magija koja Romima donosi samo zlo. O opravdanosti njihova straha svjedoče i razni oblici netrpeljivosti s kojima svakodnevno dolaze u kontakt: od lokalnih seljaka koji na njih dižu hajke, preko nacista koji ih otvoreno istrebljuju, do sistemske represije kojom ih komunistički režim želi odučiti od nomadskog života.

Unutar te vječno progonjene i marginalizirane skupine Papusza je posebna vrsta autsajdera. Zbog svoje buntovnosti od djetinjstva upada u nevolje i uvijek predstavlja usamljen glas otpora. Kad ih vlasti odluče natjerati da se skrase, ona je jedina koja smatra da stalan dom i školovanje djece možda i nisu loše ideje. Glavnina filma odvija se sredinom 20. stoljeća kada je Papuszina proširena obitelj pružila utočište progonjenom pjesniku Jerzyju Ficowskom. Tijekom njegova dvogodišnjeg boravka među Romima njih su se dvoje zbližili. Jerzy, također svojevrsni uljez i nikad do kraja prihvaćen u klanu, vrlo brzo uviđa njezin sirov talent i nagovara je da zapisuje pjesme. Interes javnosti iskreno iznenađuje Papuszu koja, unatoč bijednom životu uz bolesnog supruga i posvojenog sina, odbija čak i novac za svoje pjesme, tvrdeći da joj one dolaze i odlaze mimo njezine volje. Objavljivanje zbirke poezije, a još više Ficowskove knjige o običajima Roma u Poljskoj nadahnute suživotom s njima, nanosi joj mnogo više štete nego koristi. Ogorčen zbog izdavanja svojih tajni, klan pronalazi žrtveno janje upravo u Papuszi, koja već ionako ne uživa njihovo povjerenje. Izložena prijetnjama i izopćenju, ona gubi razum te čak nakratko završava u umobolnici. Tragično odjekuju njezine riječi kako bi bila mnogo sretnija da barem nikad nije naučila čitati i pisati.

Budnikova portretira Wajsovu kao melankoličan i enigmatičan lik bogatog unutarnjeg života koji izbija na vidjelo kroz stihove, ali i kao duboko nesretnu ženu koja nikad nije do kraja pripadala okolini u kojoj je rođena. Papuszina biografija tipična je priča o neprilagođenoj pojedinki koja se osjeća zatočenom vlastitim podrijetlom, oduvijek suočena s prijekim pogledima jer se usuđuje sanjati o drugačijem životu, jer iskače iz rigidnih pravila tradicionalne zajednice. S druge strane, cijeli njezin opus uronjen je u romsku svakodnevicu i život izvan te zajednice za nju je nezamisliv. Njezina nelijepa sudbina prikazana je vizualno raskošno i s mnoštvom realističnih detalja, ali s izvjesnom distancom i bez sentimentalnosti, uz tek rijetke proplamsaje humora. Filmu se može spočitnuti što u njemu ne čujemo ni izbliza dovoljno njezinih autentičnih stihova, no zainteresira li se ijedan gledatelj da nakon njega potraži više informacija o ovoj svijetu malo poznatoj umjetnici, pa i pročita koji njezin rad, može se reći da su Krauzeovi postigli svoj cilj.