Kraj 19. stoljeća i početak 20. stoljeća može se smatrati teškim razdobljem za mnoge etničke manjine u Skandinaviji. Nove nacionalističke ideje širile su se Europom te  nordijske zemlje nisu bile iznimka. Pojavila se ideja o ujedinjenju stanovnika skandinavskih zemalja ne samo pod istom zastavom, već i pod istim jezikom i kulturom. Etničke manjine često su bile na udaru mnogih politika asimilacije koje su se tada uspostavljale.

Romi žive u svim zemljama Skandinavije već 500 godina. Norveška i Švedska dom su i drugim etničkim manjinama, poput Tornedalaca, Kvena, Finaca i autohtonog naroda Sámi, od kojih većina živi u sjevernim dijelovima zemalja. Tijekom 19. stoljeća, švedske i norveške vlasti radile su na asimilaciji ovih skupina, tjerajući ih da koriste isti jezik kao i većinsko stanovništvo.

Nacionalistička ideologija bila je vidljiva u švedskom osnovnom obrazovanju. Nacionalni heroji uvršteni su u školske udžbenike, a legende o njima podučavane su kroz pjesme i priče. Osnovnoškolsko obrazovanje tog vremena također pokazuje kako se ideologija švedskog jezika drastično promijenila tijekom 19. stoljeća. Prije 1809. godine, norma je bila da ljudi unutar granica zemlje govore različite jezike. U trenutku kada Finska više nije bila dio Kraljevine Švedske i kada je nacionalizam postao jače ukorijenjen u zemlji, moto je postao "jedna država, jedan narod, jedan jezik".

U isto vrijeme, Norveška je prolazila kroz sličan proces. Godine 1814. Norveška je stekla neovisnost od Danske, ujedinila se sa Švedskom i dobila svoj ustav. Tijekom druge polovice 1800-ih, trajala je norvežizacija (Fornorskning) usmjerena na autohtoni narod Sámi i Kvene. Norveški nacionalistički pokret za neovisnost počeo je rasti, a u tom procesu, narod Sámi su prikazivani kao autsajderi onoga što je istinski norveško i vrijedno očuvanja.

Kako bi natjerale narod  Sámi da počne govoriti norveški umjesto sámskih jezika, norveške vlasti su odredile "prijelazne okruge", gdje su namjeravale pokušati promijeniti upotrebu jezika u norveški. Prijelazni okruzi nalazili su se u sjevernom dijelu Norveške, gdje živi većina naroda Sámi i Kvena.

Godine 1898. odlučeno je da školsko obrazovanje treba biti samo na norveškom jeziku, a da se drugi jezici, poput sámskog i kvenskog jezika, koriste samo kada je to neophodno, na primjer kada dijete ne razumije norvešku riječ. S vremenom su škole postale strože i na nekim mjestima sámskoj djeci nije bilo dopušteno međusobno razgovarati na sámskim jezicima, čak ni tijekom odmora.

Slične sklonosti bile su prisutne u "nomadskim školama" u Švedskoj, internatima gdje su djeca Sámi iz nomadskih obitelji živjela i učila. Postoje brojni primjeri kako su djeca koja su živjela u nomadskim školama bila zanemarivana i podvrgnuta pretjeranim fizičkim kaznama. Uglavnom su učitelji podučavali djecu na švedskom jeziku, a učenici koji nisu znali švedski imali su poteškoća. Istovremeno, sámska djeca koja su pohađala redovne škole također su se suočavala s problemima. Često su ih druga djeca maltretirala, bili su obeshrabrivani da međusobno govore sámske jezike.

No, narod Sámi nisu bili jedina skupina pogođena ideologijom asimilacije. Tornedalci su skupina ljudi koji uglavnom žive u sjeveroistočnoj regiji Švedske zvanoj Dolina Torne. Ova skupina ima svoj jezik, meänkieli, koji se može opisati kao mješavina švedskog i starog finskog. Kako su redovne škole prešle na obrazovanje samo na švedskom jeziku, upotreba jezika postupno se prilagodila tako da je švedski na kraju postao većinski jezik u regijama gdje je višejezičnost izvorno bila norma, na primjer u Dolini Torne.

Danas postoje svjedočanstva i znanstvenika i zajednice Tornedalaca da je povijest zamjene njihovog jezika drugim stvorila kolektivni identitet ispunjen sramom. To se djelomično može objasniti činjenicom da djeca Tornedalaca nisu razumjela svoje učitelje kada su govorili švedski u školi, što je stvaralo osjećaj manje vrijednosti.

Sličan naslijeđeni sram može se naći u sámskoj zajednici. Mnogi sámski roditelji 60-ih i 70-ih godina odlučili su ne govoriti sámske jezike sa svojom djecom zbog negativnih iskustava koja su imali u vezi sa svojim materinjim jezikom. Rezultat toga je da mnogi ljudi nikada nisu naučili sámski, a danas mnogi pripadnici naroda Sámi osjećaju kao da su izgubili dio svoje kulturne baštine.

Budući da Tornedalci, Romi i narod Sámi danas imaju status nacionalnih manjina u Švedskoj, jezici su zaštićeni i njihovo pravo na obrazovanje na materinjem jeziku uglavnom se ne dovodi u pitanje. Međutim, asimilacija se i dalje promiče od strane nekih političkih stranaka, ali sada u kontekstu imigranata. Politička stranka najpoznatija po promicanju asimilacije su Švedski demokrati (SD). U stranačkom programu može se pročitati da:

"Naša alternativa multikulturalizmu je povratak na politiku asimilacije sličnu onoj koja se provodila u zemlji do 1975. godine, gdje je cilj da imigranti preuzmu običaje koji se koriste tamo gdje dolaze i na kraju napuste svoje izvorne kulture i identitete kako bi postali dio švedske nacije."

Iako su se politike vezane za jezik i kulturu promijenile nabolje sredinom dvadesetog stoljeća, čini se da asimilacija nije nužno stvar prošlosti. Budući da način na koji jezik zvuči predstavlja posljedicu kulturne povijesti i kolektivnih sjećanja, on je mnogo više od samo načina komunikacije. Gubitak kulturne baštine za male skupine društva ne uzrokuje samo stres na individualnoj razini, već je i gubitak za cijeli kolektiv.