Duh babe Ilonke (2011.), igranofilmski prvijenac dokumentarista Tomislava Žaje prema scenariju Irene Krčelić, pomalo je neobičan žanrovski složenac namijenjen „djeci od 7 do 77“ koji na šarmantan način promiče prijateljstvo i obiteljske vrijednosti. Film zaigrano kombinira elemente komedije, drame, mjuzikla, fantastike pa i horora, dok je istodobno posve lišen sladunjavosti i patetike.

Glavna junakinja Manuša (Selma Ibrahimi) mala je Romkinja čija majka Aska (Aleksandra Balmazović) nastoji presjeći veze sa svojim korijenima i u potpunosti se asimilirati u većinsku zajednicu. Manušina baba Ilonka (Sabina Ajrula) donekle je stereotipan karakter sveznajuće gatare koja i nakon svoje smrti u obliku duha i dalje utječe na život obitelji, a pokretač radnje je stara kletva koju Manuša pokušava otresti. 

Istodobno se bori i s vršnjacima u školi koji je zadirkuju zbog podrijetla, no ni u jednom trenutnu nije prikazana kao bespomoćna žrtva; naprotiv, Manuša je jaka i samouvjerena djevojčica koja se sama zna izboriti za sebe. U skidanju kletve pomaže joj novi kolega Zdenko (Marin Arman Grbin). Iako posve različiti – on je znanstveno nadareni mali štreber iz dobre obitelji, a ona siromašna pripadnica etničke manjine koja vjeruje u čuda i čarolije – oni se od početka međusobno prihvaćaju, uvažavaju i nadopunjuju, povezani dječjom znatiželjom i otvorenošću.

Foto/24 sata, Zoran Mikinčić

Pod utjecajem babina duha, Manuša potiče majku da se nanovo poveže sa svojim precima i pronađe kopromis između bijega i uklapanja. Osim što promiče otvorenost prema drugačijima, Duh babe Ilonke na osvježavajuće nesentimentalan način pristupa fenomenu smrti i gubitka, baveći se tom tabu-temom bez zadrške i s mnogo humora koji pronalazi na neočekivanim mjestima.

Smrt prožima cijeli film i dotiče sve likove – Manuši umire baka, njen otac Hrast (Rakan Rushaidat) svira na pogrebima, Zdenkovi roditelji imaju pogrebno poduzeće – ali joj se prilazi kao sastavnom dijelu života. Film se u cjelini doima staromodno i kao da je nastao u nekom drugom vremenu i prostoru, ali sve potencijalne mane – nizak budžet, neiskusne male glumce, jeftine specijalne efekte – uspijeva pretvoriti u prednosti te poput svoje protagonistice ostaje vjeran samom sebi, što bi osim djece trebali znati cijeniti i odrasli gledatelji koji nisu zaboravili da su nekad i sami bili djeca.