Mnogi povjesničari i drugi znanstvenici XVIII. stoljeće nazivaju razdobljem prosvijećenosti u kojem se težilo razumom i znanjem urediti društvo kako bi ono bolje funkcioniralo. Takva razmišljanja nisu bila strana ni na hrvatskim područjima, koja su se nalazila u sklopu Habsburške Monarhije.

Habsburški vladari Marija Terezija i njezin sin Josip II. od druge polovice XVIII. stoljeća odlučili su, unutar promjena postojećeg funkcioniranja vlasti i društva, obuhvatiti i reguliranje položaja romskoga manjinskog stanovništva. Jedan od prvih poteza u takvu promišljanju Marije Terezije bila je odluka o sustavnom naseljavanju stanovništva na područja Slavonije, Srijema i Baranje koja su krajem XVII. stoljeća bila „oslobođena“ od Osmanlija. 

To je dovelo do naseljavanja stanovništva iz drugih dijelova Monarhije, napose Nijemaca. No s njima se na ova područja naseljavalo i romsko stanovništvo, zbog čega su habsburške vlasti početkom XVIII. stoljeća odlučile imenovati Mitrofana Popovića, vikara manastira Ćelija, „direktorom rackih Cigana“ sa zadaćom da prisili nomadske Rome naseljene između rijeka Drave i Save na sjedilački „uredan i moralan način života“.

HABSBURŠKE ODREDBE O ROMIMA

Kao poticaj naseljavanju, svakoj romskoj obitelji obećana je dodjela do osam jutara zemlje (pet jutara oranica i tri jutra livada) i određene porezne povlastice (oslobođeni plaćanja desetine i drugih javnih tereta, uz obvezu plaćanja manjeg poreza na kuće). Sličnog „nadzornika“ nad Romima postavio je hrvatski ban Josip Esterházy 1738., određujući podvrgavanje Roma vlasti „kapetana cigana“ Marka Nemca i pritom je Romima propisao porezna davanja.

No kako je i dalje znatan dio Roma vodio nomadski način života kojemu su se protivile habsburške prosvijećene vlasti predvođene Marijom Terezijom i poslije njezinim nasljednikom Josipom II., u drugoj polovici XVIII. stoljeća donijele su niz odredaba o Romima.

Između ostalog, odredbama se propisalo protjerivanje nomadskih Roma i njihovo stalno naseljavanje, zabranu korištenja imena „Cigan“ („Zigani“) koje je zamijenjeno s „Neubauern“ („Novoseljaci“ ili „Novi seljaci“), zabranu korištenja vlastitog jezika i običaja, obavezno vojno ili obrtničko obrazovanje, oduzimanje romske djece i njihovo odgajanje u kršćanskim građanskim i seoskim obiteljima. I ove reforme nisu uspjele riješiti pitanje reguliranja položaja Roma, posebice onih nomadskih, koji su i dalje uspijevali očuvati vlastiti jezik, kulturu i tradiciju.

HRVATSKE MJERE ZA ROME U XIX. STOLJEĆU

Sredinom XIX. stoljeća bilo je primjetno doseljavanje romskih skupina iz rumunjskih kneževina Vlaške i Moldavije, koje se u hrvatskim izvorima većinom spominju kao Koritari, a danas se nazivaju Bajašima. Ovi doseljeni Romi većinom su se bavili izradom korita i drvenih predmeta za kućanstvo, a razlikovali su se od drugih Roma jer su bili dijelom Vlaških Roma i govorili starorumunjskim dijalektom „ljimba d' bjaš“.

Hrvatske vlasti su u XIX. stoljeću nastavile politiku određenoga represivnog pritiska prema Romima kako bi se spriječio njihov nomadski način života i prisililo ih se na sjedilački način. Mjere koje su vlasti donijele od druge polovice XIX. stoljeća uključivale su protjerivanje stranih romskih skupina i naseljavanje domaćih Roma. Upravo ovo razlikovanje „domaćih“ i „stranih“ Roma započele su neke njemačke vlasti nastojeći provesti politiku represivne asimilacije Roma.

Štoviše, krajem 1880-ih bila je otvorena polemika u hrvatskoj javnosti oko onoga što se tada sve više nazivalo „ciganskim pitanjem“, u koju su se uključili i gospodarski stručnjaci okupljeni u najstarijemu hrvatskom gospodarskom društvu „Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo“.

Na temelju ovakva pritiska hrvatske vlasti su 1893. donijele sveobuhvatnu odredbu o regulaciji položaj Roma. No, ni ova odredba nije se provodila jer su i dalje bile prisutne romske nomadske skupine zbog čega su hrvatske vlasti 1916. donijele novu odredbu kojom su ponovile odredbe o njihovoj prisilnoj asimilaciji, ali s novim člancima o zabrani napuštanja naselja, kao i raspolaganju vlastitom imovinom i prihodima.