O povijesti Roma malo se zna i danas, više od šest stoljeća nakon njihova naseljavanja na hrvatskim područjima. Cilj ovog feljtona u četiri dijela jest ukratko istaknuti neke od značajnijih aspekata iz povijesti Roma u Hrvatskoj, ali nikako nije autorova namjera prikazati cjelokupnu njihovu povijest jer ona zasigurno zahtijeva mnogo više prostora.

Danas se većina znanstvenika koji proučavaju povijest slažu da su se Romi na europska područja naseljavali u više migracijskih valova, a ne odjednom i samo iz istog područja. Proučavanje romskog leksika pokazalo je kako su sjeverozapadni dijelovi današnje Indije pradomovina Roma, iz koje su se oni iseljavali zbog ratova i s njima povezanim nedaćama poput gladi, bolesti i sl. Neki bi mogli povezati razloge današnjih migracija stanovništva s Bliskog istoka u europske zemlje s onima zbog kojih su se Romi iseljavali iz njihove pradomovine.

Raznim izvedenicama iz imena ove društvene skupine, koju neki smatraju sektom, nastala su imena za Rome: Tsiganes u Francuskoj, Zigeuner u Njemačkoj, Zingari u Italiji, Cigányok u Mađarskoj, Cigani u zemljama bivše Jugoslavije.

Prve romske skupine došle su vjerojatno već u IX. stoljeću na europsko područje, kada se spominje jedna grupa Atsinganoi (grč. nedodirljivi), koja je zbog svoga nomadskog načina života i zanimanja poput proricanja sudbine i bavljenja raznim područjima magije, povezivana s Romima.

No tek u XIV. stoljeću povijesni izvori spominju njihovo masovno migriranje s jugoistočnih područja prema zapadnoeuropskim zemljama. Stanovnici mnogih zemalja u početku su se većinom dobro odnosili prema Romima, koji su imali zaštitu kraljeva i papa prigodom prolaska određenim zemljama. Romi su se predstavljali vlastima i drugima kao oni koje su Osmanlije („Turci“) protjerali iz njihovih domova, ili su se predstavljali kao islamski preobraćenici na kršćanstvo zbog čega vrše pokoru u obliku stalnog seljenja (lutanja) i slično

DIO ROMA NASELJAVA SE U DRUGOJ POLOVINI XIV. STOLJEĆA I NA HRVATSKA PODRUČJA

Tako je poznato kako su u Dubrovniku živjeli i radili kao vojnici, kućna posluga, glazbenici, općinski činovnici, obrtnici (većinom kao kovači i gostioničari) i trgovci, a u Zagrebu kao trgovci, mesari i krznari. Ovi primjeri ukazuju kako su Romi bili dobro prihvaćeni na hrvatskim područjima, no to se promijenilo. Osim toga, prisutnost Roma na hrvatskim područjima bila je povezana i s osmanlijskim vojnim pohodima.

Romi su se na nekim područjima nametnuli kao vrsni obrtnici. Tako su ih franjevci trećoredci – glagoljaši u samostanu sv. Jeronima u Martinšćici na otoku Cresu od kraja XVI. stoljeća često koristili za obavljanje brojnih kovačkih usluga, poput izrade vijaka ili popravka bačava.

Romi se spominju kao vrsni poznavatelji narodne medicine, a time su se bavili i na hrvatskim područjima. O tome svjedoči zapis jednog od najpoznatijih liječnika u povijesti, Paracelsusa, koji je zapisao kako je za vrijeme svojih putovanja kroz hrvatska područja u prvoj polovini XVI. st. vidio kako je neki Rom liječio bolesnika sokom iz neke biljke.

Iako su Romi bili u početku dobro primljeni, u nekim europskim zemljama već se u XV. stoljeću počeo mijenjati odnos prema njima. Tako su neke vlasti u Njemačkoj započele donositi odredbe o protjerivanju Roma i zabrani dolaska na njihovo područje. Optuživale su Rome zbog njihova nekršćanskog i nemoralnog ponašanja, posebice zbog njihova navodnog vračanja i čarobnjaštva, otimanja kršćanske djece i špijuniranja u korist Osmanlija. Ovakva promjena odnosa prema Romima ne treba začuditi jer su vlasti i stanovništvo u tim zemljama bili pod pritiskom čestih (vjerskih) ratova i (seljačkih) buna, epidemija i sl.

Hrvatske su vlasti, ponajviše Hrvatski sabor, slijedeći primjer drugih, od kraja XVI. stoljeća započele donositi niz mjera kojima se određuje protjerivanje dijela Roma s određenog prostora, a ostali moraju početi plaćati porez i poštovati zakone. Jedna od kazni za neposluh Roma bila je vješanje i prisilni rad u korist nekog vlastelina. Upravo su se hrvatski vlastelini poput Zrinskih često „susretali“ s Romima. Tako se spominje slučaj dvojice Roma glazbenika koje je kao osmanlijske vojnike zarobio Juraj IV. Zrinski krajem XVI. stoljeća te ih je koristio kao zabavljače u svom dvorcu.

No, Romi kod Zrinskih nisu bili samo zabavljači, već i njihovi vojnici. Tako je pedesetak godina poslije umalo stradao Nikola Zrinski, hrvatski ban, od jednog Roma koji je pripadao mađarskoj konjici (husar), koji ga je iznenada napao mačem i razderao mu dio odjeće. No, brzom reakcijom jednog od prisutnih slugu atentator je ustrijeljen. Razlog atentata bila je ljutnja toga husara jer je njemu i njegovim drugovima bilo zabranjeno boriti se protiv Osmanlija.

Ne treba smetnuti s uma kako su tada Romi bili dio ne samo osmanlijske vojske, već i habsburških vojnih jedinica. Navedeni isječci iz povijesti Roma ukazuju na njihovu prisutnost na hrvatskim područjima što će posebno biti istaknuto nakon povlačenja Osmanlija sa slavonskih, srijemskih i baranjskih područja od kraja XVII. stoljeća. No, veća prisutnost Roma na određenim hrvatskim područjima poticala (prisilila) je habsburške vlasti da im „posvete veću pozornost“ što su i učinile u XVIII. stoljeću.