Za vrijeme Drugog svjetskog rata, romsko manjinsko stanovništvo stradalo je u mnogim europskim zemljama, posebice u nacističkoj Njemačkoj i njezinim saveznicama (Rumunjskoj, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), te u okupiranim područjima u Poljskoj i Sovjetskom Savezu. Posljedice tog stradanja nisu samo znatni demografski gubici među romskim stanovništvom, već ono obilježava vrhunac anticiganizma i njihovog progona od neromskog stanovništva. No, umjesto da se romska žrtva na dostajan način započela obilježavati i istodobno proučavati različite dimenzije navedenog stradanja, dogodilo se suprotno: zaborav ili potiskivanje iz kulture sjećanja.

Zašto se to dogodilo? Odgovor na ovo pitanje nije nimalo lagan, a niti do danas na njega nije u potpunosti odgovoreno. Jedan od razloga ovog zaborava zasigurno je manjak političke volje u gotovo svim europskim državama, a posebno se on vidio u izostanku primjerene materijalne i druge kompenzacije romskim žrtvama. Štoviše, u nekim europskim državama, poput Njemačke, trebalo je proći tridesetak godina od završetka rata da se službeno prizna romsko stradanje.

Njemački sudovi su nekoliko desetljeća odbijali priznati romsko stradanje kao posljedicu nacističke rasne istrebljivačke politike, već su smatrali kako je njihov progon potrebno gledati u kontekstu kriminalističkog područja, tj. jednostavnije rečeno, Romi su više stradali jer su bili optuženi kao kriminalci, a ne kao rasni društveni isključenici.  

POLITIČKI KONTEKST ZANEMARIVANJA ŽRTAVA

Takav društveno – politički kontekst zanemarivanja romskih žrtava odrazio se i na znanstvena, posebice historiografska, istraživanja. Na marginalnost ili perifernost znanstvenog interesa za stradanje Roma ukazuje pojam zaboravljeni holokaust kako je francuski publicist Christian Bernadac naslovio 1979. svoju knjigu.

I ovdje je uočljiv utjecaj židovske historiografije na oblikovanje sličnog smjera istraživanja o romskim žrtvama i to preuzimanjem pojma holokaust. Ovime je autor, zasigurno, nastojalo približiti ili pojasniti stradanje Roma široj javnosti, povezujući je sa stradanjem Židova u istome ratu.

Zanimljivo je napomenuti kako pojam holokausta u ovome kontekstu ima istoznačnice u drugim jezicima (npr. hebrejski shoah, armenski aghet, ukrajinski holodomor, arapski anfal). Neki znanstvenici pojam holokausta smatraju izrazom provođenja masovnog terora i genocida nad određe­nim etničkim zajednicama.

NA PERIFERIJI ZNANSTVENOG INTERESA

Osim toga, zanimljivo je istaknuti određeni izostanak interesa znanstvene zajednice za istraživanje stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. Tako je moralo proći gotovo dvadeset godina od kraja Drugog svjetskog rata da bi se pojavilo prvo sintetsko (sveobuhvatno) djelo o stradanju Romu i to njemačkog znanstvenika Hansa-Joachima Döringy, koji je 1964. objavio Die Zigeuner im nationalsozialistischen Staat u Hamburgu.

Između 1960. i 1970. objavljeno tek pedesetak djela o stradanju Roma, a tek od 1980-ih započinje se s objavljivanjem više sintetskih djela o navedenoj tematici. Među prvim takvim djelima je ono njemačkog povjesničara Michaela Zimmermanna, koji je u Hamburgu 1996. objavio djelo Rassenutopie und Genozid. Die nationalsozialistische „Lösung der Zigeunerfrage.

Slijedilo je trosvešćano djelo The Gypsies during the Second World War izdavača Centre de recherches tsiganes i University of Hertfordshire Press, u kojima je od 1999. do 2006. analizirano stradanje Roma u većini europskih zemalja, o čemu su pisali brojni znanstvenici: Giovanna Boursier, Reimar Gilsenbach, Marie-Christine Hubert, Michelle Kelso, Elena Marushiakova, Vesselin Popov, Ctibor Nečas, Erika Thurner, Michael Zimmermann, Herbert Heuss, Henriette Asseo, Frank Sparing, i dr.

Knjiga Guntera Lewya The Nazi Persecution of the Gypsies čini jedan od pokušaja sintetiziranja stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu, a izazvala je određene kontraverze u stručnoj i široj javnosti. Sedam godina kasnije Michael Zimmermann je u Stuttgartu izdao opširno djelo Zwischen Erziehung und Vernichtung. Zigeunerpolitik und Zigeunerforschung im Europa des 20. Jahrhunderts (= Beiträge zur Geschichte der Deutschen Forschungsgemeinschaft. Bd. 3).

Jedno od najnovijih sintetskih djela u istraživanju romskog stradanja je zbornik The Nazi Genocide of the Roma: Reassessment and Commemoration kojeg je uredio Anton Weiss – Wendt. Ovo djelo nastalo je kao dio edicije War and Genocide koju uređuju Omer Bartow i A. Dirk Moses. Istodobno, hrvatska historiografija je znatno zaostala u proučavanju navedene tematike. Srpska historiografija jedina je aktivno nastojala obuhvatiti ovaj historiografski propust, no i ona je to počela činiti tek u 1980-im. Tako su radovi Rajka Đurića, Dragoljuba Ackovića, Milana Bulajića, Antuna Miletića, bez osvrta na njihovu kvalitetu i značaj, doprinijeli približavanju ove teme javnosti.

Nedostatak hrvatskih historiografskih  istraživanja o stradanju Roma za vrijeme Drugoga svjetskog rata, djelomično je nadoknađen izdavanjem prijevoda stranih historiografskih djela.

U tom kontekstu je Ibis – grafika od 2006. do 2009. izdala tri sveska djela Romi u Drugom svjetskom ratu (izvornik The Gypsies during the Second World War). Nekolikog godina ranije pojavilo se prvo djelo u hrvatskoj historiografiji koje se bavilo isključivo stradanjem Roma. To je Genocid nad Romima – Jasenovac 1942.  židovske povjesničarke Narcise Lengel – Krizman, koje je objavljeno 2003. u izdanju Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac. U navedenoj knjizi i sama autorica primjećuje kako je stradanje Roma

…za vrijeme Drugog svjetskog rata uvijek je ostajalo na periferiji istraživanja, pa se i u mnogim sudskim procesima, na kojima se utvrđivala krivnja za počinjenje ratne zločine, nekako zaboravljalo na Rome. Najčešće nisu bili ni pozivani za svjedoke. Njihovo deportiranje u logore, gdje su masovno ubijani, kao da je izbjeglo svjetskoj pažnji… (Narcisa Lengel Krizman, Genocid nad Romima – Jasenovac 1942. Jasenovac –Zagreb, 2003., str. 20-21.)

NUŽNA ISTRAŽIVANJA ROMSKOG STRADANJA U NDH

Možemo se, zasigurno, složiti s pogledima autorice na perifernost znanstvenog istraživanja ove tematike. Ovu znanstvenu perifernost donekle ispravljaju radovi Danijela Vojaka, Branimira Bunjca, Darka Dukovskog i drugih znanstvenika. Pojačani interes uočljiv je u izdavanju djela autora Danijela Vojaka, Bibijane Papo i Alena Tahirija Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945., objavljenog krajem 2015. u Zagrebu. Iz tog razloga može se reći kako je unutar hrvatske historiografije započeo jačati interes za ovu tematiku. Konačno, no ne i jako prekasno.

I dalje se tematika stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu smatra nedovoljno istraženim područjem, koja sa sobom povlači niz još nedovoljno istraženih dijelova. U kontekstu hrvatske historiografije pred njom su izazovi izdavanje cjelovitog djela, uključujući i istraživanje stradanja Roma na okupiranim dijelovima današnje Hrvatske, poput Istre i Dalmacije pod talijanskom vlastima te Međimurja i Baranje pod mađarskim vlastima.

Pitanje odnosa pojedinih vlasti, poput njemačkih, prema Romima slijedeće je pitanje na kojie su potrebni odgovori. Uspoređivanje položaja Roma s položajem židovskog i srpskog stanovništva, kao i ostalih žrtava ustaških vlasti, potrebno je dublje istražiti i nastojati ukazati na njene sličnosti, ali i razlike.

Pljačkanje imovine Roma nedovoljno je istraženo, a značajno je u kontekstu otvaranja rasprave u hrvatskoj javnosti oko pitanja njihovog primjerenog obeštećenja. Pitanje komemoracije romskih žrtava mora se nametnuti kao jedna od polazišnih točaka u pokušaju ispravljanja nepravde od zaborava njihovog stradanja od strane državnih i drugih vlasti.

Na tom se tragu moraju provesti daljnja i iscrpnija znanstvena istraživanja kojima bi se pronašla mjesta stradanja Roma, posebice izvan jasenovačkog koncentracijskog logora. Mnogi danas navode kako su jedan od znatnih problema u odnosu prema stradanju u Drugom svjetskom ratu nedostaci u sustavu obrazovanja. Na tragu toga, potrebno je prilagoditi hrvatski nacionalni (povijesni) kurikulum opsežnijem uključivanjem pitanja stradanja Roma.

Sve su ovo i dalje neriješeni zadaci koje stoje ispred političara, znanstvenika i aktivista. No, uz potporu i iskustva međunarodnih institucija, ne mogu se smatrati nerješivim. Naprotiv.