Nakon antifašističke pobjede preživjeli Romi u Europi bili su i dalje socijalno, obrazovno, radno i na druge načine diskriminirani, a u nekim državama nastojalo ih se prisilno asimilirati zabranom prakticiranja njihovih običaja, kulture i jezika.

Problemi s njihovom političkom neorganiziranosti, neobrazovanošću i socijalnom marginalnošću omogućavali su takav odnos državnih i lokalnih vlasti prema njima. Malobrojna predratna romska inteligencija većinom je prva stradala u ratu, a kod neroma nije se javio veći znanstveni i drugi interes o ovoj tematici.

Istodobno, dogodila se šutnja državnih vlasti, te izostanak službenih isprika i reparacija romskim žrtvama. U svjetskoj historiografiji stradanja Roma bila su svedena tek na uzgrednu bilješku i sekundarni aspekt istraživanja u znanstvenim i drugim službenim publikacijama o žrtvama u ovome ratu.

Osim toga, u kontekstu poslijeratne europske i američke historiografije iznikli su neki povjesničari revizionisti, koji svojim radom negiraju postojanje holokausta, ali i zločina nad romskim stanovništvom (npr. David Irving, Robert Faurisson, Frederick Toeben, David Duke, itd.).

Nakon Drugoga svjetskog rata jugoslavenske vlasti nastojale su ponajprije riješiti zakonski položaj Roma, poput ostalih manjinskih zajednica. No, položaj Roma u Jugoslaviji nije izričito reguliran Ustavom SFRJ jer on međusobno razlikuje samo narode i narodnosti.

Upravo se termin narodnost shvaćao kao istovjetan terminu narodna manjina, koji označava dio nekog naroda koji imaju svoju državu izvan Jugoslavije (poput Mađara, Albanaca, Rumunja, Slovaka, Talijana i dr.). Osim Ustava Jugoslavije postojali su ustavi pojedinih Republika unutar kojih se osim termina narodi i narodnosti, spominjao termin etničkih grupa među koje su se ubrajali Romi, iako nisu izravno spomenuti.

Jedino Ustavi Bosne i Hercegovine i Crne Gore ne navode termin etničke grupe, zbog čega su neki zaključili kako su Romi u tim Republikama smatrani narodnošću. Pitanje nedovoljnog sustavnog pravnog reguliranja položaja Roma u Jugoslaviji bilo je izravno povezano s njihovim društvenim položajem i zahtjevima za priznavanjima određenih posebnih prava.

Potrebno je spomenuti kako se broj popisanih Roma u Hrvatskoj kretao se između 405 (1948.) i 6695 (1991.). Neki smatraju kako su česte fluktuacije u broju popisanih Roma posljedica njihovog straha od vlastite identifikacije (etničke mimikrije) i njihovog iskustva stradanja za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Položaj Roma i dalje je bio obilježen društvenom i gospodarskom marginalizacijom, posebice vidljivom u lošim životnim uvjetima, nedovoljnom obrazovanju i visokoj nezaposlenosti. Istodobno, vlasti nisu bile dovoljno uspješne u poticanju, odnosno omogućavanju njihove integracije u hrvatsko društvo.

Ekonomske reforme 1960-ih kojima je bilo omogućeno zapošljavanje u inozemstvu imale su za posljedicu migraciju jednog dijela romskog stanovništva u zapadnoeuropske zemlje. No, u ovom razdoblju bilo je primjetno samoorganiziranje Roma, koji su krajem 1960-ih osnovali društvo Rom u Beogradu, unutar kojeg je istaknuta potreba njihovog obrazovanja.

Upravo je jedna od prvih romskih organizacija u Hrvatskoj kulturno-prosvjetno društvo Rom, osnovano 1980. u Zagrebu kao podružnica istoimenog beogradskog društva, a s ciljem opismenjavanja Roma i podizanja njihovog socijalnog statusa. Unutar njega djelovala su glazbena, folklorna, dramska i literarna sekcija pod vodstvom Neđatina Kamberovskog i Rasima Bajrića. Nekoliko godina kasnije osnovano je romsko kulturno – umjetničko društvo Romsko srce.

Prema popisu iz 1991. popisano je 6695 Roma, a deset godina kasnije njih 9463. U posljednjem popisu iz 2011. bilo je popisano 16.975. Ukoliko se usporede ovi popisi primjetno je da se najviše Roma nalazi u Međimurskoj županiji, Gradu Zagrebu i Osječko – baranjskoj županiji.

Romi se kao nacionalna manjina prvi puta navode u Izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima manjina od 11. svibnja 2000., zajedno s još dvadeset i jednom manjinom.  Uzimajući u obzir službene podatke o broju romskih i drugih nacionalnih manjina prema popisu stanovništva iz 2001. oni su svrstani u posebnu skupinu nacionalnih manjina (zajedno s austrijskom, njemačkom, rumunjskom, bugarskom, poljskom, rusinskom, ukrajinskom, ruskom, židovskom, vlaškom i turskom manjinom) s pravom na jednog saborskog zastupnika posebnim Zakonom o izboru zastupnika u Hrvatski državni sabor iz 2003.

U skladu s ovakvim pravnim normama omogućen je izbor Roma Nazifa Memedija (2008. – 2011.) i Veljka Kajtazija (2011. – 2015., 2016. – ) za zastupnike manjina u Hrvatskom saboru.

Unatoč, i zbog, navedenih prepreka u sjećanju na Porajmos, Roma National Congress i Međunarodna unija Roma su krajem lipnja 2009. predložili Vijeću Europe obilježavanje International Remembrance Day of Roma Victims of the Pharraimos (Holocaust) (Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Porajmosa/Holokausta).

Kao dan obilježavanja odabran je 2. kolovoza, u znak sjećanja na 2. kolovoza 1944. kada je oko 3000 Roma ubijeno u koncentracijskom logoru Auschwitz. Od tada se u mnogim europskim državama obilježava ovaj dan što svjedoči o višoj razini svijesti i pijeteta prema romskim žrtvama Drugoga svjetskog rata.