Mladi student Jerzy Ficowski je 1949. godine pokušavao pobjeći od komunista.  Jedan od njegovih prijatelja mu je savjetovao da ode u kamp "Poljskih Roma"  i koristi ga kao utočište. Tada nije ni znao da će tamo sresti Bronisławu Wajs, odnosno osobu koja će zauvijek promijeniti njegov život.

Bronisława Wajs, poznata kao Papusza (na romskom jeziku se prevodi kao lutka), rođena je u Lublinu u Poljskoj, najvjerojatnije 17. kolovoza 1908. godine, budući da se o datumu i dalje raspravlja. Mlada djevojka je odrastala putujući s romskom zajednicom na području koje se proteže od današnje Zapadne Ukrajine do Litve. Još kao dijete Papusza je htjela naučiti čitati i pisati. Nažalost, njezina majka i očuh nisu je u tome podržavali i nisu pomogli mladoj djevojci da ostvari svoju težnju za znanjem. Zbog toga što Bronisława Wajs nije mogla ići u školu, pitala je drugu djecu koja su pohađala školu „da joj pokažu kako se pišu slova“. Ukradenu kokoš je zamjenivala za satove čitanja, koje joj je držao židovski trgovac.

Kad je Papusza imala 15 godina protiv njezine volje su je udali za glazbenka Dioniza Wajsa, poznatog harfista u romskoj zajednici koji je bio 24 godine stariji od nje. Uskoro je opasnost od rata bacila sjenu na budućnost romske zajednice. Pored drugih Roma u Europi, nacisti su proganjali i "Poljske Rome". Prisiljena skrivati ​​se u šumi s drugim Romima, Bronisława Wajs je doživjela strašna iskustva poput smrti djece tokom zime koja je opisana u njezinoj pjesmi Krvave suze: Kako smo patili pod njemačkim vojnicima na Volinji 1943. i 1944. godine:

 

“U takvu mraznu noć

mala kći umire,

i za četiri dana

majke pokopavaju u snijeg

četiri mala sina.

Sunce, vidi kako bez tebe,

mali Ciganin

umire od hladnoće

u velikoj šumi."

 

Nakon rata Papusza je upoznala budućeg književnika Jerzyja Ficowskog. Njih dvoje su brzo postali prijatelji, između ostalog zahvaljujući zajedničkoj strasti prema poeziji i književnosti. Papusza je osvojila poljskog studenta svojim talentom za poeziju. On joj je ponudio da svoju poeziju objavi na romskom jeziku i da je prevede na poljski jezik.

Papuszina poezija nije ličila ni na jednu drugu. Pod utjecajem putujuće romske zajednice, okružena veličanstvenom prirodom, Papusza je napisala neke od najljepših stihova svog vremena. Ona je 1956. godine objavila Pieśni Papusza ("Papuszine pjesme"). Prvi put u Poljskoj Romkinja se objavljivala pod svojim imenom. Ficowski je također objavio svoju prvu knjigu o načinu života Roma u Poljskoj pod nazivom Cyganie polscy ("poljski Cigani").

Papuszina poezija postala je popularna daleko van romske zajednice. Međutim, njezini stihovi su uskoro izazvali gnjev mnogih "Poljskih Roma", koji su je optuživali da je otkrila tradicije i tajne zajednice "Gađama" (tj. neromima). Papusza je bila izbačena iz vlastite zajednice kao prijetnja. Od ove tragedije Papusza se nikada nije oporavila. To se poklopilo s razdobljem kada je Poljska provodila politiku koja je prisiljavala Rome da se trajno nasele i da općenito odustanu od svojih tradicija. Komunisti su provodili takvu politiku kako bi izgradili homogenizirano društvo o kojem su sanjali. Nacistički zločini i komunistički totalitarizm uništili su "Polska Roma", odnosno njihovu kulturu i način života.

Papusza je teško podnijela izgon iz zajednice. Do kraja života je patila od depresije i drugih problema mentalnog zdravlja. Nikada više nije pronašla sreću. Nastanivši se u Gorzow Wielkopolskom (Poljska), Papusza je izgubila vezu s prirodom. Iako je 1962. godine postala članica Poljskog književnog društva, Bronisława Wajs sebe nikada nije smatrala književnicom, te je odbijala mirovinu i nagrade koje je mogla dobiti na osnovu svog statusa. Ostatak života je živjela u lošim uvjetima unatoč pokušajima Ficowskog i nekih drugih ličnosti poljske književnosti da joj pomognu. Umrla je 1987. godine u Inowrocławu.

Papuszino naslijeđe je neprocjenjivo i poznatije nego ikad prije. Njezini stihovi su prevedeni na mnoge jezike poput engleskog, njemačkog i francuskog. U njezinu čast su podignuti spomenici poput onog u Gorzow Wielkopolskom. Joanna i Krzysztof Krauze su 2013. godine snimili film koji se zove Papusza. I najvažnije, romska zajednica u Poljskoj sada prepoznaje vrijednost Papuszine poezije i promovira je.

Papuszin život bio je prava tragedija. Unatoč tome da je bila Romkinja, suočila se s nepovjerenjom od strane svoje zajednice koju je voljela kroz svoje pjesme i stihove. Zalagala se za bolje obrazovanje Roma, ali su komunisti to iskoristili kako bi opravdali asimilaciju romskog naroda. Bila je nadarena pjesnikinja, ali nije htjela da se smatra književnicom jer nije razumijela vrijednost svojih djela.

Međutim, čarobna djela koja je ona napisala nikada neće nestati i ostat će njezino postignuće, divni i neprocjenjivi stihovi o ljepoti prirode i sudbini "Polska Roma". To je nešto što se ne zaboravlja.

 

 

 

 

 

 

 

 

“Long gone are the times

When Gypsies wandered around,

But I still see them.”

 

Water That Always Wanders, Bronisława Wajs

 

In 1949, a young student, Jerzy Ficowski was trying to avoid the communist authorities. As a refuge, one of his friends advised him to join a camp of Polska Roma. Back then, he had no idea that he would meet there the person who will change his life forever, Bronisława Wajs.

Bronisława Wajs, known as Papusza (doll in Romani), was born in Lublin, in Poland, probably on 17 August 1908, as the date remains debated. The young girl grew up travelling with the rest of the community in an area covering a territory from nowadays Western Ukraine to Lithuania. As a child, Papusza soon desired to read and write. Unfortunately, her mother and her father-in-law didn’t see this positively and didn’t help the young girl to fulfil her thirst for knowledge. Not going to school, she started to ask other children who had access to education “to show her how to write letters.” Moreover, she used to exchange stolen chicken for some reading lessons given by a Jewish shopkeeper.

At the age of 15, Papusza was married against her will to the musician Dionizy Wajs, a well-known harpist of the community 24 years older than her. Soon the threat of the war darkened the future of the Roma community. Like all Roma everywhere in Europe, Polska Roma were persecuted by the Nazis. Forced to hide in the forest with others, she experienced terrible experiences like the death of children by winter as described in her poem Tears of Blood: How we suffered under the German Soldiers in Volhynia from 1943 to 1944:

 

“On such night of frost

a little daughter dies,

and in four days

mothers bury in the snow

four little sons.

Sun, without you,

see how a little Gypsy

is dying from cold

in the big forest.”

 

After the war, she met the future writer Jerzy Ficowski. The two soon became friends, among other things thanks to their common passion for poetry and literature. Papusza’s talent for poetry subjugated the Polish student. He offered her to publish her poetry in Romani and to translate it into Polish.

Papusza’s poetry was like no other. Influenced by her belonging to the travelling Roma community, by the magnificent nature surrounding her and by her own life, she delivered some of the most beautiful verses of her time. In 1956, she published Pieśni Papusza (“Papusza’s songs”). For the first time in Poland, a Roma was publishing under her own name. Moreover, Ficowski published his first book on the lifestyle of Roma from Poland, called Cyganie polscy (“Polish Gypsies”).

The success of Papusza’s poetry went far beyond the Roma community itself. However, soon, the writings caused the ire of many Polska Roma, accusing her of disclosing traditions and secrets of the community to the gadjos (i.e. non-Roma). Considered as a threat, Papusza was expelled from her own community, a personal tragedy she would never recover from. Indeed, at the same time, Poland was applying a policy to force Roma to settle as well as to put an end to their traditions in general. Indeed, communist authorities enforced such policies to build the homogenised society they were dreaming of. Nazi atrocities combined with communist totalitarianism crushed the Polska Roma, destroying their culture and their lifestyle.

Heavily affected by her ban, Papusza faced depression and other mental health issues for the rest of her life. She never found happiness again. As she settled in Gorzow Wielkopolski (Poland), she lost the priceless connection with nature. While she became a member of the Polish Society of Literature in 1962, she never considered herself as a writer, refusing prices and pensions linked to her status. She lived the rest of her life in poor conditions despite the attempts of Ficowski and some other figures of Polish literature to help her. She died in 1987 in Inowrocław.

Nowadays, her legacy remains priceless and better known than ever before. Her verses have been translated into many languages like English, German or French. Monuments such as the one in Gorzow Wielkopolski have been erected to her memory. A film called Papusza has also been realised in 2013 by Joanna and Krzysztof Krauze. Finally, and most importantly, the Roma community of Poland is now recognising the value of Papusza’s poetry and promotes it.

Papusza’s life is the story of a tragedy. She was a Roma but faced suspicion from the community she loved because of her songs and verses. She advocated for better education of Roma, but it was used by communists to justify the assimilation of her people. She was a talented poetess, but she refused to be considered a writer as she didn’t see the greatness of her art.

However, the wonders she wrote will never disappear and will remain her achievement, wonderful and priceless verses about the beauty of nature and the fate of Polska Roma. One not to be forgotten.