Stvaranje romskog paviljona rezultat je značajne inicijative Open Society Institute’s Arts and Culture Network Programa, koji je imao za cilj otkriti nepoznate talente unutar romske zajednice. Cilj programa bio je pronaći romske umjetnike koji su do tada bili uglavnom nepoznati široj europskoj umjetničkoj javnosti. Kroz suradnju s raznim organizacijama, institucijama i pojedincima koji su već radili na promicanju pravednih prikaza romske kulture, inicijativa je uspjela istaknuti bogatu i raznoliku umjetničku zajednicu romskog naroda.

Izložba pod nazivom "Paradise Lost" predstavila je radove 16 romskih umjetnika, uključujući Daniela Bakera, Tibora Balogha, Mihaelu Cimpeanu, Gabija Jimineza, Andráša Kallaia, Damiana Le Basa, Delaine Le Bas, Kibu Lumberg, Omaru, Mariana Petrea, Nihada Nina Pušiju, Jenoa Andréa Raatzscha, Dušana Ristića, Istvána Szentandrassyja, Norberta Szirmaija i Jánosa Revesza. Cilj paviljona nije bio samo predstaviti njihovu umjetnost, već i boriti se protiv stereotipa i pogrešnih predodžbi o romskoj kulturi koje su prisutne u Europi još od 19. stoljeća. Izložba u paviljonu omogućila je da se romski umjetnici postave na ravnopravnu razinu s ostalima u međunarodnom umjetničkom svijetu, istovremeno rušeći egzotizirane i često omalovažavajuće slike Roma koje su prevladavale u europskoj umjetnosti i kulturi.

Svjetski poznati filmski redatelj Wim Wenders smatra da je paviljon prilika "da ispravimo našu sliku o najvećoj manjini u Europi, koja je još uvijek oblikovana romantičnim i kičastim predodžbama o Ciganima".

Paviljon je otvoren 7. lipnja 2007. godine velikom proslavom. Tijekom prva tri tjedna rada, više od 3.000 ljudi posjetilo je paviljon, pružajući suvremenim romskim umjetnicima platformu za predstavljanje svog rada globalnoj publici. Među uglednim gostima bili su europski političari i kulturni lideri, uključujući Viktoriju Mohacsi, zastupnicu u Europskom parlamentu, Džamilu Stehlikovu, češku ministricu za ljudska prava i nacionalne manjine, te Georgea Sorosa, predsjednika Open Society Institutea.

Nakon otvaranja, panel-diskusiju predvodio je BBC-jev dopisnik Nick Thorpe, istražujući važne teme vezane uz stvaranje zasebnog romskog paviljona. Sudionici, uključujući i kustosicu izložbe Timeu Junghaus, raspravljali su o tome je li takav specifičan prostor nužan ili pak nosi rizik daljnje marginalizacije. "Bez posvećenog romskog paviljona, bilo bi nemoguće uvesti romske umjetnike na međunarodnu scenu, jer nemaju pristup potrebnoj infrastrukturi," tvrdila je Timea Junghaus.

Paviljon je također uključivao performanse koji su istraživali teme otpora, identiteta i uloge romskih žena u suprotstavljanju patrijarhalnim strukturama. Ove izvedbe, zajedno s izložbom, naglasile su širu misiju paviljona: poticati pozitivnu percepciju romskog identiteta, jačati samopouzdanje unutar romske zajednice i izazivati dugotrajne negativne stereotipe povezane s Romima.

Uspjeh romskog paviljona na Venecijanskom biennaleu nije bio samo trijumf za umjetnike koji su sudjelovali, već i značajan korak naprijed u kontinuiranoj borbi za uključivanje Roma i njihova jednaka prava u Europi. Predstavljanjem suvremene romske kulture na tako prestižnoj i vidljivoj platformi, paviljon je poslao snažnu poruku o inkluziji i priznanju.

Kako je pokazao prvi romski paviljon, kulturni rad može biti moćno sredstvo za otkrivanje društvenih nepravdi i promicanje pozitivnih promjena. Uspjeh ove izložbe postavio je temelje za buduće izložbe usmjerene na Rome i naglasio potrebu za stalnim naporima u podršci i promociji romske kulture u europskom i globalnom kontekstu.

U godinama nakon prvog romskog paviljona, romska umjetnost i kultura stekle su sve veće priznanje, s kasnijim izložbama na Venecijanskom bijenalu i drugim važnim međunarodnim umjetničkim događajima. Naslijeđe paviljona i dalje utječe na diskurs o romskom identitetu, kulturi i inkluziji, ističući stalnu potrebu za prostorima koji slave i podržavaju raznolike glasove unutar romske zajednice.