Filmovi romske tematike u posljednje vrijeme sve češće pronalaze svoje mjesto u programima specijaliziranih domaćih filmskih festivala, ali znatno rjeđe i na repertoaru hrvatskih kina. A to je zaista šteta jer ne samo da se radi o filmski zanimljivom jeziku i ostvarenjima, već većina tih filmova na vrlo intrigantan i autentičan način prokazuje teške slojeve povijesne i socijalne nepravde te razornom kritičnošću razotkriva i ukazuje na rasprostranjene oblike predrasuda te sustavne oblike diskriminacije i marginalizacije mnogih pripadnika romske zajednice i u današnjim suvremenim europskim društvima.
Donosimo vam kratki pregled odabranih filmova romske tematike.
Filmovi romske tematike redovito pronalaze svoje mjesto na programu domaćih filmskih festivala, a u rjeđim slučajevima i na repertoaru hrvatskih kina. Posljednji je takav slučaj rumunjski vestern Bravo! (Aferim!, 2015.) koji se bavi rijetko spominjanom problematikom ropstva u Rumunjskoj čije su glavne žrtve bili upravo Romi. Film u režiji Radua Judea nepoštedna je crnohumorna satira na račun povijesne nepravde, ali i njezinih posljedica i odjeka u suvremenome rumunjskom društvu. Kroz niz susreta protagonista s predstavnicima raznih socijalnih slojeva razotkriva se duboko ukorijenjen rasizam i ksenofobija, pri čemu romski likovi nisu patetične žrtve već izdržljivi ljudi koji i u najgorim okolnostima pronalaze razlog za optimizam i hrabro se suočavaju s vlastitom zlom srećom.
Početkom 2013. godine u kinima je zaigrao slovenski film Šangaj (Šanghaj, 2012.), ekranizacija romana Ferija Lainščeka Nedodirljivi: mit o Ciganima koja je u domovini postigla rekordnu gledanost. Obiteljska saga koja prati četiri generacije jedne romske obitelji tijekom nekoliko desetljeća ambiciozan je i vizualno dotjeran crowd pleaser koji dubinom karaktera i iskrenošću emocija ipak više nalikuje latinoameričkoj sapunici nego punokrvnom kinohitu, a specifičnosti života u romskoj zajednici, kao i širega društvenopolitičkog konteksta, nisu osobito uspješno dočarane. Redatelj i scenarist Marko Naberšnik također upadljivo izbjegava prikazati naličje života na rubu zakona kakav vodi glavni lik, održavajući lagan ton koji je često u neskladu s pravom pozadinom događanja na ekranu.
Potpuno je drugačija Epizoda u životu berača željeza (2013.), nagrađivana dokudrama bosanskog oskarovca Danisa Tanovića zasnovana na istinitom slučaju trudne Romkinje koju je bolnica odbila operirati jer nije imala zdravstveno osiguranje. U nemogućnosti da plati iznos potreban za liječenje, njezin suprug, skupljač željeznog otpada, kreće u očajničku utrku s vremenom ne bi li joj spasio život. Tanović je u filmu angažirao stvarne aktere događanja i rekonstruirao cijeli slučaj s iznimno malim budžetom i u gerilskim uvjetima, što je turobnoj priči o svakodnevnoj borbi s bijedom i diskriminacijom samo pridalo na autentičnosti.
Istinitim slučajem serijskih zločina iz mržnje u mađarskom selu nadahnuo se i Benedek Fliegauf koji se u drami Samo vjetar (Csak a szél, 2012.) usredotočio na atmosferu terora koja se nakon niza napada rađa među potencijalnim žrtvama. U središtu je zbivanja siromašna romska obitelj koja se, suočena s antagonizmom okoline i ravnodušnošću nadležnih službi, nada skorom bijegu i boljem životu u Kanadi. Snimljen u dokumentarističkom stilu s neprofesionalnim glumcima, film prati obitelj tijekom jednog dana i nenametljivo uvlači gledatelja u njihovu psihozom sve ispunjeniju svakodnevicu, tvoreći djelo razorne socijalne kritičnosti.
Slovački film Cigán (2011.) Martina Šulíka, prikazan na Human Rights Film Festivalu 2012., osuvremenjena je inačica Shakespeareova Hamleta, ovdje utjelovljenog u romskom tinejdžeru koji se nakon očeve sumnjive smrti nađe u procijepu između dviju alternativnih očinskih figura: nasilnog, kriminalu sklonog ujaka, koji na rasizam bijelaca odgovara istom mjerom, i lokalnog svećenika koji problematičnu mladež potiče na bavljenje sportom kako bi im osigurao kakve-takve izglede za budućnost. Film uz dozu magičnog realizma traga za korijenima društvene marginalizacije Roma te opisuje začaran krug sustavne diskriminacije i asocijalnih oblika ponašanja u kojem je ipak moguće pronaći i trenutke životne radosti i humora.
Francuski filmaš romsko-alžirskog podrijetla Tony Gatlif čest je gost festivala sa svojim filmovima lutalačkog senzibiliteta, napučenim likovima raznolikih etničkih pripadnosti u čijem životu redovito značajnu ulogu ima glazba. Njegov film Sloboda (Korkoro, 2009.), također prikazan na Human Rights Film Festivalu 2012., posveta je rijetko spominjanim žrtvama Porajmosa ili Holokausta nad Romima. Slično kao i Aferim!, Sloboda koristi sramotnu epizodu francuske povijesti kako bi se obračunala sa sustavnim šikaniranjem Roma kroz suvremene institucije pravne države.
Nezaobilazan gost festivala u Hrvatskoj i okolici jest srbijanski redatelj Želimir Žilnik, autor trilogije o romskom emigrantu Kenediju Hasaniju čija su dva dugometražna dijela prikazana u lanjskoj retrospektivi na Human Rights Film Festivalu. Osebujni hibridi dokumentarca i fikcije, Kenedi se vraća kući (2003.) i Kenedi se ženi (2007.) prate svoga karizmatičnog i neposrednog protagonista po bespućima „tvrđave Europe“ koja ga prvo kao ratnog izbjeglicu silom vraća u rodnu Srbiju da bi se on nakon liberalizacije zakona o životnim zajednicama pokušao kao gej mladoženja nanovo u nju vratiti. Žilnik suprotstavlja životnost naslovnog lika sterilnosti birokratiziranog EU-a koji političkom korektnošću nastoji kompenzirati još uvijek prisutne predrasude, stvarajući kroz višegodišnje druženje s Kenedijem angažirano, ali i intimno djelo jedinstveno u kinematografiji ovih prostora.