U Romskome nacionalnom vijeću od listopada 2015. volontiraju Majla Rožić i Leila Deshuis. Majla je iz Austrije, a Leila iz Francuske. Angažirane su u sklopu RNV-ova projekta „Europe supports inclusion!“ koji je financiran kroz program Europske unije Erasmus+ – potprogram „Europska volonterska služba“ (EVS), a provedbeno tijelo u Hrvatskoj je Agencija za mobilnost i programe EU-a.

Projekt „Europe supports inclusion!“ trajat će 14 mjeseci, a provodi se u suradnji s partnerskim organizacijama Itineraire International iz Francuske te Grenzenlos - Interkultureller Austausch iz Austrije. Aktivnosti volontera provode se s ciljem osvještavanja društva o problemima s kojima se Romi suočavaju, doprinosa izgradnji tolerancije u društvu te jačanja romske zajednice.

S Majlom i Leilom razgovarali smo o njihovim motivima za volonterski rad, položaju Roma, hrvatskim iskustvima, daljnjim planovima…

Koji su vaši motivi da se uključite u projekt Europske volonterske službe, i to posebno u programe vezane za Rome?

Majla: U RNV-u sam provela nekoliko mjeseci krajem 2014. godine na praksi u ELSA (European Law Students Association) STEP programu. Htjela sam se ovamo ponovno vratiti nakon što završim obveze na fakultetu u Austriji i, kada sam saznala da pokreću projekt EVS, prijavila sam se za volontiranje i bila izabrana te se vratila u Zagreb u listopadu 2015. godine.

Motivi vezani za Rome: u Apatinu, gdje sam rođena i provela mnogo vremena (iako sam odrasla u Austriji), imamo veliko romsko naselje i ondje sam odmalena odlazila s bakom i djedom (na vašar, slavlje za Đurđevdan). Tamo je bila i djedina omiljena kavana „Zelena žaba“, gdje nas je često vodio na živu muziku. Baka je imala prijatelje Rome, koji su dolazili u našu kuću i kad se razboljela, često su joj pomagali. Tako su mi Romi oduvijek bili bliski i jako sam voljela biti s njima u društvu i to je postajalo sve jačim tijekom mog odrastanja.

Leila: Prvo ću podsjetiti što je Europska volonterska služba (EVS). To je dio programa Erasmus+ – najvećeg programa Europske unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport te obuhvaća razdoblje od 2014. do 2020. godine. Europska volonterska služba je za mlade od 18 do 30 godina. To omogućuje mladima u Europi prije svega otkriti novu zemlju u kojoj će provoditi svoju volontersku službu u nevladinoj ili nekoj drugoj organizaciji i vidjeti različita lica europskog identiteta. To je razlog zašto sam ovdje u Hrvatskoj.

Željela sam doživjeti Balkan, regiju koju Zapadna Europa ne poznaje uopće ili u najboljem slučaju površno. Ovdje ću provesti devet mjeseci. U isto vrijeme, htjela sam istražiti područje ljudskih prava. Oduvijek me zanimalo zagovarati ljude marginalizirane od društva, medija, jednom riječju – od većine.

Na čemu konkretno radite u RNV-u (na kojim projektima) i kakva su vam dosadašnja iskustva u tom radu?

Majla: U RNV-u sam volonterski angažirana unutar projekta „Europe supports inclusion!“. Kao prvo, sudjelujem u svakodnevnim aktivnostima u organizaciji koje se tiču uređivanja knjižnice, sudjelovanja u provođenju različitih projekata RNV-a i sl. Bila sam u nekoliko terenskih posjeta predstavnicima Roma u Baranji i Slavonskom Brodu i to mi je pomoglo da steknem bolju sliku o životu Roma u Hrvatskoj tako da sam upoznata sa situacijom u tim sredinama. U sklopu projekta EVS imamo i osobni projekt: moj je na temu običajnog prava kod Roma i organizacije društva. Trenutno sam u fazi istraživanja i ako sve bude po planu trebala bih uskoro napisati i članak na tu temu. Dosadašnja su iskustva dobra i nadam se da ću doći do zanimljivih novih informacija vezano za temu običajnog prava Roma.

Također kao dio projekta EVS pohađam online tečaj španjolskog jezika te ostvarujem kontakte s romskim organizacijama iz Španjolske.

Posjetila sam Memorijalni muzej spomen-područja Jasenovac i romsko groblje u Uštici. Prije toga sam samo posjetila logor Mauthausen koji se nalazi u Austriji, koji je za razliku od Jasenovca očuvan kao takav i vidljivi su dokazi terora i ubijanja. To se ovdje nije moglo vidjeti. Sam Muzej bio je zanimljiv, iako ima mnogo toga što bi se moglo unaprijediti u njemu. Romsko groblje je malo, ali s obzirom na velik broj žrtava i masovne grobnice koje se ondje nalaze, uistinu me je potreslo.

Leila: Zasad pišem članak o Romima u Francuskoj za mrežnu stranicu i časopis ROMI.HR. Osim toga sam u kontaktu s lokalnom romskom organizacijom u Slavonskom Brodu i poznajem probleme Roma na tom području. Aktivnosti na kojima sam angažirana provodim s drugim pripravnicima i volonterima iz inozemstva u RNV-u. U radu se oslanjam na vlastito prethodno iskustvo. Naime, prije nego što sam došla u Hrvatsku, bila sam voditeljica projekta u Službi za zaštitu djece u lokalnoj upravi Pariza. Između ostalog, bila sam zadužena za komunikaciju i praćenje aktivnosti koje je Služba provodila. Raznim inicijativama s UNICEF-om i socijalnim radnicima promovirala sam dječja prava. Takve vrste inicijativa moraju biti česte jer uspiju stvarno dotaknuti ljude. 

Nadam se da ću u RNV-u sudjelovati u pripremi obilježavanja Svjetskog dana Roma, a trenutno osmišljavam aktivnost koju planiramo provoditi s ciljem promicanja prava Roma i borbe protiv rasizma u prvoj polovici 2016. godine. 

Također, kad si u programu EVS-a, moraš provesti osobni projekt. Izabrala sam u sklopu osobnog projekta objaviti blog o mom iskustvu u Hrvatskoj i RNV-u. Objavljujem fotografije i audiosnimke. Zasad je moj blog na francuskom, no uskoro ću ga prevesti na engleski. Ovo je adresa: https://lesechosdebabel.wordpress.com/.

EVS zahtijeva da volonter nauči lokalni jezik i doista mislim da je bitno naučiti jezik kako bi mogao svakodnevno komunicirati s drugima u stranoj zemlji. Imam poduke iz hrvatskog jezika jednom tjedno i zasad sam ostvarila velik napredak.

Kako vidite situaciju i položaj Roma u Hrvatskoj i napore da se on poboljšava?

Majla: Što se tiče situacije Roma – mislim da je najveći problem na ljudskoj razini. I to ustvari nije problem Roma, već svih ostalih koji ih ne smatraju jednakovrijednim ljudskim bićima. Po meni je uzdizanje iznad bilo koga, pogotovo ljudi koji ekonomski stoje loše ili su na neki drugi način u lošijem položaju, snažan znak manjka samopouzdanja i osnovnih ljudskih kvaliteta. A omalovažavanje Roma u našem se društvu događa u iznimno velikom broju i što je najgore – većina društva to prihvaća. Taj problem naravno postoji svuda i nisu uvijek Romi u pitanju, ali imam dojam da su Romi posebno pogođeni.

Leila: Nisam ovdje dugo i još mnogo toga moram naučiti o Romima u Hrvatskoj. Međutim, kao strankinji, novom mi je činjenica da je romska zajednica doista zaštićena u okviru manjinskog zakonodavstva.

Imamo drukčiji koncept u Francuskoj. Zanimljivo mi je vidjeti da Hrvatska prepoznaje Rome kao skupinu i da poštuje, zakonski gledano, pravo nacionalnih manjina na obrazovanje na vlastitu jeziku. Znam da je stvarnost drukčija od onoga što je sadržano u pravnim dokumentima, no ipak mislim da imate dobre temelje i alate za poboljšanje položaja Roma i mogućnosti da se Romi osjećaju kao da ovdje pripadaju.

Kakva je situacija s Romima u vašoj zemlji i što biste kao neka pozitivna iskustva u rješavanju romskih problema iz vaših zemalja mogli ponuditi ovdje?

Majla: I u Srbiji i Austriji postoje predrasude, isto kao u Hrvatskoj i jednako počinju na osnovnoj ljudskoj razini. Moj je dojam da su Romi u Austriji u boljoj ekonomskoj situaciji, pogotovo u velikim gradovima kao u Beču, gdje ih živi vrlo velik broj. U Beču ima toliko ljudi iz raznih zemalja, pogotovo iz „našeg“ područja Balkana, i Austrijanci ih sve nazivaju „Ausländer“ (riječ doslovno znači stranac, ali se nikad ne rabi za Francuze, Talijane, Nijemce i ostale, također strance, ali iz zapadnih zemalja, već samo za nas Balkance i dalje južno i istočno. Dosad nisam imala dojam da se u toj skupini „Ausländera“ Romi posebno izdvajaju.

Glede rješavanja romskih problema – ne bih mogla reći nešto više o pristupima koje Austrija i Srbija imaju, vjerojatno je nešto slično, a nešto različito. No znam dobar primjer kako se trenutno rješava situacija s izbjeglicama u nekoliko manjih mjesta u Austriji. Ondje se organiziraju druženja, razne radionice za razmjenu kulture, jezika, hrane itd. Ti projekti pokazali su se vrlo uspješnima, čak do te mjere da su se ljudi počeli družiti i izvan toga „organiziranog“ okvira!

Leila: U Francuskoj se pojam Romi odnosi na dvije različite skupine. S jedne strane, on se može odnositi na Rome koji su francuski državljani i oni se službeno vode kao pripadnici gens du voyagea. Gens du voyage je administrativni naziv koji se od 1970. rabi u Francuskoj za ljude koji vode nomadski način života i on pokriva razne etničke skupine – i Rome i neromske skupine (naziv je sličan terminu Travellers, tj. putnici, koji se rabi u Engleskoj). S druge strane, naziv Romi u Francuskoj se upotrebljava za Rome imigrante iz istočne Europe. Gens du voyage svakako pripadaju francuskoj kulturi, ali ipak su diskriminirani zbog svoga nomadskog načina života. Romi imigranti su odbačeni i često protjerani iz Francuske.

Nažalost se ne mogu sjetiti bilo kojega pozitivnog primjera rješavanja problema Roma jer su obje ove skupine, prema mojem mišljenju, žrtve državnog rasizma. Međutim, u pripremi je zakon koji bi promijenio status pripadnika gens du voyage i nadam se da će biti izglasan. Znam također da je civilno društvo u Francuskoj vrlo aktivno u pokušajima suzbijanja stereotipa o Romima i suzbijanja diskriminacije (Roma koji su francuski državljani i onih koji to nisu).

Kakvi su vam planovi i na čemu se želite angažirati?

Majla: Planovi u bližoj budućnosti su mi put u Indiju i Tajland. Voljela bih ići u Radžastan i nastaviti istraživanja, u sklopu fakulteta, ali i osobna.

Nakon toga planiram sa svojim partnerom izgraditi „bazu“ na malom otoku u Atlantskom oceanu, gdje možemo živjeti u vrijeme između putovanja (plan nam je 100% samoodrživa eko kućica i vrt – permakultura)!

Leila: Kad se vratim u Francusku, nadam se da ću imati prigodu volontirati i poboljšati položaj manjina. Želim raditi na međunarodnim projektima jer mislim da takva suradnja pomaže zadržati otvoren um.

 

Majla Rožić magistrirala je pravo na Pravnom fakultetu u Beču. Trenutno je na poslijediplomskom doktorskom studiju iz pravnih znanosti. Od listopada 2015. volontira u Romskome nacionalnom vijeću. Bila je pripravnica u Privrednoj komori Austrije u Srbiji, u uredu Državnog tužitelja i sudca za civilno pravo na sudu u Austriji. Govori nekoliko jezika. Voli biljke, prirodu i životinje. U slobodno vrijeme bavi se učenjem stranih jezika, kukičanjem i pletenjem.

„Što se tiče situacije Roma – mislim da je najveći problem na ljudskoj razini. I to ustvari nije problem Roma, već svih ostalih koji ih ne smatraju jednakovrijednim ljudskim bićima. Po meni je uzdizanje iznad bilo koga, pogotovo ljudi koji ekonomski stoje loše ili su na neki drugi način u lošijem položaju, snažan znak manjka samopouzdanja i osnovnih ljudskih kvaliteta. A omalovažavanje Roma u našem se društvu događa u iznimno velikom broju i što je najgore – većina društva to prihvaća. Taj problem naravno postoji svuda i nisu uvijek Romi u pitanju, ali imam dojam da su Romi posebno pogođeni“.

 

Leila Deshuis magistrirala je 2014. u području privatnog prava na Sveučilištu Paris 1 Panthéon – Sorbonne. Od 2010. do 2015. zaposlena je u Službi za zaštitu djece u lokalnoj upravi u Parizu. Od listopada 2015. volontira u Romskome nacionalnom vijeću. Njezino francusko-libanonsko podrijetlo izložilo ju je različitim kulturama i motiviralo za otkrivanje brojnih drugih kultura. Članica je Kluba poliglota u Parizu. Voli različitost, humor i mačke. Smatra da volontiranje pruža mogućnost izražavanja predanosti zajednici.

„Nisam ovdje dugo i još mnogo toga moram naučiti o Romima u Hrvatskoj. Međutim, kao strankinji, novom mi je činjenica da je romska zajednica doista zaštićena u okviru manjinskog zakonodavstva.

Imamo drukčiji koncept u Francuskoj. Zanimljivo mi je vidjeti da Hrvatska prepoznaje Rome kao skupinu i da poštuje, zakonski gledano, pravo nacionalnih manjina na obrazovanje na vlastitu jeziku. Znam da je stvarnost drukčija od onoga što je sadržano u pravnim dokumentima, no ipak mislim da imate dobre temelje i alate za poboljšanje položaja Roma i mogućnosti da se Romi osjećaju kao da ovdje pripadaju“.