Prikaz Roma u turskoj kinematografiji tijekom 1980-ih odražava mješavinu stereotipa i romantizacije. Vojni udar obilježio je prekretnicu u turskoj povijesti, značajno utječući na društveni život i kulturnu sferu. Giovanni Scognamillo i Zahit Atam ističu ekonomske i zakonodavne posljedice za tursku kinematografiju, poput naglog pada broja posjetitelja kina, broja kino dvorana i filmske produkcije. Najveća promjena dogodila se na ideološkom i estetskom planu. Uz pad Yeşilçama i porast cenzure, mainstream kinematografija okrenula se „sigurnim“ žanrovima poput arapske muzike (arabesque) i komedije. Kao rezultat toga, filmovi o Romima iz ovog razdoblja spadaju u ove kategorije: Gırgıriye, Gırgıriye'de Şenlik Var (Festival u Gırgıriyeu), Gırgıriye'de Cümbüş (Zabava u Gırgıriyeu), Gırgıriye'de Büyük Seçim (Veliki izbor u Gırgıriyeu), Bizimkiler Of Of Emine (Naši–uh uh Emine), Çifte Nikah (Dvostruko vjenčanje), Şen Sulukule (Veseli Sulukule) i Çingene („Ciganin“).

Serija Gırgıriye i njena tri nastavka među najpopularnijim su filmovima o Romima u turskoj kinematografiji. Često ponovno emitirani na nacionalnoj, satelitskoj i kabelskoj televiziji, ovi su filmovi oblikovali percepciju Roma u Turskoj kroz generacije.

Svi filmovi iz serijala Gırgıriye smješteni su u poznatoj romskoj četvrti u Istanbulu, Sulukule. Već sami naslovi odražavaju ležeran, komičan karakter priča. Romi su prikazani kao bezbrižni i apolitični, fokusirani na uživanje u životu, čime se učvršćuje stereotip da „ostavljaju sve kako bi zaplesali na zvuke glazbe u ritmu 9/8.“ Većina likova radi u glazbenoj i zabavnoj industriji, unatoč dnevnim poslovima poput limara ili prodavača cvijeća. Za razliku od ranijih prikaza, Romi u ovim filmovima su potpuno naseljeni, govoreći karikaturiranim naglaskom, a sukobi s autoritetima trivijaliziraju se humorom. U filmovima iz serijala Gırgıriye, romski likovi često završavaju u policijskoj stanici, ali isključivo zbog bezazlenih obiteljskih prepirki, za razliku od nasilja i krađa prikazanih u ranijim filmovima. Ova promjena pozitivno izaziva stereotip o Romima kao sitnim kriminalcima. Ipak, i dalje su prikazani kao „alkoholičari“ i „kockari.“Filmovi se također bave stereotipom o romskim ženama kao „nečednim,“ percepcijom pojačanom ranijim prikazima iz 1960-ih. Serija Gırgıriye naglašava pristojnost i čestitost romskih žena, dok romski muškarci ostaju promiskuitetni. To odražava neokonzervativni zaokret 1980-ih i reakciju na raniju eru pornografskih filmova.

Sve u svemu, prikaz Roma u filmovima Gırgıriye fokusira se na egzotičnu romantizaciju, prikazujući fiktivnu zajednicu u Sulukuleu. U prvom filmu, novinar TRT-a naziva ih „idiosinkratičnim narodom s osebujnim osobinama koji živi u slatkoj, šarmantnoj četvrti,“ što odražava državni pogled na Rome. Ovaj prikaz ignorira probleme poput diskriminacije, nezaposlenosti i siromaštva, umjesto toga ističući razigrane rasprave među članovima zajednice o njihovom identitetu. Komedije iz ovog razdoblja, poput Çifte Nikah i Şen Sulukule, sugeriraju da Romi mogu poboljšati svoj društveni položaj iskorištavanjem prilika, pri čemu likovi često postaju slavni glazbenici do kraja filma.

Çingene, jedini arabesk film u korpusu, politički izražava patnju, siromaštvo i otuđenje u turskom kontekstu. Popularna kultura arapske muzike započela je sredinom 1960-ih i rasla u kinematografiji 1980-ih. Može se smatrati oblikom kontra-kulture razvijenim od strane siromašnih ruralnih imigranata u nemilosrdnim uvjetima metropole, pružajući otpor okrutnosti kapitalističke ekonomije. Film odražava krizu „drugotnog“ pojedinca pod društvenim okolnostima i daje glas potlačenima u društvu. Çingene je prvi film koji s kritičnim tonom artikulira probleme s kojima se suočavaju turski Romi, poput siromaštva, društvene isključenosti, diskriminacije, predrasuda i stambenih problema. Ipak, ne uspijeva detaljno obraditi te probleme, a narušava ga populistički pristup i konzervativan stav prema rodnim ulogama.

Zaključno, filmovi iz ovog razdoblja često romantiziraju marginalizirane zajednice, dok istovremeno učvršćuju stereotipe, zanemarujući dublje društvene probleme poput siromaštva i diskriminacije. Iako neki filmovi dodiruju ove izazove, općenito daju prednost zabavi nad nijansiranijom analizom ovih stvarnosti.