Fokus ROMI.HR

/
Print - DVOSTRUKI MEDIJSKI KRITERIJI JAČAJU PREDRASUDE PREMA ROMIMA

INTERVJU: GORDANA VILOVIĆ

19. 2. 2016.
Gordana vilovic 630 DVOSTRUKI MEDIJSKI KRITERIJI JAČAJU PREDRASUDE PREMA ROMIMA
Fotografija/Danica Bijeljac (UNESCO)
DVOSTRUKI MEDIJSKI KRITERIJI JAČAJU PREDRASUDE PREMA ROMIMA
Razgovarao: Stojan Obradović

Svaki iznenadni događaj u kojem su akteri pripadnici romske manjine ukazuje na činjenicu da novinari i urednici imaju dvostruke kriterije: jedne za ostale, a druge za Rome. Sigurno je da trivijalnost, senzacija, krajnja površnost u pristupu obradama tema u medijima danas, kumovala i da se teme o Romima i romskom životu obrađuju bez imalo empatije i volje da se utječe na tako potrebne promjene. Bizarni detalji iz životnih priča Roma stavljeni u naslov, pa i onda kad govorimo o dobrom novinarskom istraživanju ili tekstu, stavljaju naglasak na periferne detalje, a ne na suštinu teškoća romskog života. To ne pomaže nikome, a najviše šteti romskoj zajednici o kojoj se samo još više učvršćuju predrasude. Romskoj zajednici nije potrebna nikakva posebna sklonost, nego samo učestalost pisanja i istinska želja da im se poboljšaju uvjeti života. Novinari bi trebali biti romski zastupnici!

Gordana Vilović izvanredna je profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu gdje predaje na predmetima Mediji i različitost, Novinarska etika, Uvod u novinarstvo, Povijest vijesti te Mediji i pravo djeteta. Stručno se usavršavala u SAD-u.

Autorica je i koautorica šest knjiga, između ostalog, o medijskoj etici, obrazovanju za novinarstvo i povijesti medija. Također, autorica je niza stručnih i znanstvenih radova o različitim aspektima rada i života manjinskih skupina u odnosu na medijski tretman u Hrvatskoj i u jugoistočnoj Europi koje je objavljivala u zemlji i inozemstvu.

Što pokazuju recentna medijska istraživanja i analize? Koja su ključna obilježja medijskog tretiranja Roma i romske zajednice u hrvatskom društvu? Kakva je pozicija Roma u našim medijima?

Medijska slika o Romima i pripadnicima romske zajednice je loša! Kratko i jasno. Prvi dojam bi bio da nema pomaka prema lošem, ali svaki iznenadni događaj u kojem su akteri pripadnici romske manjine ukazuje na činjenicu da novinari i urednici imaju dvostruke kriterije: jedne za ostale, a druge za Rome. U negativnim događajima, pa i onda kada su pitanju djeca, Rome se označava na najgrublji način. Zadnji slučaj je djevojčica koja je nađena u parku i gdje se putem medija pokušalo pronaći njezine roditelje. Sve što je bilo objavljeno prije pronalaska njezine obitelji bilo je u funkciji pomoći djevojčici, a sve poslije bilo je nedopustivo – baš onako stereotipno i s mnogo predrasuda kada se piše o građanima Hrvatske – pripadnicima romske zajednice. Djevojčica je dobila svoje puno ime i prezime, čitatelji su saznali da je rođena u zatvoru, da su joj roditelji sumnjive prošlosti, da je otac uhićen, da su baka i djed u remetinečkom pritvoru, da djevojčica ima sestru blizanku i da je sada u Italiji, s majkom… Sve te podatke nije trebalo iznositi u javnosti. Bilo je važno da znamo da je djevojčica identificirana, nakon što su mediji pozvali sve nas da pomognemo u potrazi za njezinim roditeljima. I dodatno svaka dodatna priča o djevojčici bila je začinjena njezinom fotografijom. Od naslovnice do teksta unutar lista. Pretpostavljam da bi urednici pokazali barem malo više osjećaja u zaštiti prava djeteta da je riječ o djevojčici neke druge nacionalnosti. Takav način izvještavanja sigurno ne pridonosi smanjivanju lošeg medijskog tretmana Roma unutar medija. To se svakako vidjelo u neprimjerenim komentarima koje su ostavljali čitatelji na na news portalima. Usput, do trenutka kada je otkriveno tko su roditelji djevojčice, ona je bila tek dijete koju su (možda) ostavili/zaboravili izbjeglice na prolasku kroz Hrvatsku?!

Sve što je bilo objavljeno prije pronalaska njezine obitelji bilo je u funkciji pomoći djevojčici, a sve poslije bilo je nedopustivo – baš onako stereotipno i s mnogo predrasuda kada se piše o građanima Hrvatske – pripadnicima romske zajednice. Djevojčica je dobila svoje puno ime i prezime, čitatelji su saznali da je rođena u zatvoru, da su joj roditelji sumnjive prošlosti, da je otac uhićen, da su baka i djed u remetinečkom pritvoru, da djevojčica ima sestru blizanku i da je sada u Italiji, s majkom… Sve te podatke nije trebalo iznositi u javnosti.

MEDIJSKA BEZOSJEĆAJNOST

Koliko mediji utječu i pridonose kreiranju društvene slike o Romima? Koliko ta loša slika eventualno ima uporište u realnosti, a koliko je to odgovornost medija?

Ovakav događaj i način prezentacije jest najbolja ilustracija kako se nikako ne bi smjelo odnositi prema pripadnicima romske zajednice. Rekla bih da mediji o Romima pišu nerijetko na temelju ukorijenjenih stereotipa koje imaju u stvarnosti, tako da je slika u medijima ono što većina u javnosti očekuje. To je zapravo jedan začarani krug u kojem se nalazimo dugo. Sve što je drukčije ili pozitivan događaj (ako uopće ima toga) povezan s Romima, prikazuje se kao „čudo neviđeno“. To sve skupa ne vodi izlasku iz ove nepovoljne medijske slike jer Romi – osobito ako nemaju hrvatske dokumente –definitivno su građani drugoga reda. Oni su prvo Romi, a onda građani. Najteže je kad se djeca romske nacionalnosti suočavaju s predrasudama koje imaju njihovi vršnjaci i potiču nasilje koje im u konačnici život čini nepodnošljivim. Možemo li ostati ravnodušni kad vidimo kako dječak plače i kaže da ne bi više išao u školu jer ne može podnijeti vršnjačko izrugivanje, ponižavanje – samo zato što je po rođenju Rom? Govorim to na temelju događaja u jednoj školi koji je objavila Nova TV u svojoj emisiji 'Provjereno'.

Ima li pomaka i razlika u odnosu na prethodna razdoblja? Ima li bar nekakvih pozitivnih pomaka ili možda medijska situacija kada su Romi u pitanju postaje i gorom?

Cinično ću odgovoriti – pomaka ima ako nema loših događaja koji su postali vijest. Mislim na događaje u kojima sudjeluju pripadnici romske zajednice. Bilo bi dobro da se piše o pozitivnim ishodima društvenih napora o obveznom školovanju djece, o dodjeli osobnih dokumenata, o poboljšanju komunalne infrastrukture u naseljima gdje žive Romi. Svakako ima i dobrih primjera koje zna jedan vrlo uzak krug ljudi i takvi događaji se obrađuju u specijaliziranim emisijama namijenjenim isključivo nacionalnim manjinama. Takvi prilozi mogu doprijeti do većine, ali i ne moraju. Ovdje se nažalost ponavlja stara istina o novinarstvu da dobra vijest nije vijest. I sve dok se pripadnici romske manjine ne budu prvo promatrali kao građani, a tek onda kao pripadnici određene nacionalne manjine, situacija neće biti dobra. I mediji će samo slijediti ono za što se neopravdano misli da „javnost ili medijske publike žele čuti“. To je nažalost izlika za daljnje razvijanje predrasuda prema pripadnicima romske manjine.

GRAĐANI PA ROMI

Imate li uvida kakva je situacija na tom planu u drugim europskim zemljama odnosno medijskim prostorima? Uklapamo li se u neki prosjek ili odskačemo u pozitivnom ili negativnom smislu?

Mislim da se nalazimo negdje u sredini. Znam da u Crnoj Gori Romi žive jednako teško i u neprimjernim uvjetima kao u Hrvatskoj, ali kod njih nacionalne manjine imaju mnogo više prostora na javnom servisu. Imaju mogućnost kratkih vijesti na svom jeziku mimo specijaliziranih emisija. U Makedoniji su Romi, u svakom pogledu, punopravni građani koji su svojom kulturom, životom i baštinom sastavni dio suvereniteta koji ostvaruju s drugim narodima. Jučer sam bila u prigodi slušati prezentaciju mlade kolegice iz Grčke koja je govorila o stereotipima u svojoj zemlji i pritom je izdvojila Rome i Albance. Mađarska je najdalje otišla u integriranju Roma u medijski prostor tako da se nisu samo bavili fenomenom valjanog izvještavanja o Romima nego su obrazovali novinare romske zajednice i uključivali ih u mainstream medije, a ne samo u manjinske listove ili radijske postaje. Naše namjere – barem što se zakona tiče – jesu poštene, ali nisu dovoljne da bi se romski glas čuo šire u javnosti. Njegovanje specijaliziranih časopisa romske zajednice jest nužno, ali nije dovoljno.

Kada govorimo o diskriminaciji Roma, pojedini analitičari posebno upozoravaju na tzv. neizravnu ili prikrivenu diskriminaciju. U kojoj je mjeri diskriminacija Roma u medijima „prikrivena“ (barem za širu, prosječnu javnost) i kako se ona najčešće manifestira?

Ima mnogo slučajeva iz naših života gdje vidimo različit stav prema Romima i ostalima, da tako kažem. Primjerice, prigodom obilježavanja Dana romskog jezika u dnevniku javnog servisa gostovao je pripadnik romske zajednice i govorio je na hrvatskom, umjesto da su mu urednici dali mogućnost da barem na taj dan govori svojim materinskim – romskim. Mislim da bi takvu mogućnost dopustili bilo kojem pripadniku neke druge narodnosti. Pa mi imamo u Hrvatskoj ljude koji su mogli prevoditi, a romski jezik bi se čuo izvan emisije „Prizma“ koju inače jako poštujem i gledam kad god sam u prigodi. To je, po meni propust. To je sitnica, ali svim pripadnicima romske zajednice bilo bi drago čuti svoj jezik u udarnoj informativnoj emisiji. Ovo je samo jedna ilustracija iz života. Primjera je mnogo. Načelno nema ograničenja ni pri zapošljavanju ni pri upisu na studij, ali opet jako je malo pripadnika romske zajednice koji rade u gradskim upravama. Ako je tko upisao studij odmah je medijski atraktivan jer je prvi ili jedan od rijetkih koji je upisao npr. studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Ne radi se o tome jesu li neki bolji ili lošiji studenti, nego jesmo li kao društvo osigurali jednake mogućnosti za sve da mogu doći u situaciju redovitog školovanja. Izravna diskriminacija su ekscesi i u pravilu ih je sve manje jer su kazne velike, jednako kao i osude u javnosti. No, zato još uvijek neizravna diskriminacija funkcionira na svim razinama. To je loše i odraz je posvemašnjeg licemjerja u našem društvu.

DRUŠTVENO LICEMJERJE

Jesu li neke posebne grupe unutar same romske zajednice dodatno izložene medijskoj nekorektnosti i diskriminaciji (npr. žene , mladi…)?

Uvijek ću kazati da su djeca najranjiviji dio romske zajednice. Njih se ne tretira kao drugu djecu. Ona nemaju ni ime u medijima. Oni su mali Rom ili mala Romkinja! Ponekad ih se iskorištava na različite načine. U prvom su planu kada treba fotografijom objasniti užasne uvjete života u nekoj kući, do toga da su uime svojih obitelji na ulici ne bi li zaradili koju kunu i označavali prosjačenje. To nije dječji izbor i zajednica i mediji im trebaju pomoći. Mediji, tako da pišu o tom fenomenu u želji da utječu na promjene. Novinari to čine isključivo ako se dogodi neki loš događaj. Od djece se ne traži izjava i djecu valja štititi. O ženama romske zajednice vladaju stereotipi i to mediji često podržavaju, osobito ako se „ubode“ priča o prodaji kćeri ili o majci s dvanaestoro djece. Treba i o tome pisati, ali nikako kao općoj pojavi ili s preduvjerenjem poput ovoga „zna se da je uobičajeno da Romi imaju velik broj djece“.

Koliko je loša medijska slika o Romima uvjetovana senzacionalizmom i podilaženju niskim tržišnim motivima, a koliko je i u samim redakcijama i među novinarima prisutan nedostatak educiranosti i senzibiliteta za probleme Roma i težak društveni položaj, pa čak i uobičajene predrasude prema Romima?

Sigurno je da trivijalnost, senzacija, krajnja površnost u pristupu obradama tema u medijima danas kumovala i da se teme o Romima i romskom životu obrađuju bez imalo empatije i volje da se utječe na tako potrebne promjene. Bizarni detalji iz životnih priča Roma stavljeni u naslov, pa i onda kad govorimo o dobrom novinarskom istraživanju ili tekstu, stavljaju naglasak na periferne detalje, a ne na suštinu teškoća romskog života. To ne pomaže nikome, a najviše šteti romskoj zajednici o kojoj se samo još više učvršćuju predrasude.

NOVINARI – ROMSKI ZASTUPNICI

I sami sudjelujete u obrazovanju budućih novinara. Što se može očekivati od budućih novinara? Koliko su u njima prisutne i jake predrasude?

Uvijek se nadam da sve što govorim ili ih učim nije bilo uzaludno. Inače, prestala bih raditi ovaj posao! Žalosti me kad vidim da se naučeno zaboravlja pod pritiskom urednika ili redakcije koja će Rome iskoristiti za dvije-tri naslovnice. Čovjek je najvažniji, neovisno tome kojem narodu po rođenju pripada. Ako pripada! Doima se ipak da su predrasude toliko ukorijenjene i u mladim ljudima i da ih nose iz vlastitih domova. Imamo niz kolegija na kojima se uče korektnosti i poštenju prigodom izvještavanja, a osobito na predmetu Mediji i različitosti gdje nam dolaze pripadnici manjina koji govore o svojoj tradiciji, životnim navikama, problemima i teškoćama s kojima žive. To je najbolji način da iz prve ruke čuju kako na pripadnike romske zajednice djeluju površno i brzopleto doneseni i objavljeni sudovi u nekom od „jačih“ novinskih uradaka.

Koje mehanizme možemo uspostaviti u medijskom svijetu da osiguramo barem  nužnu razinu medijske korektnosti kad su u pitanju Romi?

Bilo bi super da u Hrvatskoj imamo Vijeće za medije koje bi radilo tako da se svi možemo obratiti s primjedbom i pritužbom o nečemu što je bjelodano neetično, stereotipno, činjenično pogrešno. Ili da samo Vijeće reagira ako primijeti nešto u medijima! Ali to nemamo i ostaje nam jedino reagirati izravno prema redakciji, ako nam je stalo i sa željom da nas tko ondje čuje i ozbiljno shvati. Ostaje nam još Vijeće časti i Vijeće za elektroničke medije. Pitanje je što napraviti kad novinari koji prave štetu nisu članovi Hrvatskoga novinarskog društva pa mogu raditi što god žele. Ili, što učiniti s društvenim grupama koje šire nesnošljivost bez ikakvih sankcija.

MEDIJSKA PISMENOST

Na koji bi se način medije moglo motivirati i potaknuti da s više senzibiliteta i odgovornosti pristupaju pitanjima i problemima Roma?

Romska zajednica i trebala biti „agresivnija“ koristeći prije svega internetsku platformu za stavljanje različitih informacija koje bi mogle pridonijeti boljem razumijevanju problema s kojima žive većina romskih obitelji. Svakako bi trebalo koristiti osvjedočene javne osobe čije su dosadašnje izjave i potpora bile i jesu nedvosmisleno na strani romske zajednice.

Kratko bih mogla sugerirati da više izvještavaju o životima ljudi, a manje da sačekuju, zaskaču i salijeću političare. Oni su imali previše medijske pozornosti pa bi trebalo osigurati malo više prostora onima koji žive u nehumanim uvjetima i na rubu. Romi svakako predvode tu kategoriju građana Hrvatske. Novinari bi trebali biti romski zastupnici. Romskoj zajednici nije potrebna nikakva posebna sklonost, nego samo učestalost pisanja i istinska želja da im se poboljšaju uvjeti života, a djeci mogućnost školovanja na svim razinama u miješanim razredima.

Kako razviti bolju medijsku pismenost prosječne medijske publike kako bi se ojačao njen senzibilitet za diskriminacijske medijske pristupe kada su u pitanju pojedine društvene skupine i u ovom slučaju posebno Romi?

Mi smo svi pomalo medijski nepismeni u trenutku kad nikada kao dosad nije bilo toliko informacija i medija. Pa opet pitanje koliko znamo što se događa oko nas. Od mnogo drveća u šumi izgubili smo se. Svi možemo tvitati, postavljati izjave na profilima Facebooka, pisati blogove. No jesmo li dosegli istinu i možemo li je prepoznati? Dojma sam da bi kontinuirano opismenjavanje djece bilo nužno od vrtića do fakulteta, a nama starijima cjeloživotna medijska pismenost. Naime, važno je razvijati krajnju kritičnost prema onome što nam se svake sekunde plasira. Možda i te lavine novih i novih informacija i komentara ne bi dobile plodno tlo za razvijanje diskriminacije, nesnošljivosti, pojačavanje predrasuda – mm kad bismo se izoštrili u selektivnosti primanja poruka. I ova država mora uvesti medijsku pismenost kao obvezan predmet, za početak. Razvijene zapadnoeuropske zemlje imaju različite oblike medijske pismenosti, a opet imaju probleme u smanjivanju diskriminacija prema manjinama. Pa i Romima. No, barem nešto sustavno poduzimaju. Mogli bismo i mi u Hrvatskoj!

Što bi sama romska zajednica, romske udruge i institucije mogle poduzeti i kakve inicijative i projekte pokrenuti kako bi pridonijele objektivnijem medijskom tretiranju svoje zajednice?

Romska zajednica  trebala bi biti „agresivnija“ koristeći se prije svega internetskom platformom za stavljanje različitih informacija koje bi mogle pridonijeti boljem razumijevanju problema s kojima živi većina romskih obitelji. Svakako bi trebalo koristiti osvjedočene javne osobe čije su dosadašnje izjave i potpora bile i jesu nedvosmisleno na strani romske zajednice.

Koliko u svemu tome značajnu ulogu mogu imati i sami romski medijski projekti i koje bi forme tu mogle biti najdjelotvornije?

Svakako su važni svi medijski projekti u kojima je u središtu romska zajednica. Valjalo bi uključivati što više mladih romskih predstavnika i organizirati npr. medijske radionice kojima bi im se pomoglo da se što bolje snalaze i da steknu minimalna znanja o tome kako tradicionalni i novi mediji funkcioniraju te kako bi trebali reagirati, pisati… Medijske radionice trebalo bi organizirati u sredinama gdje su brojčano jake romske zajednice i gdje postoji mogućnost da se ustanove neprofitni mediji.

Kolika je u mogućem poboljšanju medijske korektnosti, kada su u pitanju Romi, uloga drugih aktera: obrazovne institucije, šire civilno društvo, političke strukture? Mogu li one što pomoći i kako?

Najbolje se može pomoći ako se zajednički radi: romske udruge s jednim zadatkom da pomognu svojoj djeci, civilno društvo u kojem su dosada pokazani vrlo dobri rezultati prema nekim drugim manjinama te zastupnici manjina u Saboru. Mislim da je napokon došao red da se učini ponešto i za romsku djecu koja žele drukčiji život. 

 
Povratak na Fokus