Fokus ROMI.HR

Koristeći se metodologijom integrirane povijesti Yeomans istražuje i žrtve i počinitelje te obične građane koji su se zločinima suprotstavljali, njima se okoristili ili pak prema njima pokazali ravnodušnost. A to je pristup koji ne utvrđuje samo žrtve već i otkriva mnoge neugodne istine o onima koji žele poricati ili relativizirati ciljeve i metode genocida nad različitim etničkim grupama kao i, često vrlo problematičan, odnos različitih društvenih aktera prema tim zločinima. Ističe da naš odnos prema povijesnim istinama pokazuje želimo li društvo i budućnost tolerancije te upozorava kako su političke i druge javne elite (akademske, obrazovne, medijske, crkvene) na Balkanu na tom planu od početka 1990-ih uvelike zakazale.

Nedavno ste završili istraživanje “Teror, nestašice i društvena mobilnost: prema integriranoj povijesti Holokausta u Hrvatskoj”. Možete li nam objasniti koncept integrirane povijesti?

Fraza “integrirana povijest” dolazi od povjesničara Holokausta Saula Friedländera koji je ustvrdio da moramo, kako bismo uistinu mogli shvatiti Holokaust, razumjeti istodobno perspektivu i žrtava, i počinitelja, i onih koji su se okoristili, i promatrača – običnih ljudi. Unutar mog projekta, istražujem arijanizaciju i konfiskaciju židovske, srpske i romske imovine i poduzeća te uklanjanje Srba, Židova i Roma iz nacionalne ekonomije u NDH-u. Želim razumjeti kako je taj proces utjecao na žrtve koje su preko noći bile ekonomski opljačkane, zatim perspektivu počinitelja – službenika i policije koji su bili zaduženi za provođenje te politike – i na kraju, običnih građana, kako bi se izgradila detaljna slika toga kako je ovaj proces ekonomskog uništenja utjecao na svakodnevni život i transformirao ga.

Koji su ključni ciljevi i zaključci Vašeg istraživanja?

Kada sam započeo rad na ovom projektu (koji nikada nisam planirao napisati, već se njime bavim spletom okolnosti), nailazio sam na sve veći i veći broj dokaza iz “stvarnog vremena”: dnevnika, molbi, pisama žrtava ustaškog režima (Srba, Židova, Roma); korespondenciju i dopise počinitelja (službenika u ministarstvima NDH-a i od ustaške policije); i molbi i pisama običnih hrvatskih građana koji su reagirali na različite načine na ekonomski teror protiv Srba, Židova i Roma koji ide od aktivnog sudjelovanja do otvorenog otpora, uključujući još niz reakcija koje se nalaze između tih dviju krajnosti. Ubrzo je postalo očito, što sam više išao u arhiv i istraživao sekundarnu literaturu, da gotovo ništa nije bilo napisano iz perspektive svakodnevnog života, povijest terora počinjenog od ustaškog pokreta u NDH-u gotovo uvijek je bila pisana od vrha prema dolje (top-down pristup) u formi političke povijesti ili se pak oslanjala na poslijeratna svjedočenja žrtava. Htio sam razumjeti kako je to bilo za obične žrtve, počinitelje i građane, u vrijeme u koje se događalo. Tko su bile žrtve? Tko su bili počinitelji? Kako su obični građani/potrošači reagirali? Kako je to utjecalo na svakodnevni život? Apsolutno nisam imao ideje o tome kada sam započeo ovaj projekt, ali sam to htio saznati.

EKONOMSKA KATASTROFA KAO POSLJEDICA GENOCIDA

Zapravo, dok je državna propaganda tvrdila da će arijanizacija – ili kroatizacija – imovine i poduzeća dovesti do nacionalne obnove i pojave autarkične “narodne ekonomije”, u stvarnosti uklanjanje ovih grupa iz nacionalne ekonomije bila je, i kratkoročno i dugoročno, ekonomska katastrofa.

Srpski stručnjaci, iako su rijetko dobivali svoju imovinu natrag, u nekim su slučajevima bili vraćani na svoje pozicije, dok su židovski stručnjaci bili vraćani u manjim razmjerima, a to se radilo jer ubrzo je postalo očito da ekonomija ne može funkcionirati bez njih.

Druga stvar koja je postala jasna jest da se radnici Hrvati nisu ponašali na način kako je to socijalistička historiografija sugerirala: neki radnici odupirali su se “čišćenju” tvornica, a mnogi drugi ili su imali aktivnu ulogu u tome, nadajući se nekoj koristi od toga i videći priliku za društvenu mobilnost i napredovanje ili su pak bili potpuno nezainteresirani.

Također je postalo jasno da je “čišćenje” tvornica i poduzeća bilo pogrešno shvaćeno i od ustaških povjerenika, koji su bili imenovani u nacionalizirana poduzeća, i od radnika. I dok su povjerenici često vidjeli “čišćenje” kao način da se riješe radnika Hrvata koje nisu cijenili, radnici su pak interpretirali isti taj zakon (koji je ciljao na “čišćenje” Srba, Židova i Roma iz radne snage) kao dozvolu da preuzmu kontrolu nad tvornicama i riješe se svih menadžera i stručnjaka, a ne samo “stranaca”. U međuvremenu, utjecaji na obične potrošače bili su katastrofalni: nestašice dobara, ugovori koji nisu bili ispoštovani i, paradokslno, porast broja nezaposlenih – naprimjer, kućne pomoćnice Hrvatice koje nisu više mogle raditi za židovske obitelji i čiji su poslodavci Srbi bili deportirani u “iseljeničke logore”. Istraživanje je sada završeno i planiram započeti pisati knjigu u proljeće 2017. te je završiti do kraja iste godine.

OKORIŠTAVANJE ZLOČINIMA

U Vašem istraživanju bavite se, između ostalog, pitanjem imovine Židova i Srba. Što je sa imovinom Roma u tom kontekstu? Možete li nam reći više o procesu arijanizacije imovine?

Uz sustavnu konfiskaciju imovine Srba i Židova i njihovo “čišćenje” s radnih mjesta, imućni Romi također su bili žrtve te kampanje “nacionalizacije” koja je bila povezana s njihovim fizičkim uništenjem 1942. godine u Jasenovcu. Srbi i Židovi nisu bili samo maknuti iz ekonomije, nego su također bili ograničavani u smislu u koje vrijeme smiju ići u kupovinu ili gdje u gradu smiju živjeti – primjerice, smjeli su ići u kupovinu u određeno vrijeme dana, i to ne u isto vrijeme kada i potrošači Hrvati. Romi su također bili pogođeni sličnim zakonima, a za mnoge od njih govorilo se da imaju “društvenu” funkciju. Primjerice, zakon protiv prosjačenja i skitnje bio je jasno djelomice usmjeren na nomadske Rome i Sinte koji su došli u Zagreb iz okolnih mjesta, kako bi prodali proizvode i dobra koja su proizvodili. Bilo je tu mnogo priče o profiterstvu, a pitanje je tko je tu na kraju profitirao?

Kao i Židovi, Romi su od ustaša bili definirani kao “nearijevci”. S druge strane, Srbi nisu bili klasificirani kao “arijevci” ili “nearijevci”, nego kao “nepoželjni”. Ustaše su govorili da Srbi navodno imaju “židovsku krv” (primjerice, ustaška propaganda govorila je za obitelj Karađorđević da je židovskog podrijetla), a Srbi su također često bili nazivani “ciganima”. Sve u svemu, te tri grupe žrtava u NDH-u bile su povezane na mnogo načina.

Znamo manje o sudbini Roma u kampanji arijanizacije jer Romi su u manjoj mjeri pisali molbe i pisma pa zato, mnogo desetljeća poslije, povjesničari nisu valjano istražili njihovo stradanje i sve se obično svodi na nekoliko rečenica. No, zastrašujuća je sudbina Roma u NDH-u: bili su istrijebljeni u samo jednom ljetu. Moramo činiti više kako bismo sačuvali sliku romske zajednice kakva je bila prije Porajmosa, na isti način na koji počinjemo graditi sliku srpske i židovske zajednice. Nismo još na toj točki i tu je još mnogo posla.

ZASTRAŠUJUĆA SUDBINA ROMA

Spomenuli ste u jednome Vašem radu da se može uočiti razlika između iskustava među grupama žrtava. Možete li usporediti ta iskustva, na temelju Vašeg istraživanja?

Da, mislim da su Srbi, Židovi i Romi imali vrlo različita iskustva. Na neki način njihova su iskustva i slična: geta, ekonomsko uništenje. Ali mislim da su se s vremenom ta iskustva počela razlikovati. Romi su bili praktički istrijebljeni 1942., a istinski jedini način na koji je Židov mogao preživjeti, osim ako nije bio u kategoriji počasnog Arijevca (koju je dobilo nekoliko Židova i nije jamčila preživljavanje), bio je da se domogne jadranske obale ili da se pridruži partizanima. Smatram da su Srbi bili u pomalo drukčijem položaju, posebice u jesen 1942. kada je kampanja pokušaja potpunoga genocida nad njima završena, iako su i dalje bili predmetom terora i masovnih ubojstava. Srbi su otkrili da je lakše tražiti povrat njihovih radnih mjesta ili dobiti novo radno mjesto, iako su dosta rjeđe dobivali svoju imovinu ili dobra natrag. No, mislim da te razlike tu završavaju. Udio Srba koji su bili u mogućnosti vratiti se na svoja stara radna mjesta i u prijašnje stanove bio je vrlo malen, a neki Židovi također su bili u mogućnosti ostati na svojim radnim mjestima. Ali, do 1945. židovska i romska zajednica praktički su nestale, a oni koji su preživjeli, bili su raštrkani. Mnogo je više Srba, jasno, ostalo živo, ali su kao jedinstvena zajednica i oni bili uništeni: toliko je mnogo njihovih intelektualaca, svećenika i obrazovanih pripadnika srednje klase bilo ubijeno i u tolikoj su mjeri bili predmetom različitih programa prisilne asimilacije da je teško i pomisliti kako je kolektivni osjećaj srpskog identiteta više zapravo i postojao.

DAN SJEĆANJA I ZA SRBE

Postoje li kakve specifičnosti NDH-a i možete li nam ukratko usporediti NDH s drugim fašističkim režimima iz vremena Drugoga svjetskog rata?

Na jednoj razini, ono što se dogodilo Židovima i Romima i također kompeksnost reakcija običnih ljudi, dosta je tipično. Jedinstveni faktor mislim da je bio pokušaj genocida nad Srbima, za koji mislim da je vjerojatno jedinstven na području okupirane Europe – možda masovno istrebeljenje poljske elite od strane nacista ili masovna ubojstva Poljaka i Rusa od strane OUN-a (Organizacije ukrajinskih nacionalista) u Ukrajini ima paralele s time, ali inicijalno Srbi su bili glavna meta ustaške istrebljivačke politike i retorike i to je razlika u odnosu na sve druge u okupiranoj ili fašističkoj Europi. Još je veća specifičnost činjenica da Srbi nisu bili subjekt rasnih zakona u NDH-u jer nisu smatrani rasno različitima, ali su svejedno bili viđeni kao “egzistencijalna i podljudska prijetnja državi”. Ovaj paralelni genocid najveća je kontroverza historiografije o NDH-u. I Židovi i Romi/Sinti imaju međunarodno priznati dan sjećanja na njihovo istrebljenje učinjeno pod nacistima: Židovi za to imaju pojam Holokaust ili Šoa, a Romi i Sinti imaju Porajmos. Srbi nemaju riječ za njihovo iskustvo u NDH-u, a oni su podigli ustanak protiv programa istrebljenja.

Zanimljivo je primijetiti da novi pristup ustaških apologeta u Hrvatskoj nije poreći Holokaust ili Porajmos (koji oni u svakom slučaju pripisuju nacistima), nego tvrditi da Srbi trebaju biti izdvojeni od ova dva primjera masovnih ubojstava. To je vrlo pametan način da se ne privuče međunarodna pozornost. Kada bi Srbi imali međunarodno priznati dan sjećanja, ovaj narativ poricanja genocida bilo bi mnogo teže provoditi.

Pored toga, ono što NDH čini specifičnom jest brzina kojom je država uništila Židove, Rome i Srbe – masovna uhićenja, ubojstva, deportacije, progon i teror događali su se odmah nakon uspostave nove države. Smatram da je to ne samo prilično jedinstveno u nacistički okupiranoj Europi u pogledu brzine i okrutnosti kojom se to provodilo, nego nam ta činjenica također sugerira da je ubijanje bilo dijelom unaprijed smišljena plana, a to svakako nije bila spontana reakcija na navodne „ustanke“.

VAŽNA BORBA PROTIV REVIZIONIZMA

Uzimajući u obzir razmjer terora i zločina počinjenih u NDH-u i uzimajući u obzir, općenito, važnost istraživanja ove teme, je li joj posvećeno dovoljno pažnje u historiografiji na europskoj razini?

Kratak odgovor bio bi ne, ali mislim da se ovakvo stanje mijenja. Pojavljuje se sve više mladih povjesničara u Hrvatskoj, drugdje u Europi i u SAD-u koji pišu knjige i studije, koristeći se istom vrstom interdisciplinarne metodologije (kulturnom, društvenom, ekonomskom, književnom) kojom se koriste i drugi povjesničari Holokausta i povjesničari koji se bave fašizmom. Tako stvari ne stoje sjajno u ovom trenutku, posebno kada vidite da neke grupacije koje pišu o NDH-u, iz Hrvatske, dolaze iz revizionističke apologetske, poricateljske i čak ustaško-nostalgičarske perspektive, ali se ipak mijenjaju. No, još uvijek se događa da mladi povjesničari iz Hrvatske koji pišu o NDH-u moraju graditi svoje karijere izvan Hrvatske jer nema akademskih pozicija ili poslova koji su dostupni, a nisu ovisni o usvajanju određenih političkih ili ideoloških pozicija, na što povjesničari koji svoj rad temelje na dokazima nisu spremni. I tako govorimo o pojavama kronizma i korupcije. Situacija nije dobra i Hrvatska si ne može priuštiti da izgubi tako mnogo mladih talentiranih istraživača.

Što društvo treba učiniti da se zločini počinjeni u Drugome svjetskom ratu ne bi ponovili? Koja je, po Vašem mišljenju, odgovornost političkih elita, obrazovnih institucija, povjesničara… različitih dionika?

Smatram da jedino možemo učiti iz prošlosti razumijevajući je što je više moguće objektivno i promatrajući perspektive svih onih koji su bili pogođeni Holokaustom, Porajmosom i uništenjem Srba. To je ono što je i cilj moga rada: doći do onoga što se nalazi ispod razine svakodnevnog života i individualizirati žrtve, počinitelje i obične građane. Neki od ljudi koji su radili u ministarstvima ili koji su vodili logore za “preseljenje” Srba, bili su duboko traumatizirani onime što su vidjeli ili u čemu su sudjelovali; drugi su pak bili ambiciozni i nemilosrdni. Pisma običnih ljudi koji se žele okoristiti od konfiscirane imovine često podsjećaju na to koliko je očajna i neizvjesna bila ekonomska i društvena situacija.

Čitajući molbe Srba, Židova i Roma koji su tražili da ne dobiju otkaz ili da ne budu istjerani iz stana ili deportirani, pokazuje se koliko su oni bili spremni biti lojalni novoj državi i da nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Bili su ubijeni zbog onoga tko su bili, a ne zbog toga što su učinili.

Pišući povijest istinito, točno i etično, što je više moguće, jedan je od načina na koji se povjesničar ili istraživač može ne samo sjećati na žrtve, nego i dovesti u pitanje utjecaj onih koji žele poreći istinu o Holokaustu, Porajmosu ili genocidu nad Srbima. To je također dužnost učitelja, nastavnika i profesora te medija i političara. Ako se povijest uči i zbog budućnosti i zbog prošlosti, pisanje i prepričavanje povijesti što istinitije je moguće i govori o tome u kakvu društvu želimo živjeti: društvu građenom na pomirenju, toleranciji i poštovanju ili onome koje počiva na lažima, mržnji i protuoptužbama. Moramo biti iskreni i priznati da su na Balkanu, kao i drugdje, povjesničari, učitelji, nastavnici i političari jako neuspješni na ovom zadatku još od početka 1990-ih.

*Rory Yeomans doktorirao je povijest na Školi slavenskih i istočnoeuropskih studija na Sveučilišnom koledžu u Londonu. Autor je knjige Visions of Annihilation: The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism, 1941-1945 (Vizije uništenja: Ustaški režim i politička kultura fašizma 1941. – 1945.), urednik knjige The Utopia of Terror: Life and Death in Wartime Croatia (Utopija terora: Život i smrt u ratnoj Hrvatskoj) i urednik, uz Antona Weiss-Wendta, knjige Racial Science in Hitler’s New Europe, 1938-1945 (Rasna znanost u Hitlerovoj novoj Europi 1938. – 1945.). Donedavno je bio na istraživačkoj stipendiji u Wiener Wiesenthal Institut u Beču, a trenutno je nezavisni istraživač te suradnik EHRI-a gdje radi na projektu koji financira Britanska akademija, u sklopu čega istražuje svakodnevnu ekonomiju i Holokaust u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji će biti završen krajem 2017. godine.