Fokus ROMI.HR

Premda se već gotovo desetljeće i pol nastoji raznim programima i mjerama umanjiti ponor nejednakosti koji u zdravstvenoj zaštiti zjapi između velikog dijela Roma i ostalih pripadnika hrvatskog društva, neke stvari kao da su još na početku. Dok s jedne strane po procijepljenosti djeca Romi gotovo dostižu svoje vršnjake, smrtnost romske novorođenčadi 3-4 puta veća je od prosjeka, a životna dob Roma i desetak je godina manja od ostale hrvatske populacije. Istodobno se za mnoge mjere predviđene programima, strategijama i akcijskim planovima ne zna čak ni egzaktno polazno stanje da bi se s njim poslije usporedilo djelovanje tih mjera. Izlaz nisu samo palijativne zdravstvene mjere već temeljit zaokret koji će osigurati povezivanje različitih sektora (zdravstveni, socijalni, ekonomski) te pozitivnom diskriminacijom stvoriti uvjete da Romi i u zdravstvu ne trpe – diskriminaciju!

Što bi stanovnik ili stanovnica Hrvatske koja nema neke posebne veze s romskom manjinom odgovorila na pitanje o stanju zdravlja među Romima? Znajući za rašireno siromaštvo, nezaposlenost i nizak standard stanovanja i života uopće, vjerojatno bi pretpostavila da stanje nije dobro. Lošije od prosjeka u Hrvatskoj, u kojoj ni u cjelini nije idealno. Već je to dovoljan razlog za zabrinutost, razlog da se zdravlju Roma posveti posebnu pozornost. A ipak, jedva da itko o tome zna išta konkretno.

Kako uopće saznajemo za teškoće koje pogađaju neku specifičnu populaciju? Ponekad javnost potresu medijske reportaže o ljudima koji žive u gladi i bijedi u drugim dijelovima svijeta. Vidimo kako su poplave, ili suše i vrućine, pogotovo još pojačane zloslutnim promjenama klime, cijelim krajevima uništile usjeve, zagadile vodu, izložile ljude gladi i bolesti. Nakon šest godina, probijaju se do nas i vijesti i slike o patnji ljudi blokiranih u dijelovima Sirije do kojih zbog građanskog rata ne dolaze hrana i lijekovi. O patnjama izbjeglica saznamo ponešto od onih koji su, u većim 'valovima' ili pojedinačno, prošli i prolaze ovim našim krajevima ili dopiru do zapadnih medija... Uglavnom, pozornost se budi reakcijom na šokove, izvanredne događaje ili teške nesreće. To nije samo pitanje osobne odgovornosti, moralnog osjećaja ili slučajnog izbora. Tako funkcioniraju mediji, javnost, masovni osjećaji u "društvu spektakla".

To je valjda jedan od razloga, barem na površini, što se mnogo manje pozornosti obraća na teške životne uvjete ljudi unutar društva u kojem živimo. Neki od tih uvjeta mogu biti i teži od onih koje nam prikazuju vijesti i slike o spektakularnim nesrećama, ali i teški uvjeti i njihove žrtve postali su već odavno 'dio inventara', sastavnica sive svakodnevice za koju i nesvjesno znamo da se s njom može živjeti isto kao i dosad. Napose su to uvjeti u kojima žive siromašni Romi u tzv. romskim naseljima, mnogi u kućama koje jedva udovoljavanju standardima iole pristojnog stanovanja. I u samoj romskoj 'zajednici' postoje značajne društvene i ekonomske razlike pa su mnogi postigli bolju razinu života, ali ostaje masa kućanstava u kojima se preživljava vrlo teško, u lošim higijensko-sanitarnim uvjetima.

NEVIDLJIVI PROBLEMI

O zdravstvenom stanju romske populacije u Hrvatskoj podaci zapravo ne postoje. Istina, ne postoje odjeliti podaci ni o Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, Talijanima... jer se podatak o etničkoj pripadnosti ni ne nalazi u sustavu zdravstvene evidencije. Tako i treba biti jer on je, prvo, nebitan za samu stvar (stanje zdravlja i njegovu zaštitu), a drugo, u društvu koje je tako sklono etničkoj diskriminaciji kao hrvatsko takva bi informacija pripadnike ugroženih manjina mogla još dodatno izložiti. Samo je pitanje što onda sa slučajevima u kojima je jedna grupacija žrtva teških životnih uvjeta i društvene isključenosti, između ostaloga, upravo zbog toga što je obilježena etničkom – romskom – pripadnošću. Ako su njeno siromaštvo, nezaposlenost, neobrazovanost... dobrim dijelom uvjetovani i diskriminacijom? Bilo kakav društveni angažman mora poći od kakve-takve informacije o tome po čemu se Romima 'događaju' i životni uvjeti i zdravstvene nedaće znatno drukčije od većine.

Neka područja života pokazuju da se do informacija primjenjivih u programima i mjerama pomoći može doći. U obrazovanju se već više od 10 godina može čitati pohvalne podatke o sve većem obuhvatu djece Roma osnovnim obrazovanjem, o porastu uključenosti u predškolski odgoj, pa i o polaganom porastu stope završavanja osnovne škole i nastavka obrazovanja. Na području zapošljavanja također nalaze načine da među onima kojima je potrebna pomoć u zapošljavanju raspoznaju Rome, za koje se organizira razne dodatne akcije kojima se nastoji poboljšati njihovu zapošljivost, motivirati poslodavce, olakšati samozapošljavanje...

NEUČINKOVITO MINISTARSTVO

Odakle tim službama podaci koje zdravstvo ne može prikupiti? I za njih važe restrikcije koje proizlaze iz zaštite osobnih podataka, pa ipak uspijevaju ustanoviti kojem je to segmentu stanovništva potrebna posebna pomoć. Njihova praksa pokazuje da postoje mnogi neizravni načini: od neposrednoga kontakta, u kojem je dio Roma prepoznatljiv po jeziku, preko adresa (u 'romskim' naseljima), do podataka o korištenju raznih oblika socijalne pomoći, na koju su najsiromašniji (i Romi i ostali) neizbježno upućeni. I prosvjetni radnici i savjetnici za zapošljavanje u neposrednom su kontaktu s ljudima, od rane do odrasle dobi, i mogu procijeniti ili u izravnoj komunikaciji saznati ne samo kome je potreban kakav postupak, nego i – ako je to važno – tko pripada romskoj etničkoj kategoriji. Bitno je da su u tim podsustavima donesene odluke da se do tih informacija dođe i da ih se uporabi za kvalitetniji rad na potpori siromašnima i isključenima. I, dakako, da ih se ne zlouporabi za dodatnu negativnu diskriminaciju. Nasuprot tome, u dosadašnjim izvještajima o ostvarivanju Akcijskog plana Ministarstvo zdravlja najčešće stereotipno ponavlja "kako ne postoji zakonska obveza vođenja evidencija po nacionalnoj pripadnosti, tako nije moguće izdvojiti pokazatelje za pripadnike romske nacionalne manjine" te "preporuča se redefiniranje pokazatelja učinka ili uspostava mehanizma koji će omogućiti prikupljanje podataka po trenutno definiranom pokazatelju". Kao da upravo samo Ministarstvo s drugim nadležnim institucijama ne može razviti takve mehanizme i pokrenuti inicijativu za odgovarajuće izmjene propisa.

Stanje zdravlja među deprivilegiranim Romima i te kako zahtijeva pažnju, mnogo veću od onoga što im posvećuju i javne službe i sama javnost. Ono što se zna, zna se po procjenama ili nepotpunim istraživanjima, a to što se može procijeniti nije dobro. Premda neke zdravstvene funkcije dobrim dijelom obuhvaćaju i romsku populaciju (pa je tako stupanj cijepljenja djece Roma samo za poneki postotni poen niži od općih vrijednosti), dva podatka govore o još uvijek drastičnoj razlici. Oni se odnose na sam početak i kraj života. Na početku, smrtnost novorođenčadi kod Roma se procjenjuje tri-četiri puta višom nego u općoj populaciji. S druge strane, život Roma u procijenjenom prosjeku završava desetak godina prije nego kod opće populacije. Već samo to – da će nekoliko puta više novorođene djece umrijeti a da ne doživi ni prvu godinu, a da će njihovi roditelji poći za njima deset godina prije nego ostali – zapravo je stravično. Po trajanju životnog vijeka, to je kao da Hrvatska s dobrog 36. mjesta u svijetu (po popularnoj Wikipediji) padne na 125., koje zauzimaju Indija i Istočni Timor. Ili da, po smrtnosti novorođenčadi, sa svoje opće razine (od manje od šestero novorođenčadi na 1000 novorođenih po CIA-inoj World Factbook) padne na razinu Hondurasa ili Kazahstana (18 – 20).

ALARMANTNI PODACI

Zasad najobuhvatnije istraživanje uvjeta života Roma provedeno je u Hrvatskoj (i nizu drugih zemalja) još prije pet godina. Bio je to rijedak pothvat kojim su koordinirali Agencija EU-a za temeljna prava, UNDP i Svjetska banka, a značajnim ga je dijelom financirala Glavna uprava Evropske komisije za regionalnu i urbanu politiku. Istraživanje je ispitalo uvjete i stanje Roma na područjima obrazovanja, zaposlenosti, zdravlja, stanovanja, ekonomskih uvjeta, migracija, načina života i svijesti. Provedena su i druga uža istraživanja, kako na uzorku opće populacije Roma, tako i uže ciljano (poput radova Instituta za antropologiju). U odnosu na zdravlje, podaci pokazuju da Romi češće obolijevaju od kroničnog bronhitisa, KOPB-a (kronične opstruktivne plućne bolesti), astme i emfizema; pogađaju ih u većoj mjeri i kronična tjeskoba ili depresija. Nasuprot tome, manje pate od trajnih tegoba s mišićima, zglobovima i kostima (kao što su reuma i artritis), visokoga krvnog tlaka i dijabetesa. To je, dakako, samo malen (ali reprezentativan) isječak obuhvaćen istraživanjima. Slika zdravstvenog stanja Roma bila bi i lošija kad romska populacija ne bi bila u prosjeku mlađa. Doista, kada se usporedi samo ljude u dobi od 50 godina i više, vidi se da su bolesti u kojima Romi prednjače još učestalije, da Romi preuzimaju primat i u tegobama s mišićima, zglobovima i kostima, a po učestalosti hipertenzije mnogo su bliži neromskoj populaciji. Kategorije koje su u društvenim odnosima slabije – djeca, žene, stari, osobe s invaliditetom – više su izložene i zdravstvenim rizicima. Primjerice, mnoge se Romkinje susretnu s ginekolozima tek pri porođaju (ako ga ne obave kod kuće), a čak polovica umrle novorođenčadi nije prije smrti bila liječena.

Uzroke nije teško pronaći. Prvi i osnovni jest opća mnogo niža kvaliteta života. Ta apstraktna oznaka u životnoj svakodnevici znači teško siromaštvo, slabu prehranu, loše stambene uvjete (s vlagom i gljivicama u stambenom prostoru, slabim grijanjem i termičkom izolacijom, nedostatkom ili problematičnom kvalitetom pitke vode...), loše uvjete u naselju i neposrednom okruženju (mnoge kuće nisu priključene na kanalizaciju, otpad se ne odvozi redovito ili se ilegalno gomila, pri čemu i neromi koriste lokacije romskih naselja kao divlji deponij itd.). Izoliranost – i prostorna i ona koju stvara neizravna i izravna diskriminacija – uvjetuje slabiju pristupačnost zdravstvenoj zaštiti. Ljudi koji imaju neriješen status nisu ni zdravstveno osigurani. Oni koji nakon prestanka školovanja ili zaposlenja, zbog neinformiranosti, propuste rokove prijave također gube osiguranje. I oni koji ga imaju često nisu obaviješteni o tome kakvu pomoć i zaštitu mogu dobiti, ponekad naprosto ne mogu fizički doći do zdravstvene ustanove kada je to potrebno, a nerijetko nailaze i na izravnu diskriminaciju. Što se često zanemaruje, diskriminacija, kao i depresija, ubija motivaciju pa ljudi nerijetko ne čine ni ono što bi mogli.

Zdravstvenu se problematiku, prema tome, ne može riješiti bez istodobnog rješavanja pitanja nezaposlenosti i siromaštva, socijalne skrbi i stanovanja. Također, nužno je i rješavanje državljanskog statusa, kao i mnogo agilnije i djelotvornije suzbijanje diskriminacije. Diskriminaciju se i prelako prikriva iza postojećih drastičnih ekonomskih, socijalnih i kulturnih razlika, kao i iza nemoći same romske populacije da se energično pobuni na svako namjerno ili nehajno kršenje prava. Liječnik ili medicinska sestra kojima su Romi antipatični lako će se izvlačiti na to da ovi ne znaju svoje obveze, neprimjereno žive i slabo održavaju higijenu, ili ne razumiju stručne upute. Voditelj hitne službe naći će razne načine da ne odgovara na pozive za hitnu pomoć iz romskih naselja jer se ne zna točna adresa, jer ima lažnih poziva iz obijesti itd. Sve takve pojave, koliko god sadržavale realne elemente, moraju pasti u drugi plan pred bezuvjetnom obvezom da se ljudima u nevolji djelotvorno pomogne, koliko god bili neuki, zapušteni i problematični.

PROMAŠENOST FORMALNIH RJEŠENJA

Najbolja su rješenja vidljiva ondje gdje zadužene službe vode više-manje potpunu evidenciju pa reagiraju u slučajevima kada Romi ostanu neuključeni; očevidan je primjer cijepljenje, gdje se roditeljima šalje pozive, a u slučaju izostanka provodi se i ciljane terenske akcije. I tu, doduše, dio djece ostaje neobuhvaćen (npr. ona djeca koja nakon rođenja nisu ni prijavljena), ali je on prilično malen. Tu se vidi i važnost jake, u romskim sredinama djelatne patronaže. Dvojbeno je, međutim, do koje se mjere može pristup Roma redovnoj zdravstvenoj zaštiti zamjenjivati privremenim terenskim rješenjima (poput prostora za preglede u kontejnerima) jer to lako može postati i dugotrajno 'privremen' aranžman. Poboljšanju izravnih veza između sustava zdravstvene i socijalne skrbi i romske populacije trebala je pridonijeti i uloga romskih "medijatora" odnosno "mentora", koje se postupno uvodi. Oni pomažu u informiranju i poticanju na korištenje zdravstvene zaštite, a i u samim medicinskim ustanovama u kojima treba premostiti i jezički i kulturni jaz. Međutim, kao i sve palijativne, k tome ad hoc smišljene mjere, i ova ostaje problematičnom: za medijatorice i medijatore nije predviđen stalan izvor financiranja i kontinuirano zaposlenje; njihov status nije jasno definiran; nema programa osposobljavanja i obrazovanja. Stoga, premda ih u nekim zdravstvenim ustanovama cijene i hvale jer uvelike olakšavaju rad s pacijentima (pogotovu s djecom) s kojima uspostavljaju bolju komunikaciju i pomažu lakšem provođenju pregleda i terapije, istodobno bivaju tretirani kao nižerazredna radna snaga, a među samim svojim sunarodnjacima često nailaze na prijezir jer bez autoriteta znanja i položaja pokušavaju navesti ljude na drukčije ponašanje. Poput romskih pomagača u nastavi, medijatori pokazuju da je moguće i potrebno premostiti prepreke između siromašnih, slabo obrazovanih Roma i sustava zdravstvene skrbi, ali im samima nije dan odgovarajući status. Tipično, umjesto da se predvidi obuku i financiranje, sada se razmišlja o tome da se tu ulogu ukine.

Premda se već gotovo desetljeće i pol nastoji raznim programima i mjerama umanjiti ponor nejednakosti koji u zdravstvenoj zaštiti zjapi između velikog dijela Roma i ostalih pripadnika ovog društva, neke stvari kao da su još na početku. Dok s jedne strane po procijepljenosti djeca Romi gotovo dostižu svoje vršnjake hrvatske i ostalih narodnosti, istodobno se za mnoge mjere predviđene programima, strategijama i akcijskim planovima ne zna čak ni egzaktno polazno stanje da bi se s njim poslije usporedilo djelovanje tih mjera. Mnoge pak pokazatelje nije uopće moguće mjeriti. I sam sustav prikupljanja podataka koji bi registrirao prisutnost Roma – kako glede zdravstvenih poteškoća i problema tako i u zdravstvenoj zaštiti – a da ne dovede do još veće diskriminacije, tek se sada razvija. Očekuje se povezivanje statističkih i drugih podataka putem OIB-a.

U tome se pomalo 'otkriva' nužnost jedinstvenog rješavanja problema, sa svim njegovim aspektima koji su nerazmrsivo isprepleteni. Za to treba prevladati i razdvojenost različitih 'sektora' (zdravstvenog, socijalnog i drugih), kako se, primjerice, više ne bi događalo da majka ne može do liječnika s malim djetetom jer je vozač školskog autobusa odbija primiti zbog toga što vozi samo đake. Bez takva povezanog i odgovornog sustava, i bez jasne normativne i praktičke obveze da se prednost dade efektivnoj zaštiti, a ne ispunjavanju formalnih uvjeta, neće biti preokreta. U samom sustavu mora prevladati aktivno izlaženje u susret populaciji u nevolji, bez čekanja da same žrtve neznanja, siromaštva i bolesti otkriju kako prevladati prepreke. Inače će se, kako je lijepo formulirano u Nacionalnoj strategiji, i dalje diskriminirati nediskriminiranjem.