Fokus ROMI.HR

Istraživanje stradanja Roma u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije i posebno u tzv. NDH-u dugo je bilo zanemareno i uvijek u zaostatku s istraživanjima stradanja drugih naroda. A istu je sudbinu dijelilo i obilježavanje mjesta tih stradanja i njihovih masovnih grobišta pa su se ta stratišta počela uređivati i komemorirati tek početkom ovog tisućljeća. Iznimka nije ni Spomen-područje Jasenovac u kojem još uvijek nema dovoljno spomena na romska stradanja te je neprihvatljivo da i sam muzejski postav o tome govori malo i nedostatno. To bi svakako trebalo mijenjati i ispraviti, a bilo bi dobro da romska zajednica dobije i službeno priznanje i ispriku Republike Hrvatske za genocid nad Romima počinjen u Drugome svjetskom ratu.

Kada i zašto ste se počeli baviti ovom temom, istraživanjem genocida nad Romima u Drugome svjetskom ratu?

Gotovo da ne pamtim kad sam se počeo time baviti, a izravan povod bile su priče moga oca. Moj je otac kao logoraš koncentracijskog logora Sajmište proveo ondje tri godine. Preživio je, ali nikad nije volio pričati o tome. Poslije sam u životu uočio da mi ni drugi logoraši ne žele pričati o strahotama koje su preživjeli u ratu. Znali su samo pričati o tome gdje su bili za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Osamdesetih godina počeo sam objavljivati članke u beogradskom časopisu NIN, na temu stradanja Roma u tzv. NDH-u. Da sam pisao o stradanju Roma u Srbiji, vjerojatno ne bi objavili takav članak. U to je vrijeme bilo vrlo malo članaka o stradanju Roma na prostorima nekadašnje Jugoslavije, ne samo u Hrvatskoj, već i u svim drugim tadašnjim republikama. Jedan je njemački časopis također u to vrijeme otprilike naručio jedan članak o stradanju Roma na prostorima bivše Jugoslavije, koji su i objavili. Zanimljivo je da su tada baš Grattan Puxon i Donald Kenrick radili na knjizi The Destiny of Europe's Gypsies pa sam se počeo družiti s njima te smo razgovarali o temi genocida nad Romima.

Pitanje brojki stalno se postavlja. Te brojke koje se spominju kada se govori o stradanju Roma često su netočne. Govorilo se jedno vrijeme da je u Hrvatskoj stradalo 18 000 Roma, a onda sam došao do podatka na temelju čega je to objavljeno – pokojni akademik Rade Uhlik, kada su ga jednom prigodom pitali koliko je Roma stradalo, izrekao je brojku od 18 000. To je rekao na temelju popisa stanovništva iz 1931. godine kada se popisivalo prema materinskom jeziku Roma. Romi su odgovorili da je to ciganski jezik, i takvih je bilo oko 15 000. Jedino što je Uhlik zaboravio jest da se otprilike svaki četvrti Rom deklarira kao Rom i izjavljuje da mu je materinski romski. Koliki je razmjer stradanja govori i podatak da je na prvome poslijeratnom popisu stanovništva popisano samo 405 Roma u Hrvatskoj i 495 u BiH, dakle, ni tisuću.

Ta su me pitanja zaintrigirala sve do razine da se počnem baviti istraživanjima. Zatim je na trećem Svjetskom kongresu Roma bilo predloženo da ja budem povjerenik za ratne reparacije. Počeo sam se ozbiljno baviti tom temom i znao sam pritom da podatci koje nude državne institucije nisu točni.

BROJKE SU ČESTO NETOČNE

Kada ste prvi put posjetili romsko groblje Uštica kraj Jasenovca?

Znao sam da je negdje u Hrvatskoj romsko groblje, to mi je netko ispričao još davno. Mislim da je to bilo sedamdesetih godina, ali gdje se groblje točno nalazi, nisam znao. Onda sam saznao da je groblje u Uštici. Prvi put sam u posjet groblju krenuo s dvoje-troje prijatelja. Jedna žena nam je pokazala gdje je groblje. To nije bilo groblje – to je bila šikara, ogromna trava i stabla topole koja su bila potpuno trula. Primijetio sam tamo i jednu betonsku ploču na kojoj je pisalo „ovdje je romsko groblje u Uštici“ i bio je naveden broj grobnica, površina te informacija da je tu sahranjeno oko 12 000 Roma. Međutim, ta je informacija bila pogrešna jer uskoro je tu pronađeno još nekoliko grobnica te je zaključeno da je u njima ukupno oko 16 000 Roma.

Grobnice su bile već tada obilježene, ali sve je to bilo gotovo nevidljivo zbog šikare. Obilježavanje grobnica učinjeno je odmah poslije rata, negdje 1950-ih godina. Nažalost, desetljećima je to groblje bilo zanemarivano, potpuno zapušteno. Kada sam prvi put bio na romskom groblju, činilo mi se da prije toga najmanje pet godina nitko nije bio ondje, a možda i više.

Razgovarao sam svojedobno i s predstavnikom Spomen-područja Jasenovac, ukazao im na to groblje i poslije je to groblje očišćeno. Nije to bilo u potpunosti uređeno, ali kako god da jest, od tih smo godina svake godine odlazili na groblje, a ja sam kao član delegacije u kojoj su bili preživjeli logoraši polagao vijenac kod Kamenog cvijeta.

Kojeg ste datuma u godini službeno posjećivali Jasenovac i romsko groblje?

Dobivao bih službeni poziv od Spomen-područja Jasenovac za komemoraciju koja se održava u travnju u znak sjećanja na žrtve Jasenovca i drugih ustaških logora. Polagali bismo cvijeće kod Kamenog cvijeta, gdje je bila službena komemoracija. Zatim bih poveo prijatelje, kolege i ostale nazočne do romskoga groblja u Uštici, gdje bismo položili naš vijenac jer službeni protokol nije uključivao romsko groblje u Uštici.

U UŠTICI TREBA PODIGNUTI SPOMENIK

Jesu li Romi prijašnjih godina imali predstavnike u službenom protokolu, koji bi govorili na komemoraciji?

Romi nisu bili dio službenog protokola.

Što se tiče Uštice, ondje smo govorili, naravno, i znao nas je biti pun autobus iz Beograda tamo. Išli bismo svi zajedno i polagali vijenac u Uštici.

Tek negdje oko 2000. godine to se groblje počelo pomalo uređivati, da bi već sada nekoliko godina bilo sasvim pristojno. Meni je drago da je to tako jer jako je ružno kada na groblju gdje je ubijeno mnogo ljudi naprave primjerice farmu svinja. A toga danas nažalost još ima.

Predložio sam više puta da se pored one male ploče, koja ondje stoji, napravi i spomenik, jer Uštica to zaslužuje.

Foto/RNV Arhiva; Dario Gilja

PORAJMOSU TREBA POSVETITI POSEBNO MJESTO U MUZEJU

Što biste predložili Spomen-području Jasenovac, što bi se još moglo unaprijediti?

Smeta mi kada ljudi dođu u posjet Kamenom cvijetu da se ne sjete da ih odvedu i na romsko groblje. Bili ti posjetitelji Romi ili ne, to nije bitno. To bi bilo iznimno važno, priča o Jasenovcu i priča o Romima ubijenim u Jasenovcu kad-tad mora izbiti na površinu, jer je vrlo malo članaka, knjiga, spomenika kojima bi se to veliko stradanje obilježilo.

I, trebalo bi promijeniti muzejski postav. Prvi problem jest što postav vrlo malo govori o Porajmosu nad Romima. Ako postoji neko mjesto u kojem bi čovjek morao dobiti jasnu sliku o tome kako je proveden genocid nad našim narodom, ali i nad srpskim i židovskim narodom, tko ga je inicirao, tko i kako proveo, koliki su razmjeri stradanja, koje su metode korištene, onda je to Jasenovac. Muzej mora imati poseban dio, dvoranu ili slično, koja će biti posvećena najstrašnijem stradanju Roma u našoj i inače teškoj historiji. Jasenovac takvo mjesto danas nije i koristim se i ovom prigodom da pozovem i vlasti i upravu SP Jasenovac da promijeni postav i učini da Jasenovac postane mjesto sjećanja na stradanje romskog i drugih naroda, ali i mjesto u kojem će svatko dobiti jasnu sliku o tome što se na tom strašnom mjestu događalo od 1941. do 1945. godine.

Slažete li se sa stajalištem onih koji misle da je potrebno dobiti službeno priznanje i ispriku Republike Hrvatske za genocid izvršen nad Romima?

Mislim da bi to trebalo biti učinjeno. Jedna druga praksa na jednome drugom mjestu, koji je također bio dio logora Jasenovac, točnije u Gradini, pokazuje da je to moguće. Naime, tamo se na službenoj komemoraciji govori i na srpskom, i hebrejskom, i romskom jeziku. Za takve stvari nije potreban novac, nego dobra politička volja da se tako nešto učini i mislim da bi to bilo iznimno dobro prihvaćeno. Tada bi i ljudi koji prate službenu komemoraciju vjerojatno pomislili: „Pa ovo su iskrene riječi!“, a sada imamo situaciju da dođe neka politička ličnost, ispriča sve što ima ispričati, posvađa se sama sa sobom i završi priču.

Ono što želim reći jest da se na službenoj komemoraciji mora čuti glas i Židova, i Srbina, i Hrvata, i Roma, i svih onih koji su stradali, makar u nekoliko rečenica.

I drugo, hrvatska vlada mora, to je moje mišljenje, a i mišljenje mnogih, mnogo energičnije raditi neke stvari. Oni kažu na komemoraciji, primjerice, to su radili zli ljudi, ustaše itd. Ali treba nešto i činiti, primjerice napraviti neku veću, kvalitetnu izložbu o stradanju Roma u Jasenovcu, ali i na području cijelog teritorija tzv. NDH-a, koju bi posjetilo mnogo ljudi, ili koja bi bila posvećena stradanju i drugih naroda, i uložiti trud i sredstva u slične aktivnosti koje su važne za društvo.

*Dragoljub Acković rođen je 1952. godine u Osipaonici kod Smedereva. Sredinom sedamdesetih godina diplomirao je na Fakultetu političkih nauka, a potom i na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za etnologiju. Postdiplomske studije nastavio je na Pravnom fakultetu u Beogradu, a doktorske na Sveučilištu za mir Ujedinjenih naroda.

Autor je nekoliko stotina tekstova i dvadesetak knjiga koje govore o romskoj problematici, od kojih ćemo ovdje navesti samo neke: Uštica – najveći romski grad mrtvih (2007.), Ubili su istinu o nama (2001.), Neki problemi u vezi sa utvrđivanjem broja romskih žrtava u 2. svjetskom ratu (1997.), Roma Genocide in Jasenovac Camp (1996.), Stradanja Roma u Jasenovcu (1994.).

Aktivan je i u romskome političkom pokretu. Bio je prvi predsjednik Romske kongresne partije. Član je Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu od 2007. godine i predsjednik Fonda za istraživanje genocida dr. Milan Bulajić od 2010. godine.

Proteklih dvadeset godina bio je urednik romskog programa na Prvom programu Radio Beograda. Od rujna 2012. godine zamjenik je direktora Kancelarije za ljudska i manjinska prava Vlade Republike Srbije.