Fokus ROMI.HR

Međimurje sigurno može biti primjer pojačane društvene skrbi o Romima i rješavanja mnogih njihovih problema. Romska populacija živi u naseljima koja većinom imaju osiguranu osnovnu infrastrukturu (voda, struja, asfalt…), djeca imaju besplatan školski prijevoz, gotovo potpun obuhvat predškolom, visok stupanj nastavka školovanja, pa i razne vlastite kulturne projekte koji pridonose unapređenju kvalitete njihova života. No i dalje se suočavaju s nizom uobičajenih romskih problema – od nezadovoljstva procesima legalizacije i načinima svoga političkog zastupanja do teških i gotovo nezamislivih pojava diskriminacije u procesu obrazovanja ili rješavanju zdravstvenih potreba. 

Prema popisu stanovništva iz 2011. u Međimurju živi 5107 Roma, što čini 31% svih Roma u Hrvatskoj, iako je prema procjenama civilnih organizacija taj broj vjerojatno dvostruko veći. Posjetili smo neke od mnogoljudnijih romskih naselja, Sitnice, Kuršanec i Podturen, ali i razgovarali s predstavnicima Međimurske županije.

Goruća tema posljednjih mjeseci jest legalizacija romskih naselja, a sve je krenulo urbanizacijom i uređenjem prostornih planova naselja prije desetak godina. Pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti Međimurske županije Branko Sušec legalizaciju vidi kao potrebnu i nužnu:

Korist koju Romi imaju od legalizacije jest uređenje osobnog statusa. Dobivanje ulice i kućnog broja potrebno je jer na pojedinim lokacijama ima više obitelji s istim prezimenom. Također, s urbaniziranim i legaliziranim kućama zaposleni mogu ostvariti neke prednosti, naprimjer tražiti od fondova novac za daljnje uređenje kuća i poboljšanje kvalitete života.

Iako nam nadležni iz Županije govore da se legalizacija provodi, u više smo naselja čuli da nijedan objekt još nije legaliziran. Stanovnici ovih naselja kažu da ako je i bilo novca za legalizaciju, oni taj novac nisu vidjeli te pozivaju odgovorne da pokažu dokumentaciju o učinjenom. Govore i kako znaju da postoji urbanistički plan, ali da to ne znači da je nešto legalizirano.

Smatraju da su velik problem naselja priključci i davanja gradu, za što se nadaju da bi se moglo riješiti legalizacijom jer iako su voda i struja provedeni, trenutno je jedino rješenje da jedni od drugih uzimaju struju i vodu te dijele troškove. Kažu i da je ono što su čuli, odnosno problem koji vide u ovoj situaciji, to što dokumentacija, ako i postoji, navodno nije cjelovita.

Foto/RNV Arhiva, Dario Gilja

STARI PROBLEMI I NOVI PROJEKTI

Iako mnoge romske udruge rade isključivo projekte javnih radova, pozitivnu situaciju, odnosno spretno rješavanje nekih lokalnih problema našli smo u Sitnicama. Kao i u drugim mjestima, i kod njih su glavni problemi obrazovanje i zapošljavanje, ali oni se putem udruge trude raditi zanimljive i edukativne projekte. Naime, vrlo uspješni projekti koje su proveli prošle godine mogli bi posramiti i veće urbane sredine, a radi se o projektima «Free Wi-Fi Sitnice» i vanjsko kino s velikim platnom i projektorom.

Društvena je korist ovih projekata ta što se stanovnici naselja mogu družiti uz film i što djeca nisu prepuštena sama sebi, već provode kvalitetno vrijeme s roditeljima, prijateljima i susjedima. Na ovaj način gradi se zajednica

- rekao nam je Milorad Mihanović, predsjednik Mjesnog odbora Sitnice i Vijeća romske nacionalne manjine grada Murskog Središća, i dodao da bi mještani ove ili slične projekte voljeli ponoviti:

... ali nažalost, Vijeće nema sredstva za rad, pa trenutno ne zapošljavamo nikoga.

Još jedan zanimljiv projekt za koji se nadaju da će ga uskoro ostvariti jest knjižnica jer kažu da interes za to postoji i kod velikih i malih.

U nekoliko naselja čuli smo pritužbe na suradnju sa saborskim zastupnikom romske nacionalne manjine Veljkom Kajtazijem. Nije problem u tome da ih on ne obilazi. Naprotiv. No problem je u tome što bi oni voljeli da ih zastupnik sasluša i uvaži njihove prijedloge koje će prenijeti odgovornima na višim razinama, umjesto da govori bez njih i ne osvrćući se na njihove prijedloge i prioritete. Romi u Međumurju posebno su nezadovoljni Kajtazijevim pokušajima da im nametne učenje romskog jezika romani čhib, koji oni ne govore već stoljećima, što je posljedica povijesnih okolnosti, nego govore bajaški govor rumunjskog jezika.

Za odnos s odgovornima u Županiji mnogi kažu da bi voljeli kada bi im povjerili provođenje projekata umjesto da ih netko drugi provodi za njih, ali iz Županije smatraju da u romskoj zajednici u Međimurju ne postoje kapaciteti koji bi uspješno provodili velike projekte jer je malo visokoobrazovanih Roma, a svijest za visokim školovanjem sporo se širi.

NE ŽELE DA SE RADI I GOVORI BEZ NJIH

Pročelnik Sušec osvrnuo se na stanje školstva u Međimurju i rekao da po generaciji imaju i do 200 Roma. Istaknuo je i da je prošle godine u 8. razred upisano 142 djece Roma, a ove je godine srednju školu upisalo odnosno nastavilo je školovanje njih 136, što pokazuje iznimno pozitivan trend od 96 % učenika koji nastavljaju školovanje. Pročelnik ovu statistiku objašnjava dobrim praksama i upornim radom u Županiji:

Za tu statistiku zaslužni su besplatan prijevoz, 500 kn mjesečne stipendije, ali čini se da su to i rezultati predškole koju već petnaestak godina provodimo, kao i produženog boravka koji zaista stvara bolje obrazovne uvjete i budi svijest o važnosti nastavka školovanja. Zamislite koliki bi postotak Roma završavao i srednju školu da postoje mentori u školama koji bi im uvijek bili na raspolaganju.

Međimurje je specifično zbog boljih uvjeta stanovanja romske populacije. Iako Romi i ovdje uglavnom žive u ruralnom područjima i u izdvojenim naseljima, usprkos tome imaju višu razinu kvalitete stanovanja nego Romi u drugim dijelovima države. Osim toga, iako civilno društvo govori o znatno većem broju, iz županije kažu da Međimurje vodi veliku brigu o popisu stanovnika romske nacionalne manjine te ističu da su im sva djeca popisana i uključena u predškolu i osnovnu školu, ali i da je Međimurska županija jedina županija koja nudi besplatan prijevoz svoj djeci u predškoli, školi i srednjoj školi.

Pomoćnica pročelnika, zadužena i za nacionalne manjine, Sonja Tošić Grlač kaže i da se svijest o zdravstvenoj skrbi u Županiji poboljšala:

Mladi roditelji zaista su osviješteni po tome pitanju, ali čak i u slučajevima kada osoba nema riješene papire za zdravstvenu skrb, liječnici i pedijatri ih primaju. Liječnica iz romskog naselja Paraga kaže da odavno nije imala skidanje temperature kod djece iz romskih obitelji i potvrđuje nam da svijest o važnosti zdravstvene skrbi kod mladih raste.

Međimurska romska naselja većinom imaju provedenu struju, vodu i asfaltiranu cestu, što je važno kako bi svi, a posebno djeca, imala veću kvalitetu života, ali i kako bi u školu dolazila bolje pripremljena. Mnogi su Romi socijalnu pomoć upotrijebili na dobar način te uredili kuće i poboljšali životne uvjete, no ima i onih koji nisu i tu postoji prostor za napredak. Još jedan od problema koji financijski iscrpljuje romske obitelji jest to da nemaju naviku kuhanja. Iz Županije su zato pokrenuli gastro program u kojem su mlade roditelje učili kuhati i pokazivali im kako uštedjeti kuhanjem.

Iako u Međimurju postoje pozitivni pomaci, postoji i niz problema koji potvrđuju činjenicu da nije lako biti Rom i živjeti u romskom naselju.

HITNA POMOĆ ODBIJA POZIVE

Kuršanec, pretežno romsko naselje s oko 1300 stanovnika, ima jako velik problem, a to je iznimno neprofesionalan odnos hitne medicinske službe prema njima.

Najbliža bolnica udaljena je 10 km od naselja, a onima koji žive od socijalne pomoći država, zbog novog zakona o socijalnoj skrbi, brani da u vlasništvu imaju bilo kakav osobni automobil. I iako problema nema s prijamom u samim ordinacijama i bolnicama, problem nastaje kada mještani romskih naselja zovu hitnu pomoć, a ona ne dolazi.

Od Josipa Petrovića, predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine grada Čakovca, saznajemo da je najčešći odgovor koji dobiju da se snađu: «Često nam kažu da se dovezemo sami, što ne možemo jer ne smijemo imati automobile, ili da platimo skupi taksi, a jednom od mojih sumještana rekli su neka se doveze tačkama do bolnice.»

Naravno da je moguće da nije svaki poziv hitnoj službi jednako hitan, ali ako se zaista postupa na ovakav način, takav pristup prema osobama za koje znaju da su Romi s obzirom na lokaciju na koju se zove pomoć jest ne samo kršenje načela na kojima bi hitna služba trebala djelovati, već i težak oblik diskriminacije koja izravno ugrožava živote stanovnika koje se tretira kao građane drugog reda.

Foto/RNV Arhiva, Dario Gilja

SPOREDNI ULAZ ZA ROME

Na primjeru Podturena imali smo priliku vidjeti veličinu problema segregacije i diskriminacije. Više roditelja nam je reklo da se romskoj djeci branio ulazak u školu na iste ulaze na koje ulaze neromska djeca. Zbog ovakva odnosa većinskog stanovništva prema njima, Romi koji su ustrajali u tome da dovode djecu u školu, kažu nam, susretali su se s brojnim neugodnostima.

Ali poteškoće postoje i u predškolskom odgoju te su roditelji u jednom trenutku prestali dovoziti djecu u škole i, da bi doskočili tome, napravili sami svoju predškolu u naselju.

Josip Balog, predsjednik lokalne romske udruge kaže, a iz Županije potvrđuju, da su postojali i problemi s ravnateljicom koja nije željela održavati program predškole opravdavajući to premalim zanimanjem djece.

S obzirom na to da zakon nalaže da se predškolski program može provoditi isključivo u školi ili vrtiću, a igraonica može biti u naselju, iz Županije kažu da su voljni pomoći naselju Podturen u održavanju igraonice, a napominju i sljedeće:

S obzirom na to da ove godine postoji veći broj djece, potreban je konkretan program s kojim će se svi složiti, a mi ćemo inzistirati kod obje strane na tome da se predškolski odgoj oformi u školi i da se riješe problemi.

DJECA S „POSEBNIM POTREBAMA“ BEZ BUDUĆNOSTI

Najveći problem za stanovnike Sitnica jest osnovnoškolsko obrazovanje koje se odvija u Murskom Središću. No problem ne leži u segregaciji kao što je to slučaj u Podturenu. Škola je 3 km udaljena od naselja, a djeca do nje stižu organiziranim prijevozom. Milorad Mihanović, predsjednik Mjesnog odbora Sitnice kaže:

Razred je jako dobro integriran u neromsko stanovništvo, a integracija se provodi i u vrtiću i predškoli, s tim nemamo problema. Problem leži u tome da se Rome u školi u Murskom Središću tretira kao osobe s posebnim potrebama, i to djecu koja nemaju apsolutno nikakvu mentalnu poteškoću. Ovakvo tretiranje djece uskraćuje im budućnost koja bi mogla biti bolja od one niskokvalificiranog radnika.

Razmjere ovog problema imali smo priliku vidjeti i sami. Čuvši da su u naselju novinari, djeca su dotrčala k nama. Dječak koji trenutno pohađa 7. razred prišao nam je u nadi da ćemo mu moći pomoći. Dijete od 13 godina bolno svjesno situacije u kojoj se nalazi, suznih očiju, od malih nogu razočaran u sustav koji bi ga trebao štititi, molio nas je da mu pomognemo i da kažemo nekome kakvu nepravdu im nanose.

On već dvije godine pohađa školu po posebnom programu, što znači da nakon završene osnovne škole neće moći upisati četverogodišnju srednju školu. To pak znači da se poslije u životu neće moći zaposliti na boljem radnom mjestu.

Dakle, država i sustav Rome osuđuju već na početku života na rad u pomoćnim zanimanjima umjesto da ih potiču da se obrazuju i postignu što je više moguće, i čini se da im je to prihvatljivo jer takav način 'rješavanja' problema Roma u obrazovanju prakticiraju godinama. 

U svemu je možda ohrabrujuće samo to da je pokrenuta inicijativa da se ova djeca ponovno testiraju kako bi im se pomoglo pa se samo nadamo da to neće ostati samo na inicijativi nego da će se nešto zaista i promijeniti.