Fokus ROMI.HR

Unatoč godinama koje su prošle, Holokaust ili Jom Hašoa ( održava se 27. nisana po židovskom kalendaru ) kako Židovi nazivaju ovu tragediju,  još uvijek ostavlja tragove među nama. Dvadeseto stoljeće obilježeno je neprekidnim  ratovima i nemilosrdnim genocidima. Među njima najstrašniji za čovječanstvo je Drugi svjetski rat. Francuski filozof Paul Ricœur primijetio je: "Prošlost nije prošlost". No, budućnost možemo učiniti boljom učeći na greškama iz prošlosti.

Kako navodi izraelski Zakon o sjećanju na Holokaust iz 1951. godine, ustanovljena je počasna titula Pravednika među narodima koja se dodjeljuje nežidovima koji su riskirali svoje živote kako bi spasili Židove tijekom Holokausta. Ime osobe kojoj je dodijeljena ova čast ugravirano je na počasnu ploču "Vrta pravednika" koji se nalazi na području muzeja "Yad Va-Shem" u Jeruzalemu i nagrađeno je medaljom:

“Onaj tko spasi jedan život, smatra se da je spasio cijeli svijet.”, čime se naglašava vrijednost ljudskog života i superiornost žrtve i humanizma iznad svega.

Holokaust je definiran kao državno potpomognuti masovni pokolj šest milijuna Židova koji su smatrani “inferiornima i prijetnjom njemačkoj rasi” od strane “rasno superiornog” Hitlerovog režima i njegovih suradnika koji su došli na vlast u siječnju 1933. godine.

U koncentracijskim logorima ubijeno  je šest milijuna Židova i jedanaest milijuna ljudi iz drugih skupina, uključujući milijune Slavena. Među žrtvama su bili i Romi, invalidi, ratni zarobljenici  te pripadnici različitih etničkih, vjerskih i seksualnih orijentacija. Nacisti su imali cilj provesti plan “Lebensraum” kako bi porobili i zauzeli zemlju Slavena. Postojao je i poseban “Zigeunerlager” u Auschwitzu, gdje su svi Romi ubijeni 2. kolovoza 1944. Obilježava se i genocid nad Romima pod imenom Porajmos.

Međutim, Hitlerov primarni i "krajnji cilj" bilo je "Konačno rješenje" za istrebljenje Židova, što je rezultiralo smrću milijuna europskog židovskog stanovništva. “Bili smo omraženi, prvi patili, prvi stradali. Krivila sam sebe. Čime sam to zaslužila?" razmišljala je Maja Hrabowska, koja je preživjela Holokaust. To potvrđuje brutalni Hitlerov plan.

Do 1948. godine genocid nije bio zakonski definiran pojam niti je postojala ikakva pravna osnova da se masovna ubojstva procesuiraju na određeni način. Tek nakon osnivanja Ujedinjenih naroda (UN) priznavanje nacističkih masovnih ubojstava postalo je hitno pitanje. Kao posljedicu Nürnberškog procesa, Opća skupština Ujedinjenih naroda ratificirala je "Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida" 1948. Dana 1. studenoga 2005. Opća skupština UN-a Rezolucijom br. 60/7, obilježili su 27. siječnja kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.

Dok je jedan od primarnih razloga obilježavanja ovog dana sjećanje i odavanje počasti žrtvama, druga krucijalna svrha jest učiti iz povijesti i spriječiti takve tragedije u budućnosti. Međutim, kako godine prolaze i sve je manje živućih svjedoka, postizanje potonjeg cilja postaje sve teže. Unatoč obilju materijala kao što su izvještaji, slike, audio i video zapisi, memoari, ljudi ponekad ne shvaćaju ozbiljno nedavnu prošlost te ne izvlače pouke iz ove tragedije u vrijeme kada bijesne ratovi. Možemo za primjer uzeti anketu koju su provele njemačke novine "Frankfurter Allgemeine Zeitung". Četvrtina ispitanih nizozemskih stanovnika smatra da je Holokaust fabriciran ili preuveličavan događaj. Dakako, očuvanje sjećanja na ovaj genocid trebala bi biti kolektivna dužnost, osobito u razdoblju u kojem je populizam krajnje desnice u porastu, posebice u Europi gdje stavovi o stigmatiziranju etničkih i vjerskih manjina i poticanju neprijateljstva rastu, posebnu pozornost treba dati primjerenom provođenju komemorativnih događaja.

Prema podacima američkog Memorijalnog muzeja Holokausta otprilike 2,7 milijuna Židova ubijano je u kampovima za masovni pokolj. Oko 2 milijuna Židova ubijeno je u operacijama strijeljanja i srodnim masakrima. Između 800.000 i 1.000.000 ih je ubijeno u getima, radnim i koncentracijskim logorima. Najmanje 250.000 Židova je ubijeno u drugim nasilnim činovima van logora i geta.

Godine 1941. Njemačka je pokrenula plan Barbarossa protiv Sovjetskog Saveza, što je bila najveća vojna operacija u povijesti. Njemačkim redovima pridodane su "Einsatzgruppen" ("operativne jedinice") tj. jedinice za ubijanje. Njihov zadatak je bio koordinirati i organizirati jedan od najvećih pokolja u povijesti. Iako se dio židovskog stanovništva u Sovjetskom Savezu uspio skloniti duboko u centar zemlje, gotovo tri milijuna Židova završilo je pod njemačkom okupacijom.

Ubojstva, deportacije i mučenja koja su se provodila na teritoriju Sovjetskog Saveza dugo su bili  pod željeznom zavjesom. Preživjele žrtve i svjedoci bili su prisiljeni šutjeti jer su, kao sovjetski građani, samo komunisti mogli biti žrtve “Velikog domoljubnog rata”. Prema antisemitskom Staljinu, Židovi kao žrtve nacizma nisu bili narativ o kojem se priča.

"Einsatzgruppen" je izvela najveću akciju masovnog strijeljanja u blizini Kijeva, u području Babi Yar, ubivši u samo dva dana više od 33.000 Židova. Židovski pisac Vasilij Grossman ušao je u logor Treblinka s Crvenom armijom i nazvao ga “paklom”. Pomogao je sastaviti “Crnu knjigu”, knjigu o njemačkim zločinima nad Židovima iz SSSR-a, koja je bila zabranjena u Sovjetskom Savezu. Za razliku od Židova zapadne Europe, Židovima istočne Europe negirana je sloboda govora u poraću.

Glavni zadatak koji je imala "Einsatzgruppen" je eliminacija Židova. U pojedinim područjima, pogotovo u Litvi i zapadnoj Ukrajini, lokalne antisemitske grupe pomagale su u pokolju Židova, često samoinicijativno provodeći takva djela.

Prije 79 godina, 27.siječnja, Crvena armija Sovjetskog Saveza oslobodila je Auschwitz-Birkenau, najveći i jedan od najnemilosrdnijih koncentracijskih logora nacističkog režima koji se nalazio u Poljskoj. Prizore koje je zatekla sovjetska armija nisu bili, kako je i poznato, živahni i radosni. Bilo je tomu tako jer su SS-ovi časnici, prije no što su ga napustili, spalili dio logora ne bi li uništili dokaze te se otprilike 60,000 Židova gotovo smrznulo jer su bili prisiljeni marširati zapadno, u smrt. Tako je sovjetska armija naišla na oko 7000 polumrtvih Židova ostavljenih da umru u ostacima Auschwitza. Važno je napomenuti da Židovi nisu bili jedina meta nacista. Vojnici Crvene armije i drugi ratni zarobljenici, civili i druge skupine poput Roma ubijani su na isti način.

Prisjećajući se žrtava Holokausta danas, ključno je podsjetiti da se Holokaust nije dogodio iznenada i da se temeljio na propagandi i raširenom antisemitizmu u društvu koje je provodio nacistički režim. Ta okrutnost nije bila spontana  ni slučajna. Bio je to stroj smrti pažljivo dizajniran u detaljima i funkciji. Za pokretanje stroja za Holokaust bile su potrebne godine rada i potpora javnosti i intelektualaca. Za istrebljenje Židova bila je potrebna podrška mnogih, ali i šutnja većine. Oni koji su sudjelovali u funkcioniranju ovog mehanizma prošli su dugi proces deformacije. Oblikovala se njihova mržnja prema ljudima koje je trebalo istrijebiti. Moramo shvatiti da oni uključeni u sustav nisu gledali Židove kao ljudska bića već samo kao podljudsku vrstu s greškom, kao krvopije- upravo onakve kakve su prikazane u karikaturama popularnog antisemitizma. Ako država od čovjeka napravi komarca, tko će ga žaliti?

Napadi, nasilje i diskriminacija različitih etničkih, nacionalnih i vjerskih skupina i dan danas predstavljaju ozbiljan problem. Podizanje svijesti o Holokaustu, jednom od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, te razumijevanje posljedica nekontrolirane mržnje i kolektivne šutnje također je važno, posebice u smislu prevencije aktualnih kršenja ljudskih prava, pokolja i zločina iz mržnje. U tom kontekstu, države bi trebale ulagati u obrazovanje i informiranje javnosti kako bi se ojačala svijest o ovim problemima u društvu te nastojati stvoriti obrazovni sustav usmjeren na borbu protiv antisemitizma i drugih oblika diskriminacije. Nadalje, države moraju donijeti zakone za sprječavanje diskriminacije prema međunarodnim zakonima o ljudskim pravima i poduzeti adekvatne mjere za učinkovitu provedbu zakona. Svatko je dužan spriječiti ponavljanje Holokausta i sličnih katastrofa i reći : "Nikad više!".