Fokus ROMI.HR

Nakon Drugog svjetskog rata sve su se zemlje zajedno suočile s ratnim zločinima. Genocid koji su organizirali nacisti u tom razdoblju bio je gnusan instrument koji je doveo do nepoštivanja prava zatvorenika, eksperimentiranja na ljudskim tijelima i istrebljenja naroda provođeno nacističkom logikom da oni pripadaju „nižoj rasi“. Nacisti su ciljali na stanovništvo poput Židova, Slavena i Roma, kao i na pojedince poput homoseksualaca, komunista i osoba s invaliditetom, kvalificirajući ih kao “neprijatelje Trećeg Reicha”.

Nakon 8. svibnja 1945. (završetak Drugog svjetskog rata u Europi), zvono za uzbunu za zaštitu ljudskih prava čulo se glasnije nego ikada. To izaziva odgovor međunarodne zajednice: moramo osigurati da više nikada ne postanemo žrtve takvih zločina. S tom logikom predstavnici zemalja okupljenih u Ujedinjene narode odlučili su sastaviti tekst o zajedničkim pravima za sve, tekst koji obvezuje sve države i štiti sva ljudska prava.

Nakon nekoliko godina zajedničkog rada, Opća deklaracija usvojena je 10. prosinca 1948. godine.  Prevedena na više od 500 jezika, jedan je od najprevođenijih tekstova u svijetu. U duhu univerzalnosti, cilj prijevoda je bio osigurati da sadržaj Deklaracije bude dostupan svjetskoj javnosti i da odražava jezičnu raznolikost planeta.

Ali kako su se članice složile oko istog teksta?

Godine 1946. Opća skupština Ujedinjenih naroda osnovala je Povjerenstvo Ujedinjenih naroda za ljudska prava, sastavljenu od predstavnika iz raznih zemalja. Među članovima Povjerenstva bila su različita mišljenja o tome je li važnije izraditi pravni instrument s jakom obvezujućom komponentom ili međunarodnu povelju o pravima koja bi služila kao normativni dokument o ljudskim pravima. Ovo pitanje raspravljano je tijekom cijelog procesa izrade, a Povjerenstvo je radilo na oba cilja istovremeno.

Tijekom procesa stvaranja Komisija je osnovala Urednički odbor kojim je predsjedala Eleanor Roosevelt, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država pri Ujedinjenim narodima i bivša prva dama SAD-a. Kao voditeljica Odbora za izradu nacrta i kao prva dama, ona je iskoristila svoj golemi ugled i vjerodostojnost kako bi usmjerila proces izrade prema uspješnom završetku. Odbor je proveo međunarodne konzultacije kako bi prikupio mišljenja i prijedloge vlada, nevladinih organizacija (NVO) i stručnjaka za ljudska prava. Delegati su trebali prevladati kulturne, političke i filozofske razlike kako bi postigli konsenzus o temeljnim ljudskim pravima.

Paralelno, u procesu sastavljanja dokumenta, René Cassin, francuski delegat i pravnik, dodijeljen je Ujedinjenim narodima da pomogne u izradi nacrta Deklaracije. On je bio jedan od glavnih kreatora Opće deklaracije s Johnom Humphreyem, kanadskim delegatom, koji je radio na prvom popisu prava. Na taj su način Cassin i svi ostali delegati pomogli čovječanstvu da se digne iz pepela nakon smrtne borbe protiv totalitarizma, fašizma i rata. René Cassin je za svoj rad dobio Nobelovu nagradu za mir 1968. godine.

Nadalje, izmjenu nacrta članka 1. Opće deklaracije iz „Svi su ljudi rođeni slobodni i jednaki“ u „Sva su ljudska bića rođena slobodna i jednaka“ dugujemo indijskoj delegatkinji Hansi Metha.

Konačno, od 58 članica Ujedinjenih naroda, 48 je usvojilo Deklaraciju. Niti jedna država nije glasala protiv, dok je osam bilo suzdržano (Južna Afrika, Saudijska Arabija, Poljska, Čehoslovačka, Jugoslavija, SSSR, Ukrajina, Bjelorusija), a dvije nisu sudjelovale u glasovanju (Jemen i Honduras).

No, pogled prema onome što su autori i politike u to vrijeme shvatili bio je golem: više od polovice država članica svijeta potpisalo je isti tekst kojim se štiti svaki građanin ma gdje živio. Ovo je označilo povijesni trenutak u promicanju i zaštiti ljudskih prava diljem svijeta koji obilježavamo i kojem težimo.

“Sada kada posjedujemo instrument sposoban podići ili olakšati teret ugnjetavanja i nepravde u svijetu, moramo ga naučiti koristiti” - René Cassin u članku napisanom povodom 20. obljetnice usvajanja Opće deklaracije 1968. godine.

Što su to zapravo ljudska prava iz Opće deklaracije?

Ta prava, grupirana u 30 članaka, osiguravaju temeljnu zaštitu pojedinca i njegova dostojanstva u vrijeme mira ili rata bez obzira na političke temelje države. Autori Deklaracija proglašava ljudska prava univerzalnima, nedjeljivima i neotuđivima.

Univerzalnost znači da se ljudska prava primjenjuju na sve pojedince svugdje u svijetu bez vremenskih ograničenja.

„Svatko ima pravo na sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji, bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status” - Članak 2. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Nedjeljivost je usko povezana s međuovisnošću i znači da su sva ljudska prava jednako važna. Nitko ne može odlučiti da je jedno pravo manje važno od ostalih jer će to negativno utjecati na sva prava drugih. Na primjer, ako spavate na ulici, nećete moći naći posao ako ste odrasla osoba ili ići u školu ako ste dijete. Dakle, povreda vašeg prava na primjereno stanovanje (čl. 25. st. 1.) povlači i povredu prava na rad (čl. 23.) i prava na obrazovanje (čl. 26.) i mnoga druga.

Neotuđivost znači da se ljudska prava ne mogu oduzeti, čak ni u vrijeme izvanrednog stanja ili rata. Oni su neodvojivi od osobe koja ih ima od rođenja, samim time što su ljudska bića.

Kakav utjecaj Opća deklaracija ima u naše vrijeme?

Deklaracija je prvi dokument kojim se uređuju ljudske potrebe i prava, te služi kao model za brojne međunarodne i nacionalne pravne instrumente o ljudskim pravima. Utjecala je na stvaranje regionalnih mehanizama za zaštitu ljudskih prava, poput Europskog suda za ljudska prava 1959. godine.

Važno je razumjeti da je Deklaracija ideal — nevjerojatan ideal koji trebaju postići nacije i ljudi koji mu se moralno obvezuju. Ali se taj tekst ne može direktno primijeniti na sudu. Dakle, što možemo učiniti da ovaj ideal postane stvarnost?

Trijumf ljudskih prava pitanje je kolektivne savjesti i odgovornosti svakoga od nas za opće dobro. Činjenica je da je Deklaracija od njezina donošenja više puta ignorirana u mnogim zemljama. Ne poštuje se u cijelosti, a svako nas kršenje dovodi u opasnost da padnemo u našu mračnu kolektivnu prošlost. Dakle, nemojmo se bojati odbaciti sve zlouporabe, bez iznimke, kako je napisano u Deklaraciji: ako je netko uhićen bez razloga, to je nedopustivo; ako se civili muče ili stavljaju u ropstvo za vrijeme rata, to je nedopustivo; ako dijete ne može ići u školu jer je Rom, to je nedopustivo. Nemojmo šutjeti pred takvom diskriminacijom: to je najviše načelo ljudskosti!

Štoviše, na nacionalnoj razini uloga je država jamčiti sva ta prava svojim građanima. Da bi sudjelovale u ovoj zaštiti, mnoge su države preuzele odredbe Deklaracije u svoje nacionalno zakonodavstvo. Čak i ako svaka država nije preuzela odredbe Deklaracije od riječi do riječi u svoje nacionalno zakonodavstvo, njezin je cilj u njima. To je za nas, kao građane tih zemalja, potvrda da su naše slobode i prava zaštićeni snažnim instrumentom.

„Nema sumnje da trebamo ponovno zatražiti univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava i ponovno otkriti novi poticaj koji može motivirati mlade ljude diljem svijeta.“ - Volker Türk, visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava.

Na međunarodnoj razini bitno je privesti pravdi počinitelje ovih kršenja ljudskih prava. Bez pravde su nemogući mir i poštivanje ljudskih prava. Sve dok kršitelji ljudskih prava rade što žele, a da nikada ne budu kažnjeni, slobode i prava će se i dalje kršiti.

Kako bi se Deklaraciji dala veća snaga, stvorene su neke međunarodne konvencije, koje su pravno obvezujuće, su stvorene za zaštitu određene skupine ljudi, poput djece, žena ili migranata, ili da preventivno utječu na pojedine situacije, poput sprječavanja mučenja ili diskriminacije na temelju boje kože.

Put do ideala Opće deklaracije još je dalek. Međutim, Opća deklaracija o ljudskim pravima ostaje ključni vodič u tekućim naporima za promicanje ljudskog dostojanstva i pravde.