Nakon Drugog svjetskog rata sve su se zemlje zajedno suočile s ratnim zločinima. Genocid koji su organizirali nacisti u tom razdoblju bio je gnusan instrument koji je doveo do nepoštivanja prava zatvorenika, eksperimentiranja na ljudskim tijelima i istrebljenja naroda provođeno nacističkom logikom da oni pripadaju „nižoj rasi“. Nacisti su ciljali na stanovništvo poput Židova, Slavena i Roma, kao i na pojedince poput homoseksualaca, komunista i osoba s invaliditetom, kvalificirajući ih kao “neprijatelje Trećeg Reicha”.

Nakon 8. svibnja 1945. (završetak Drugog svjetskog rata u Europi), zvono za uzbunu za zaštitu ljudskih prava čulo se glasnije nego ikada. To izaziva odgovor međunarodne zajednice: moramo osigurati da više nikada ne postanemo žrtve takvih zločina. S tom logikom predstavnici zemalja okupljenih u Ujedinjene narode odlučili su sastaviti tekst o zajedničkim pravima za sve, tekst koji obvezuje sve države i štiti sva ljudska prava.

Nakon nekoliko godina zajedničkog rada, Opća deklaracija usvojena je 10. prosinca 1948. godine.  Prevedena na više od 500 jezika, jedan je od najprevođenijih tekstova u svijetu. U duhu univerzalnosti, cilj prijevoda je bio osigurati da sadržaj Deklaracije bude dostupan svjetskoj javnosti i da odražava jezičnu raznolikost planeta.

Ali kako su se članice složile oko istog teksta?

Godine 1946. Opća skupština Ujedinjenih naroda osnovala je Povjerenstvo Ujedinjenih naroda za ljudska prava, sastavljenu od predstavnika iz raznih zemalja. Među članovima Povjerenstva bila su različita mišljenja o tome je li važnije izraditi pravni instrument s jakom obvezujućom komponentom ili međunarodnu povelju o pravima koja bi služila kao normativni dokument o ljudskim pravima. Ovo pitanje raspravljano je tijekom cijelog procesa izrade, a Povjerenstvo je radilo na oba cilja istovremeno.

Tijekom procesa stvaranja Komisija je osnovala Urednički odbor kojim je predsjedala Eleanor Roosevelt, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država pri Ujedinjenim narodima i bivša prva dama SAD-a. Kao voditeljica Odbora za izradu nacrta i kao prva dama, ona je iskoristila svoj golemi ugled i vjerodostojnost kako bi usmjerila proces izrade prema uspješnom završetku. Odbor je proveo međunarodne konzultacije kako bi prikupio mišljenja i prijedloge vlada, nevladinih organizacija (NVO) i stručnjaka za ljudska prava. Delegati su trebali prevladati kulturne, političke i filozofske razlike kako bi postigli konsenzus o temeljnim ljudskim pravima.

Paralelno, u procesu sastavljanja dokumenta, René Cassin, francuski delegat i pravnik, dodijeljen je Ujedinjenim narodima da pomogne u izradi nacrta Deklaracije. On je bio jedan od glavnih kreatora Opće deklaracije s Johnom Humphreyem, kanadskim delegatom, koji je radio na prvom popisu prava. Na taj su način Cassin i svi ostali delegati pomogli čovječanstvu da se digne iz pepela nakon smrtne borbe protiv totalitarizma, fašizma i rata. René Cassin je za svoj rad dobio Nobelovu nagradu za mir 1968. godine.

Nadalje, izmjenu nacrta članka 1. Opće deklaracije iz „Svi su ljudi rođeni slobodni i jednaki“ u „Sva su ljudska bića rođena slobodna i jednaka“ dugujemo indijskoj delegatkinji Hansi Metha.

Konačno, od 58 članica Ujedinjenih naroda, 48 je usvojilo Deklaraciju. Niti jedna država nije glasala protiv, dok je osam bilo suzdržano (Južna Afrika, Saudijska Arabija, Poljska, Čehoslovačka, Jugoslavija, SSSR, Ukrajina, Bjelorusija), a dvije nisu sudjelovale u glasovanju (Jemen i Honduras).

No, pogled prema onome što su autori i politike u to vrijeme shvatili bio je golem: više od polovice država članica svijeta potpisalo je isti tekst kojim se štiti svaki građanin ma gdje živio. Ovo je označilo povijesni trenutak u promicanju i zaštiti ljudskih prava diljem svijeta koji obilježavamo i kojem težimo.

“Sada kada posjedujemo instrument sposoban podići ili olakšati teret ugnjetavanja i nepravde u svijetu, moramo ga naučiti koristiti” - René Cassin u članku napisanom povodom 20. obljetnice usvajanja Opće deklaracije 1968. godine.

Što su to zapravo ljudska prava iz Opće deklaracije?

Ta prava, grupirana u 30 članaka, osiguravaju temeljnu zaštitu pojedinca i njegova dostojanstva u vrijeme mira ili rata bez obzira na političke temelje države. Autori Deklaracija proglašava ljudska prava univerzalnima, nedjeljivima i neotuđivima.

Univerzalnost znači da se ljudska prava primjenjuju na sve pojedince svugdje u svijetu bez vremenskih ograničenja.

„Svatko ima pravo na sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji, bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status” - Članak 2. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Nedjeljivost je usko povezana s međuovisnošću i znači da su sva ljudska prava jednako važna. Nitko ne može odlučiti da je jedno pravo manje važno od ostalih jer će to negativno utjecati na sva prava drugih. Na primjer, ako spavate na ulici, nećete moći naći posao ako ste odrasla osoba ili ići u školu ako ste dijete. Dakle, povreda vašeg prava na primjereno stanovanje (čl. 25. st. 1.) povlači i povredu prava na rad (čl. 23.) i prava na obrazovanje (čl. 26.) i mnoga druga.

Neotuđivost znači da se ljudska prava ne mogu oduzeti, čak ni u vrijeme izvanrednog stanja ili rata. Oni su neodvojivi od osobe koja ih ima od rođenja, samim time što su ljudska bića.

Kakav utjecaj Opća deklaracija ima u naše vrijeme?

Deklaracija je prvi dokument kojim se uređuju ljudske potrebe i prava, te služi kao model za brojne međunarodne i nacionalne pravne instrumente o ljudskim pravima. Utjecala je na stvaranje regionalnih mehanizama za zaštitu ljudskih prava, poput Europskog suda za ljudska prava 1959. godine.

Važno je razumjeti da je Deklaracija ideal — nevjerojatan ideal koji trebaju postići nacije i ljudi koji mu se moralno obvezuju. Ali se taj tekst ne može direktno primijeniti na sudu. Dakle, što možemo učiniti da ovaj ideal postane stvarnost?

Trijumf ljudskih prava pitanje je kolektivne savjesti i odgovornosti svakoga od nas za opće dobro. Činjenica je da je Deklaracija od njezina donošenja više puta ignorirana u mnogim zemljama. Ne poštuje se u cijelosti, a svako nas kršenje dovodi u opasnost da padnemo u našu mračnu kolektivnu prošlost. Dakle, nemojmo se bojati odbaciti sve zlouporabe, bez iznimke, kako je napisano u Deklaraciji: ako je netko uhićen bez razloga, to je nedopustivo; ako se civili muče ili stavljaju u ropstvo za vrijeme rata, to je nedopustivo; ako dijete ne može ići u školu jer je Rom, to je nedopustivo. Nemojmo šutjeti pred takvom diskriminacijom: to je najviše načelo ljudskosti!

Štoviše, na nacionalnoj razini uloga je država jamčiti sva ta prava svojim građanima. Da bi sudjelovale u ovoj zaštiti, mnoge su države preuzele odredbe Deklaracije u svoje nacionalno zakonodavstvo. Čak i ako svaka država nije preuzela odredbe Deklaracije od riječi do riječi u svoje nacionalno zakonodavstvo, njezin je cilj u njima. To je za nas, kao građane tih zemalja, potvrda da su naše slobode i prava zaštićeni snažnim instrumentom.

„Nema sumnje da trebamo ponovno zatražiti univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava i ponovno otkriti novi poticaj koji može motivirati mlade ljude diljem svijeta.“ - Volker Türk, visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava.

Na međunarodnoj razini bitno je privesti pravdi počinitelje ovih kršenja ljudskih prava. Bez pravde su nemogući mir i poštivanje ljudskih prava. Sve dok kršitelji ljudskih prava rade što žele, a da nikada ne budu kažnjeni, slobode i prava će se i dalje kršiti.

Kako bi se Deklaraciji dala veća snaga, stvorene su neke međunarodne konvencije, koje su pravno obvezujuće, su stvorene za zaštitu određene skupine ljudi, poput djece, žena ili migranata, ili da preventivno utječu na pojedine situacije, poput sprječavanja mučenja ili diskriminacije na temelju boje kože.

Put do ideala Opće deklaracije još je dalek. Međutim, Opća deklaracija o ljudskim pravima ostaje ključni vodič u tekućim naporima za promicanje ljudskog dostojanstva i pravde.

75th anniversary of the Universal Declaration of Human Rights

On the 10th of December 1948, the Universal Declaration of Human Rights was adopted by the United Nations General Assembly in Paris. For the first time, world has adopted a document under which all human beings are free and equal, regardless of gender, skin color, creed, religion or any other characteristic. But why was it created, and how?

In the aftermath of World War II, all countries faced the atrocities of the war together. The genocide organized by Nazis during this period was an abominable instrument that led to the disrespect of prisoners, the experimentation on human bodies, and the extermination of a people driven by the Nazi's logic that they belong to an “inferior race“. They targeted populations such as Jews, Slavs, and Roma, as well as individuals such as homosexuals, communists, and people with disabilities, qualifying them as “Third Reich' enemies “.

After the 8th of May 1945 (the end of World War II in Europe), the alarm bell for the protection of human rights was louder than ever. It generates a reflection from the international community: we have to ensure that we never again fall prey to such atrocities. With this logic, representatives from countries of the United Nations decided to draw up a text on common rights for all, a text binding on all states and protecting all human rights.

After a few years of collective work, the Universal Declaration was adopted on the 10th of December 1948.  Transcribed in over 500 languages, it is one of the most widely translated texts in the world. In the spirit of universality, translations aim to ensure that the Declaration's content is accessible to a global audience and reflects the planet's linguistic diversity.

But how did state members agree on the same text?

In 1946, the United Nations General Assembly established the United Nations Commission on Human Rights, composed of representatives from various countries. Among Commission members, opinions differ on deciding whether it is more important to draw up a legal instrument with a strong binding component or an International Bill of Rights that would serve as a normative document for human rights. This question persists throughout the drafting process, and the commission continues to work on both objectives simultaneously.

During the creation process, the Commission established an editorial board, chaired by Eleanor Roosevelt, Ambassador of the United States to the United Nations and former First Lady of the USA. As the head of the drafting Committee, and as the First Lady, she used her enormous prestige and credibility to steer the drafting process towards its successful completion. The Committee conducted international consultations to gather input and suggestions from governments, non-governmental organizations (NGOs), and human rights experts. Delegates had to overcome cultural, political, and philosophical differences to reach a consensus on fundamental human rights.

In parallel, in the writing process, René Cassin, a French delegate and jurist, was assigned to the United Nations to help draft the Declaration. He was one of the main creators of the Universal Declaration with John Humphrey, the Canadian delegate, who worked on the first list of rights. In this way, Cassin and all other delegates enabled humanity to rise from the ashes of its murderous struggle against totalitarianism, fascism, and war. René Cassin received the Nobel Peace Prize for his work in 1968.

Furthermore, we owe the modification of Article 1 of the Universal Declaration from “All men are born free and equal“ to “All human beings are born free and equal“ to the Indian female delegate Hansa Metha.

Finally, of the 58 members of the United Nations, 48 adopted the Declaration. No state voted against it, while eight abstained (South Africa, Saudi Arabia, Poland, Czechoslovakia, Yugoslavia, USSR, Ukraine, Belarus) and two did not take part in the vote (Yemen and Honduras).

However, looking towards what authors and politics realized at this time was huge: more than half of the member states of the world signed the same text protecting each citizen wherever they live. This marked a historic moment in the promotion and protection of human rights worldwide that we commemorate and pursue.

“Now that we possess an instrument capable of lifting or easing the burden of oppression and injustice in the world, we must learn to use it” René Cassin in an article written for the 20th anniversary of the Universal Declaration in 1968.

What precisely are these human rights for the Universal Declaration?

These rights, grouped into 30 articles, ensure the fundamental protection of the individual and his or her dignity in times of peace or war regardless of the political origin of a state. The Declaration proclaimed that human rights are universal, indivisible, and inalienable.

Universality means that human rights apply to all individuals everywhere in the world without time limits.

„Everyone is entitled to all the rights and freedoms set forth in this Declaration, without distinction of any kind, such as race, color, sex, language, religion, political or other opinion, national or social origin, property, birth or other status” - Article 2 Universal Declaration of Human Rights.

Indivisibility is intimately linked with interdependence and means that all human rights are equally important. Nobody can decide that one right is less important than the others because it will negatively impact all others’ rights. For example, if you are sleeping on the streets, you will not be able to find a job if you are an adult or go to school if you are a child. So, the violation of your right to adequate housing (article 25(1)) also entails a violation of the right to work (article 23) and right to education (article 26) and many more.

Inalienability means that human rights cannot be taken away, not even in times of emergency or war. They are inseparable from the person who possesses them from birth, simply by being humans.

What impact does the Universal Declaration have on our times?

First, the Declaration is the first document to settle human needs and rights, and it serves as a model for numerous international and national legal instruments on human rights. It influenced the creation of regional mechanisms for human rights protection, such as the European Court of Human Rights in 1959.

It's important to understand that the declaration is an ideal — a fabulous ideal to be achieved by nations, and people who make a moral commitment to it. Thus, it text cannot be applied in a court of law. So what can we do to make this ideal a reality?

The triumph of human rights is a question of collective conscience and the responsibility of each and every one of us for the universal good. It's a fact that since its adoption, the Declaration has been ignored a number of times in many countries. It's not respected in its entirety, and each violation puts us at risk of falling into our dark collective past. So, let's not be afraid to reject all abuses, without exception, as written in the Declaration: if someone is arrested for no reason, it's inadmissible; if civilians are tortured or put into slavery during wartime, it's inadmissible; if a child cannot go to school because he or she is Roma, it's inadmissible. Let's not stay silent in front of such discrimination: this is the highest principle of humanity!

Moreover, at the national level, the role of states is to guarantee all these rights to their citizens. To participate in this protection, a lot of states took over the provisions of the Declaration into their national laws. Even if every country has not taken the provisions of the Declaration word for word into its national legislation, its goal is in them. This is for us, as citizens of those countries, an affirmation that our freedoms and rights are protected by a strong instrument.

“There's no doubt that we need to reclaim the universality and indivisibility of human rights, and rediscover a new impetus capable of motivating young people the world over.“  Volker Türk, United Nations High Commissioner for Human Rights.

At the international level, it is essential to bring to justice the perpetrators of these human rights violations. Without justice, peace and respect for human rights are impossible. As long as violators of human rights do what they want without ever being punished, freedoms and rights will continue to be violated.

To give more power to the Universal Declaration, some international conventions, which are legally binding, were created to protect a specific group of people, such as children, women, or migrants, or to have a preventive effect on certain situations, such as preventing torture or discrimination based on the color of the skin.

The way is still long to attend to the Universal Declaration all ideal. However, the Universal Declaration of Human Rights remains an essential guide in the ongoing efforts to promote human dignity and justice.