Fokus ROMI.HR

Strašne posljedice Drugog svjetskog rata rezultirale su ubojstvom milijuna ljudi u koncentracijskim logorima od strane nacista, zajedno s talijanskim fašističkim snagama pod vodstvom Benita Mussolinija i raznim drugim kolaboracionističkim skupinama i vladama koje su podržavale Hitlerov nacistički režim, poput ustaša u Hrvatskoj.

Sistemsko istrebljenje određenih skupina, prvenstveno Židova, ali i Roma, osoba s invaliditetom, homoseksualaca, političkih disidenata, Poljaka, Srba i ratnih zarobljenika, rezultiralo je milijunima žrtava i zločina neviđenih razmjera, što je zahtijevalo nove pravne okvire kako bi se ti zločini mogli procesuirati i kako bi počinitelji bili adekvatno kažnjeni.

Zbog toga je Drugi svjetski rat imao značajan utjecaj na napredak međunarodnog prava kao discipline: stručnjaci i suci suočavali su se s izazovom stvaranja potpuno novih pravila (i zločina) od nule. Prvi korak u tom smjeru bilo je uspostavljanje dvaju međunarodnih vojnih tribunala, jednog u Nürnbergu (Njemačka) i jednog u Tokiju (Japan), kako bi se procesuirali zločini sila Osovine tijekom rata. Utjecaj tih tribunala nadilazio je prvotno deklarirani opseg, jer su uvelike pridonijeli formiranju potpuno nove grane međunarodnog prava, nazvane Međunarodno kazneno pravo.

Međunarodno kazneno pravo (dalje: MKP) ima za cilj osigurati pravdu žrtvama teških međunarodnih zločina te promicati mir i sigurnost kroz odgovornost počinitelja i odvraćanje od budućih zločina. Budući da je ova grana prava bila gotovo potpuno nova, stručnjaci su prvo morali postaviti temelje discipline: jednostavno rečeno, morali su odlučiti koji se zločini ubrajaju u okvir MKP-a. Te su rasprave otvorile put onome što MKP i danas jest, a četiri „temeljna zločina“ koja su identificirali znanstvenici i pravnici i dalje se koriste za procjenu primjenjivosti MKP-a na određene zločine.

Četiri „temeljna zločina“ su genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i agresija. Sva četiri imaju iznimnu važnost i odnose se na strašne zločine, no za potrebe ovog članka fokusirat ćemo se isključivo na genocid.

Prije Drugog svjetskog rata pojam genocida nije postojao: iako su u prošlosti počinjene strahote tijekom ratova, nijedna se nije mogla ni približno usporediti s istrebljenjem ljudi koje su počinili nacisti i njihove saveznice. Najbolji primjer za to je činjenica da nije postojao ni jedan izraz za opisivanje takvog zločina, te da je riječ genocid skovao poljski pravnik Raphael Lemkin 1944. kombiniranjem grčke riječi za narod (genos) i latinskog sufiksa za ubijanje (-cide). Lemkin je osjećao snažnu osobnu povezanost s holokaustom i istrebljenjem drugih skupina, jer je i sam izgubio nekoliko članova obitelji u tim masovnim ubojstvima.

Ubrzo nakon toga, najprije Nürnberški procesi, a kasnije i Ujedinjeni narodi, prihvatili su pojam genocida ne samo za opisivanje politika istrebljenja tijekom Drugog svjetskog rata, već i kao temeljni pravni koncept. Lemkin nije samo stvorio pojam, već je i sudjelovao u definiranju elemenata koji moraju biti prisutni da bi se zločin kvalificirao kao genocid.

Svi ovi kriteriji formalno su zapisani u Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, usvojenoj od strane Ujedinjenih naroda 1948. Članak 2. Konvencije definira genocid kao „bilo koje od sljedećih djela počinjeno s namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao takva:

Ubojstvo članova skupine;

Nanosenje teške tjelesne ili duševne štete članovima skupine;

Namjerno nametanje životnih uvjeta dizajniranih da u cijelosti ili djelomično unište skupinu;

Uvođenje mjera usmjerenih na sprječavanje rađanja unutar skupine;

Prisilan premještaj djece iz skupine u drugu skupinu.“

Iako definicija može izgledati jasna i jednostavna za primjenu, ne smijemo zaboraviti da je pojam genocida vrlo snažan i moćan, te se često raspravlja treba li određeni zločin smatrati genocidom. Stručnjaci stoga dodaju više detalja pri procjeni prisutnosti genocida.

Posebno su pravnici naglašavali važnost dokazivanja da je ubojstvo ljudi (ili bilo koji drugi navedeni način uništenja ciljne skupine) bilo namjerno – da je postojala izravna motivacija za istrebljenje skupine. Ovo je najproblematičniji dio definicije, jer je teško dokazati postojanje namjere, zbog čega međunarodni sudovi često oklijevaju koristiti pojam genocida.

Ipak, sve te teorijske rasprave blijede kada se suočimo s tragovima stvarnog genocida. To se dogodilo meni tijekom posjeta koncentracijskom logoru Jasenovac, uspostavljenom i vođenom od strane ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske. Jasenovac je danas malo selo na granici s Bosnom i Hercegovinom, ali tragovi genocida koji su ga počinili ustaški vojnici, prvenstveno nad Židovima, Srbima i Romima, i dalje su vrlo vidljivi.

Za mene je to bila prva posjeta koncentracijskom logoru i bilo je to šokantno iskustvo. Osjećala sam strah, tugu, žalost i bol. Nisam mogla prestati razmišljati kako ljudi mogu biti vođeni tolikom mržnjom i željom za istrebljenjem drugih. Ovo me dodatno potaknulo na razmišljanje o ulozi međunarodnog prava: sukobi nisu prestali nakon Drugog svjetskog rata, rasizam je još prisutan, neke skupine i dalje trpe progon i masovna ubojstva zbog vjere, boje kože ili etničke pripadnosti. Živimo u svijetu u kojem volimo misliti da je rat stvar prošlosti, no u stvarnosti nije.

Zakoni i konvencije su ključni za uspostavljanje reda u društvu, ali malo mogu promijeniti um onih koji još uvijek vjeruju da su neke skupine superiornije i zaslužuju više prava na život od drugih. Nisam mogla vjerovati da nitko nije mogao biti spašen od te strahote, da su čak i djeca praktički bila osuđena na smrt samo zato što njihovo postojanje predstavlja prijetnju. U Muzeju memorijala Jasenovac čitala sam priče o mladim životima prekinutim prerano, djeci prisiljenoj živjeti u logorima koja su tražila tračak normalnosti kroz crtanje u svojim bilježnicama, parovima zauvijek razdvojenim i životima obilježenim usamljenosti i strahom.

Što je još gore, toliko je ljudi istrebljeno da njihova imena čak ni ne znamo. To su anonimna tijela, lišena ne samo života, nego i identiteta. To se posebno odnosi na mnoge Rome koji ostaju nepoznati, neidentificirani i zauvijek izbrisani jer ih ne možemo ni imenovati.

Vjerujem da bi, kada bi više ljudi posjetilo mjesta poput Jasenovca, brutalnosti počinjene od strane fašističkih i nacističkih režima bile toliko očite da se nitko ne bi usudio slaviti te režime. Nažalost, lakše je zaboraviti i pokušati opravdati, s rizikom da se u budućnosti ponovno pojavi ciklus nasilja i mržnje. Zato je važno sjećati se i odati počast žrtvama ove strahote: jer svatko od nas može postati član ciljne skupine, negdje, nekako, samo zbog toga tko smo.