Fokus ROMI.HR

Olimpijske i paraolimpijske igre tradicionalno predstavljaju trenutak mira i poštovanja, u kojem ogromni fizički i mentalni napori sportaša uvijek idu ruku pod ruku s impresivnim sportskim ponašanjem. Doista, nema olimpijskog izdanja koje nije obilježeno trenucima zajedništva između dvoje ili više sportaša ili činovima posebne ljubaznosti, bilo među sportašima ili prema publici. Osim toga, sportaši su nebrojeno puta koristili ogromnu pozornicu koju im pružaju igre kako bi prenijeli snažne poruke – od osude ratova, podizanja svijesti o društvenim pitanjima, pa do inspiriranja mlađe generacije sportaša riječima mudrosti. Ovo se, naravno, odnosi i na paraolimpijske igre: nemoguće je ne diviti se snazi i odlučnosti svih sudionika čija prisutnost podsjeća na važnost inkluzije i poštovanja.

Nesumnjivo je da su, iz izdanja u izdanje, Olimpijske i paraolimpijske igre, zajedno s osobnim pričama sudionika, pridonijele oblikovanju načina na koji se sport i postignuća doživljavaju. Povećana medijska pokrivenost paraolimpijskih igara također je utjecala na brojne školske programe, koji često uključuju projekte osmišljene kako bi potaknuli integraciju djece s invaliditetom u društvenu zajednicu u kojoj žive. Ipak, jedno pitanje i dalje ostaje: je li ovaj princip inkluzije i prihvaćanja različitosti primijenjen i na romske sportaše?

Brza online pretraga već pokazuje zanimljive rezultate. Prvo, pronalaženje profesionalnih sportaša iz romske zajednice pokazuje se prilično teško, osobito jer može biti potrebno nekoliko pokušaja da se unese pravi upit i dođe do njihovih imena. Drugo, popis dostupnih izvora je oskudan, a rijetke stranice koje se pojavljuju na Googleu uglavnom nemaju intervjue, a podaci o njihovim natjecanjima često su teško dostupni. Zanimljivo je da je jedina web stranica koja prikazuje opsežan popis imena Wikipedia, iako bi bilo pogrešno pretpostaviti da su svi podaci točni, budući da je riječ o otvorenom projektu kojem svatko može doprinositi. Ipak, budući da se čini da je to jedini javno dostupan popis imena, možemo se ograničiti na taj izvor.

Osim Rogera De Vlaemincka (bivši belgijski profesionalni biciklist), Václava Siváka (češki kickboksač), Gigi Dolin (američka profesionalna hrvačica) i Dominika Lakatoša (češki hokejaš), većina profesionalnih sportaša romskog podrijetla natjecala se u boksu i nogometu. Češka online platforma posvećena Romima navodi i gimnastiku među disciplinama u kojima romski sportaši briljiraju, iako ne spominje profesionalnog gimnastičara.

Ovaj kratak pregled ukazuje na problem koji se može sažeti u dva pitanja. Prvo: zašto je tako teško pronaći pouzdane informacije o romskim sportašima na internetu? I drugo: zašto su Romi tako nedovoljno zastupljeni u profesionalnom sportu? Kompleksna pitanja poput ovog rijetko imaju jednostavna objašnjenja. Ipak, jedan ključni faktor svakako postoji – diskriminacija.

Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Europi, s oko 10–12 milijuna pripadnika rasprostranjenih diljem kontinenta, i također je grupa koja je najviše pogođena zanemarivanjem od strane europskih vlada i institucija. Postojali su pokušaji uključivanja Roma u politički i društveni sustav, ali s lošim rezultatima, često zasjenjenim policijskom brutalnošću, isključenjem s tržišta rada, uznemiravanjem i sličnim problemima. Primjeri ove diskriminacije u Europi navedeni su u izvješću Amnesty Internationala iz 2007., koje dokumentira očite povrede ljudskih prava u zemljama istočne Europe. Ni zapadna Europa nije pošteđena diskriminatornih praksi: Italija je, primjerice, nedavno sankcionirana od strane Europskog odbora za socijalna prava zbog sustavnog kršenja prava Roma na stanovanje, uključujući prisilna iseljenja, segregaciju i neadekvatno stanovanje. Slično, istraživanje iz 2023. pokazuje da više od polovice osoba koje se identificiraju kao Romi u Portugalu iskusilo diskriminaciju temeljem etničke pripadnosti.

Svi ovi dokumenti pokazuju koliko je integracija Roma daleko od stvarnosti, što jasno utječe i na njihove mogućnosti bavljenja sportom. Izoliranjem Roma od zajednice u kojoj žive, uskraćuju im se prilike za društvenu inkluziju koja bi se mogla ostvariti tijekom tjelesnog odgoja ili sportskih treninga. To, u kombinaciji s endemskom siromaštinom, otežava romskim obiteljima upis djece na sportske aktivnosti zbog visokih troškova. Stoga se čini da sve riječi o važnosti proslavljanja različitosti vrijede samo za one koji si to mogu priuštiti i koji nisu potpuno nevidljivi za svoje vlade.

Zaključno, Olimpijske i paraolimpijske igre pružaju priliku da se razmotri ovaj, nažalost, dobro poznati problem, ali iz drugačije perspektive. Olimpijski moto i vrijednosti povezane sa sportom i sportskim ponašanjem trebale bi vrijediti univerzalno, bez obzira na etničku pripadnost. Jasno je da diskriminacija Roma vjerojatno neće biti riješena samo omogućavanjem većeg broja Roma da se bave sportom, ali to bi sigurno pridonijelo njihovoj integraciji u društvo u kojem žive. Promjena tempa je nužna, a sport može biti pravi sektor za početak revolucije prema stvarnoj inkluziji.