Fokus ROMI.HR

Početni pokušaji Ruskog Carstva da naseli romsku populaciju, započeti još za vladavine Ane Ivanovne početkom 18. stoljeća, nisu se pokazali uspješnima. Pokušaji Carstva bili su prvenstveno motivirani financijskim razlozima i željom da se Romi integriraju u državni sustav. Uvedene su razne mjere, uključujući ubiranje poreza od Roma i pokušaje da ih se naseli na plodnim zemljama. Međutim, te su politike uvelike propale zbog nedostatka povjerenja Roma, neučinkovitosti sustava naplate i duboko ukorijenjenog nomadskog načina života Roma.

Dolaskom Katarine Velike na vlast uvedene su nove strategije, uključujući osnivanje takozvanog "pojasa naseljavanja", čiji je cilj bio ograničiti kretanje Roma na određene regije. Unatoč tim naporima, Romi su nastavili pružati otpor naseljavanju, više cijeneći svoju slobodu i nomadske običaje nego nametnute propise.

Godina 1783. označila je još jedan pokušaj asimilacije Roma. Vladin Senat Ruskog Carstva odlučio je da svi Romi trebaju imati jednaka prava kao i državni seljaci, a odgovorni upravitelj imanja mora pronaći zemljišta za Rome-nomade, uvjeriti ih da se nasele na jednom mjestu i da se bave poljoprivredom.

Unatoč formalnim ograničenjima, Romi su se postupno naseljavali po provincijama i gradovima, aktivno se baveći trgovinom i svojim uobičajenim načinom života. To je izazvalo protivljenje i nezadovoljstvo lokalnih trgovaca i plemstva, koji su više puta podnosili pritužbe vladi. Osim toga, romska populacija, sa svojim tradicijama, orijentacijom na trgovinu i ilegalni ribolov, te organizacijom samouprave, teško se uklapala u imperijalni administrativni sustav, osobito u klasnu podjelu. Još uvijek ih se nije moglo svrstati ni među trgovce (gradske stanovnike), ni među seljake.

Središnja i pokrajinska uprava suočavala se s nizom upravnih problema vezanih uz određivanje njihovih mjesta boravka. Način za rješavanje tih problema bio je ograničavanje naseljavanja na mjesta gdje im je prethodno naređeno da žive. Tako je 23. prosinca 1791. godine Katarina Druga uvela tzv. "pojas naseljavanja". Pojas naseljavanja bila je mjera ograničavanja kretanja židovskog i romskog stanovništva, kojom im je bilo zabranjeno napuštati zapadne i središnje provincije. Razlog za ovu odluku bila je najvjerojatnije želja za gospodarskim razvojem novih teritorija i pratećom asimilacijom stanovništva.

S jedne strane, Romi su u svemu što im se nudilo vidjeli zamku i vjerojatno pretrpjeli brojne gubitke. Borba za pravo da sami odlučuju o svom životu uzimala je mnogo financijskih, fizičkih i moralnih resursa. S druge strane, doba Katarine Velike bilo je i vrijeme pristaša prosvjetiteljskih ideja, koje su podrazumijevale izjednačavanje prava različitih društvenih skupina. U njezinim očima, sve što je pokušavala učiniti smatralo se pozitivnom promjenom za one kojima su novi ukazi i naredbe bili namijenjeni. Loša strana sustava bila je nespremnost carskih vlasti da kompetentno integriraju narode s novih teritorija.

Početkom 19. stoljeća politika prema Romima stalno je mijenjala smjer. U početku je odlučeno da se Romi pridruže zemljištu na kojem su zatečeni tijekom popisa stanovništva. Tako su, nakon revizije određene teritorije, ako su Romi bili tamo zatečeni, postajali vlasništvo veleposjednika. Godine 1800. izdana je naredba kojom se Romima zabranjuje izdavanje osobnih isprava, a 1803. godine Upravni senat izdaje odgovarajući dekret. Romi koji prema popisu nisu bili pridruženi nekom veleposjedniku trebali su biti podijeljeni u male skupine i raspoređeni po selima.

Unatoč velikim naporima da se iskorijeni nomadski način života, Romi nisu popuštali i odbijali su poslušnost. Bježali su od veleposjednika tražeći svoju nekadašnju slobodu i ponovno okupljanje s obitelji, prisiljavajući veleposjednike na financijske gubitke u transportu i potrazi za njima.

Poduzete mjere nisu dale željene rezultate. Tada je odlučeno da se veleposjednici oslobode vlasništva nad Romima i da ih se pridruži gradovima. Sada su, prema zakonu, Romi koji nisu imali osobne isprave mogli slobodno biti upisani kao obrtnici, građani, državni seljaci ili trgovci. Romima je dana relativna sloboda djelovanja; glavna zabrana bila je nastavak nomadskog načina života. U slučaju da neka romska obitelj nestane, onaj tko im je izdao putne isprave morao je platiti jedan rubalj Redu za javnu dobrobit, a pobjegli Romi su se tražili i vraćali natrag.

U toj fazi politika je postala relativno uspješna za obje strane, jer su neki Romi doista uspjeli pronaći pristojan život prema tadašnjim standardima.

Većina pripadnika naroda postala je obrtnicima i trgovcima, jer su Romi imali visoke vještine i intuiciju za takve vrste aktivnosti. Osim toga, nomadsko kretanje naroda suzilo se na ograničeno područje, čime su postali dijelom Carstva.

Novo poglavlje u povijesti Roma u Ruskom Carstvu otvorila je vojna obveza stanovnika pojedinih regija zemlje.