Fokus ROMI.HR

U Zagrebu je u srpnju održan redoviti godišnji seminar o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, jednog od najznačajnijeg međunarodnih dokumenta vezanih za položaj i prava manjina, a u Strasbourgu je prethodno, u svibnju, usvojena Rezolucija o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina u RH čime je faktički završen četvrti krug evaluacije provedbe Okvirne konvencije u našoj zemlji koju je inače Hrvatski sabor ratificirao još 1997. godine. Što je ova posljednja evaluacija pokazala u pogledu nacionalnih manjina u Hrvatskoj?  Da li i kako napredujemo?  

Četvrto mišljenje Savjetodavnog odbora Vijeća Europe o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina te Rezolucija o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina pokazuju da opseg primjene manjinskih prava znači mnogo više od propisivanja prava zakonima i provedbe tih zakona. Tijela koja nadgledaju primjenu Okvirne konvencije, međunarodnog izvora prava nacionalnih manjina na čiju se primjenu Hrvatska obvezala još krajem devedesetih prošlog stoljeća, primjećuju niz pozitivnih pomaka u provedbi manjinskih prava (primjerice političku participaciju nacionalnih manjina ili osiguranje kulturne autonomije putem školovanja na jeziku i pismu manjina), ali kao preporuku za hitno djelovanje navode zahtjev hrvatskim vlastima da se pozabave društvenom klimom, koju ocjenjuju protumanjinskom. Nadalje, traže od tijela vlasti da djeluju u slučajevima pojave nacionalističke i protumanjinske retorike u javnom i političkom govoru i medijima te osiguraju djelotvornu istragu i kažnjavanje u svim slučajevima zločina iz mržnje i govora mržnje.

Posebno, tijela koja nadgledaju primjenu međunarodnoga prava manjina savjetuju hrvatskim vlastima da skrbe za razvoj i revitalizaciju područja koja su naseljena pripadnicima nacionalnih manjina, referirajući se na nepovoljne socio-ekonomske uvjete Srba povratnika i Roma. Ukratko, Vijeće Europe, tj. njegova tijela koja se bave provedbom manjinskih prava, traže proaktivnu manjinsku politiku, koja se ostvaruje i kroz druge državne politike, a pod urgentna nužna djelovanja u sferi manjinske politike svrstavaju konkretne mjere, koje proizlaze iz društvenih i ekonomskih okolnosti.

Ovaj mehanizam praćenja u konačnici trebao bi pridonijeti poboljšanju dijaloga između vladinih tijela i nacionalnih manjina u svakom državi koja je pristupila Okvirnoj konvenciji.

ULOGA OBRAZOVANJA I MEDIJA

Koje još konkretne mjere Odbor ministara Vijeća Europe preporučuje vlastima RH u cilju bolje provedbe Okvirne konvencije odnosno daljnjeg poboljšanja položaja nacionalnih manjina u RH. Na što su te preporuke fokusirane, koje se glavne zamjerke i kritike iz njih mogu iščitati?

Preporuke se bave širokim krugom tema. Uz ove ranije spomenute, preporuke za hitno djelovanje, Odbor ministara traži od vlasti da provodi manjinsku politiku na način kako je tumače stručnjaci okupljeni u Savjetodavnom odboru. Ukratko, to bi značilo da manjinska politika bude inkluzivna, da integrira manjine i povezuje ih sa stanovništvom područja u kojima manjine prebivaju, žive, doprinose plaćanjem poreza, radom, kulturnim aktivnostima. Primjerice, od hrvatskih vlasti traži se da proaktivno pristupa rješavaju nejednakosti na koje pripadnici nacionalnih manjina, a poglavito Srbi i Romi, nailaze u pristupu svojim pravima; da se povećaju proračunska sredstva za očuvanje i promicanje kulturnih autonomije nacionalnih manjina koja se raspodjeljuju udrugama nacionalnih manjina posredstvom Savjeta za nacionalne manjine, ali na način da promicanje manjinskih kultura bude čvrsto ugrađeno u širu hrvatsku kulturnu politiku; da se unaprijedi promicanje poštivanja raznolikosti u hrvatskom društvu, i to kroz bolje medukulturalno obrazovanje i rad javnih medija, dakle Hrvatskoga radija i televizije.

Savjetodavni obor već dugi niz godina apostrofira ulogu obrazovanja i medija u stvaranju klime tolerancije i inkluzivnog društva. Stoga ne čudi da Odbor ministara preporučuje hrvatskim vlastima da poveća financijsku potporu medijima na manjinskim jezicima i medijima koje emitiraju ili objavljuju sadržaje o životu i djelovanju nacionalnih manjina i na taj način poticati izgradnju pluralističkog medijskog okruženja.

Nisu se libili osvrnuti ni na prijepore oko uvođenja ćiriličnog pisma na nazive tijela javne vlasti u Vukovaru, pa tako Odbor ministara predlaže i vlastima i političkim predstavnicima manjina da uđu u dijalog i uspostave suradnju lokalnih vlasti i većinskog stanovništva s predstavnicima nacionalnih manjina radi djelotvorne provedbe prava na uporabu manjinskih jezika i pisma na lokalnoj razini skladu s domaćim pravnim okvirom.

S obzirom da se izvješće i evaluacija rade svake četiri godine, da je procedura vrlo složena i seriozna, kako na kritičke primjedbe i preporuke  reagiraju hrvatske vlasti?

Hrvatske institucije nadležne za provedbu manjinske politike, prvenstveno Vladin ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, kao i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, a i Ured pravobraniteljice formalno vrlo dobro odrađuju svoj dio posla u nadgledanju provedbe zakona koji jamče prava nacionalnih manjina, a i druga ljudska prava. To znači da oni pripremaju izvješća koja podnose međunarodnim organizacijama, koordiniraju rad državnih tijela koja sudjeluju u pripremi informacija za ta izvješća, jer se informacije prikupljaju primjerice i od Ministarstva pravosuđa, Ministarstva uprave, MUP-a,  Ministarstva znanosti i obrazovanja itd.. No, to je tek zadovoljavanje formalne obaveze prema međunarodnim organizacijama. Osvješćivanje hrvatskih građana o međunarodnopravnim obavezama,  o sadržaju kataloga ljudskih prava, pa tako i prava nacionalnih manjina, još je uvijek neadekvatno. Prava se u pravilu poimaju kao privilegije. Trebalo bi stoga, od strane gore spomenutih institucija, činiti mnogo više u senzibiliziranju javnosti o tome da određena ljudska prava postoje, tko je nadležan za njihovu zaštitu, dakle kome se građani mogu obratiti kad smatraju da su im prava ugrožena ili uskraćena i kako se ta zaštita može ostvariti.

VAŽNOST PODATAKA O DISKRIMINACIJI

Kako uopće ocjenjujete kvalitetu tih izvješća koje pripremaju hrvatske službene institucije? Detektiraju li i zahvaćaju  sve relevantne i prave probleme, je li pristup dovoljno objektivan ili ima previše formalizma?

Bilo bi nefer ne istaknuti da se iz kruga u krug praćenja Okvirne konvencije izvješća o  primjeni odredba Konvencije ne poboljšavaju u sadržajnom smislu. I priprema izvješća je proces učenja i poboljšanja koordiniranja raznih tijela vlasti u njihovoj pripremi. Iz izvješća Republike Hrvatske o provođenju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina proizlazi na koji se sve način, djelovanjem kojih državnih institucija i institucija javne vlasti provodi manjinska politika, koliko se za provedbu iste izdvaja proračunskih sredstava itd. No, činjenica je da je već došlo do promjene trenda razumijevanja što sve čini dobru, integrativnu manjinsku politiku, barem u tumačenjima manjinskih stručnjaka. To je istaknuto i u Rezoluciji o provedbi Okvirne konvencije Odbora ministara. Naime, oni kažu da radi dobivanja sveobuhvatne ocjene stanja o dostupnosti prava manjina i osmišljavanja djelotvornih mjera za promicanje jednakih mogućnosti manjinskih zajednica treba osmisliti i koristiti jasnu metodologiju prikupljanja podataka o jednakosti. Ukratko, to su mnogobrojni statistički indikatori koji ukazuju da li je neka manjinska zajednica, dobna skupina, jedan spol u odnosu na drugi, neka ugrožena skupina isključena, diskriminirana, tretirana drugačije a što rezultira diskriminacijom i uskratom prava.

Prikupljanje podataka o jednakosti okosnica je uspješne politike suzbijanja diskriminacije i netolerancije te ostvarivanja jednakosti svih građana i svih društvenih skupina. Da bi prikupljanje istih bilo svrsishodno treba se pobrinuti da definicije i klasifikacije u različitim anketama, istraživanjima, popisu stanovništva i kod prikupljanja podataka od strane javnih vlasti budu što više usklađene. Nadalje, Odbor ministara savjetuje da je potrebno uključiti predstavnike manjina pri analiziranju kvalitativnih i kvantitativnih podataka o nejednakosti, a posebice kada je to bitno za ostvarivanje manjinskih prava.

U pripremi budućih izvješća o provođenju manjinskoga zakonodavstva trebale bi se koristiti i znanstvene i stručne analize, a statistički podaci prikupljeni od državnih tijela mogli bi biti prikazani na način da ocrtavaju stvarno socio-ekonomsko stanje pojedinih manjinskih zajednica.

POTPORA  ALTERNATIVNOM  IZVJEŠĆU

Doprinose li manjinske udruge i institucije  dovoljno ovom procesu? Koliko se njih uopće uvažava i da li se njihov glas i njihova prosudba problema i nužnih promjena uopće čuju? Što bi , eventualno, u njihovom djelovanju trebalo mijenjati?

Savjetodavni odbor, tijelo nezavisnih stručnjaka koje je zaduženo za praćenje provedbe Okvirne konvencije, ali i ranijih preporuka Odbora ministara, na dva načina uključuje manjinske udruge u proces praćenja provedbe Okvirne konvencije. Prvo, nakon što Savjetodavni odbor razmotri izvještaj države u trenutnom krugu praćenja Okvirne konvencije, njegov tim od tri člana ili članice odbora, zajedno s predstavnikom ili predstavništvom Tajništva Okvirne konvencije posjećuje zemlju potpisnicu i uključuje se u  konstruktivan dijalog s predstavnicima vlasti i predstavnicima civilnog društva. Prilikom tih posjeta, koje traju do tjedan dana, predstavnici Savjetodavnog odbora susreću se s predstavnicima manjinskih udruga, kojima se sami obraćaju, ili pak koje su se njima obratile, dostavivši informacije koje smatraju relevantnima za pripremu Mišljenja Savjetodavnog odbora o primjeni odredbi Okvirne konvencije. Drugi način na koji predstavnici manjinskih udruga mogu djelovati na ovaj proces praćenja provedbe odredbi Okvirne konvencije je da pripreme tzv. „izvješće iz sjene“ ( odnosno jednu vrstu alternativnog izvješća). Naziv je došao iz engleskog jezika, gdje „shadow report“ označava izvješće o stanju ostvarivanja manjinskih prava koje nije pripremila Vlada, već neka organizacija civilnoga društva koja, u pravilu zagovara prava nacionalnih manjina ili neke manijske zajednice, a koja je detaljno istražila kako se primjenjuju pojedina manjinska prava u određenom periodu u određenoj državi. Organizacija civilnoga društva može Savjetodavnom odboru dostaviti svoje komentare o usuglašenosti našeg zakonodavstva s odredbama Okvirne konvencije ili uputiti svoju zabrinutost i kritike kad se pojedine odredbe Okvirne konvencije ne provode djelovanjem domaćih institucija. Organizacije civilnog društva to mahom čine na vlastitu inicijativu, tako što pripreme izvješće koje prati format odgovarajućeg vladinog izvješća ili tek upute iskaz zabrinutosti Savjetodavnom odboru u pogledu provedbe manjinske politike u državi. Ova izvješća, koja se ne pripremaju samo za Savjetodavni odbor, nego i za druga tijela koja prate provedbu međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava, imaju važnu ulogu u praćenju ispunjavanja međunarodnog prava ljudskih prava. Naravno, radi se o zahtjevnom i kompleksnom poslu, pa se rijetko organizacije civilnog društva prihvaćaju takvoga posla. To zahtjeva ne samo dobro poznavanje materije, već i financijska sredstva.

No, da bi takvo izvješće ugledalo svijetlo dana, i time unaprijedila našu manjinsku politiku, mogla bi se za njih osiguravati sredstava i definirati kriteriji raspodjele istih, a za koja bi se mogla natjecati udruge koje djeluju u području zaštite, poštivanja i promicanja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina. Ističem da to ne trebaju biti isključivo manjinske udruge, jer o pravima manjina može izvješćivati svaka udruga koja u svom mandatu ima zagovaranje i promicanje manjinskih prava.

Koliko se neki stari problemi u ostvarivanju manjinskih prava  stalno javljaju tvrdokorno opstaju? Što su tome razlozi i kako to prevladavati?

Tek djelomičan uspjeh provedbe manjinske politike posljedica je društvenih procesa i prevladavajuće društvene klime, ali i posljedica činjenica da se manjinsko zakonodavstvo kreiralo i usvajalo zbog izvanjskoga uvjetovanja. Ponajviše radi pristupanja Hrvatske međunarodnim organizacijama. Prvo Vijeću Europe, a onda Europskoj uniji. Manjinska politika je osmišljena bez širokog društvenog konsenzusa, da se zadovolji međunarodno političko uvjetovanje. Ona nije doživljena kao potrebna i legitimna od dobrog dijela hrvatskih građana. Na tome treba raditi. Osim toga, da bi manjinska politika bila uspješna i održiva u kreiranje svih javnih politika, primjerice obrazovne, kulturne, medijske, razvojne, ekonomske, trebalo bi uvažavati mišljenja pripadnika nacionalnih manjina.

MANJINSKA POLITIKA  TREBA   PODRŠKU

Kako tumačiti preporuku Odbora ministara da se briga o manjinskim pravima odredi kao prioritet i sastavni dio programa Vlade na području ljudskih prava? Ima li naznaka da je Vlada spremna na takav pristup?

Vlada je nedavno, no ne nakon preporuka Odbora ministara Vijeća Europe, već nakon pritiska koji je došao od američke administracije, točnije State Departmenta, poručila putem Ministarstva vanjskih poslova da stavlja na najvišu razinu zaštitu svih prava, kako manjinskih, tako i nacionalnih, vjerskih i ostalih. To svjedoči i o slabosti mehanizma nadzora provođenja odredbi Okvirne konvencije, a i o maloj važnosti manjinske politike kada njenu provedbu zagovara Vijeće Europe.

Traži se i sustavna osuda i borba protiv nacionalističke i protumanjinske retorike  u javnom i političkom životu. Kako ocjenjujete aktualni odnos vlasti prema tom problemu i što bi hrvatske vlasti i poglavito Vlada u tom planu mogle i morale ponuditi i pokrenuti?

Poražavajuće je što o ovim temama opće u ovo vrijeme treba govoriti! Političari bi, da razumiju i iskreno žele jednakost svih građanki i građana naše države, trebali uvijek, promptno i nedvosmisleno osuđivati incidente govora mržnje kada se oni pojave u javnom prostoru, bilo u medijima ili u političkom diskursu. Trebalo bi potom efikasnije koristiti  pravna sredstava protiv govora mržnje koja primjerice DORH-u i sudovima stoje na raspolaganju. Konačno, edukacije nikad dovoljno. Sva sredstva koja bi se namijenila i potrošila za izobrazbu službenika javnih vlasti, posebice na lokalnoj razini vlasti, ili u obrazovnom procesu, a koja doprinose stvaranju ozračja snošljivosti i dijaloga nisu uzaludno potrošena. Ona omogućuju da opstane pluralni karakter našeg društva, da etnička, identitetska i kulturna raznolikost hrvatskih građana bude izvor obogaćivanja, a ne podjela, jer samo takvo demokratsko društvo smije i može biti.

Kako vidite aktualno stanje hrvatske manjinske politike u ovom trenutku? Gdje su po vama najizraženiji i najosjetljiviji problemi i kako se politički (i državni i manjinski) establishment prema tome odnosi? Kakve bi promjene u manjinskoj politici bilo nužno ali i realno, moguće pokrenuti?

Poštivanje i zaštita ljudskih prava i prava nacionalnih manjina predstavljaju provedbu obveza iz međunarodnih ugovora, primjerice Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima, kao i Ugovora o pristupanju Europskoj uniji. Republika Hrvatska se dakle i pred međunarodnim organizacijama obvezala primjenjivati zakonodavni okvir, ali i jačati svoj institucionalni okvir u području ostvarivanja manjinskih prava.

O sadržaju ljudskih prava, ali i razlogu zašto su ista propisana i zašto se jamče treba poučavati i senzibilizirati i širu javnost. Jedino se tako jača opća potpora za politiku ljudskih prava ili manjinsku politiku. O postojanju mehanizma praćenja provedbe manjinskih prava zna isključivo stručna javnost, zaposlenici državnih institucija koje su nadležne za provedbu određenog segmenta manjinske politike, a o kritici koju međunarodne organizacije koje promiču ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava šira javnost gotovo ništa ne zna.

O ovim, vrlo elaboriranim kritikama o kojima razgovaramo izvijestila je u javnim medijima HRT-ova „Prizma“ i emisija „Multikultura“ Hrvatskoga radija. O tome se nije raspravljao u „Otvorenom“, ili „U mreži Prvoga“, dakle u emisijama velike gledanosti i slušanosti.  

Za promoviranje provedbe manjinskoga zakonodavstva nije dovoljno činiti ono što institucije vlasti trenutno čine: organiziraju skupove, okrugle stolove i seminare na kojima se okupljaju predstavnici institucija koje skrbe o primjeni manjinskih prava ili politički predstavnici nacionalnih manjina. Oni pričaju jedni drugima ono što im je odavno poznato. Ponad provođenja manjinskog zakonodavstva  treba raditi na jačanju integracije nacionalnih manjina, posebice u zajednicama koje su bile pogođene ratom i u kojima se održava podjela od strane i većinskih i manjinskih političkih elita. Integracija je dvosmjeran proces. Ona traži promjenu obrazaca ponašanja, nerijetko i promjenu stavova i vrijednosti, i većinskoga naroda, ali i manjinskih zajednica.  A ukoliko manjinske zajednice i njihove političke vođe žele osigurati opstojnost manjinske politike trebaju uvažavati i osjećaje i stavove većinskog naroda i sami predlagati dijalog i suradnju. 

*Antonija Petričušić docentica je na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu i dopunska članica Savjetodavnog  odbora Vijeća Europe za praćenje  provedbe Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina.