Fokus ROMI.HR

Sergej Magnitski bio je ruski odvjetnik koji je umro u moskovskom zatvoru nakon istrage procesa prijevare vrijedne 230 milijardi eura, gdje je optužio ruske porezne službenike za korupciju. Zbog toga je Magnitski završio u zatvoru pod optužbom da je sam počinio te zločine. Gotovo godinu dana bila mu je uskraćena liječnička pomoć za liječenje pankreatitisa, a navodno je dok je bio u pritvoru pretučen do smrti. Godine 2012. američki je Senat donio 'zakon Magnitskog', koji je dopustio američkoj vladi da uvede sankcije određenim pojedincima (u ovom slučaju ruskim dužnosnicima odgovornim za smrt Magnitskog).

Do nedavno su se mehanizmi sankcioniranja ljudskih prava EU-a morali usredotočiti na određene zemlje ili biti povezani s određenim tematskim područjima (protuterorizam, uporaba kemijskog oružja, cyber napadi). Uvođenje ekonomskih sankcija zemljama često stvara negativne učinke na njihovo stanovništvo, na primjer stvaranjem poremećaja u trgovini, što otežava pristup određenoj robi stanovništvu, osobito najugroženijim sektorima. Stoga je donošenje okvira koji cilja na pojedince, a ne na zemlje, također pokušaj suzbijanja pogubnih učinaka sankcija na javnost.

Ovaj novi mehanizam otvara više pitanja. Zanimljiva je uloga država članica EU u popisu pojedinaca koji će biti sankcionirani. Prije su te oznake predlagala nadležna tijela država članica EU-a, koja su predlagala dodavanje pojedinaca na popise, a zatim bi ih potvrdila EU. Čini se da će se kroz novi mehanizam proces centralizirati na razini EU-a, a visoki predstavnik i Vijeće EU-a postati glavni u definiranju pojedinaca. Profesorica europskog prava Christina Eckes (2020) tvrdi da bi to moglo pomoći u smanjenju nacionalne pristranosti. Također, ona ističe da novi mehanizam ‘’također prebacuje punu (političku) odgovornost na kolektivna tijela/institucije EU -a.''

Prvo, poželjnost ovog pomaka je u najmanju ruku diskutabilna jer uključuje prijenos suvereniteta sa država članica na EU. Drugo, ostaje vidjeti kako će se izbjeći nacionalna pristranost s obzirom na to da će se sankcije morati jednoglasno odobriti u Vijeću EU i protivljenje jedne zemlje biće dovoljno za blokiranje procesa.

Richard Youngs, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Warwick, prepoznaje i niz drugih važnih ograničenja, uključujući nedostatak neovisnog tijela koje bi preporučilo sankcije i ograničenu sposobnost organizacija civilnog društva da predlože sankcije u usporedbi sa SAD. U analizi priznaje da novi mehanizam može pomoći u odvajanju zabrinutosti vezanih uz ljudska prava od geopolitike, dopuštajući veću fleksibilnost. Istodobno, to bi moglo povećati fokus na pojedince kada većina grubih kršenja ljudskih prava ima sustavnu komponentu i toleriraju ih (kad ih ne provode) same države. Youngs (2020) je dobro svjestan političkih ograničenja sankcija i načina na koji su pažljivo osmišljene kako bi se izbjegli geopolitički sukobi. U tom smislu naglašna kako je pojedinačno sankcioniranje saudijskih dužnosnika, imalo mali utjecaj na nastavak prodaje naoružanja i sigurnosnu suradnju između Saudijske Arabije i EU-a.

Daljnje je pitanje odluka da se korupcija ne uključi kao jedan od izvora kršenja ljudskih prava koja bi mogla dovesti do sankcija. To je, kako ističe Eckes (2020), vrlo problematično. Kršenja ljudskih prava često mogu biti usko povezana s korupcijskim procesima. Hijerarhizirajući određena ljudska prava kao temeljnija od drugih, novi režim podriva važnost društveno-ekonomskih prava, na štetu uključivijeg pristupa u smislu vrste kršenja ljudskih prava koje bi trebale biti sankcionirane.

Jasno je da je potrebna dodatna analiza kako bi se procijenila mnoga područja u novom mehanizmu, uključujući kriterije za imenovanje odgovornih za sankcije, postupke uklanjanja s popisa, minimalne potrebne dokazne standarde i to jesu li sankcije preventivne ili kaznene mjere (i njihove posljedice za potencijalno kršenje načela ne bis in idem, koje štiti pojedince od dvostruke optužbe za isti zločin). Ovo je samo nekoliko pitanja, ali popis se nastavlja.

Konačno, u svjetlu višestrukih poništavanja sankcija EU-a u posljednjih nekoliko godina, kritičari su izrazili zabrinutost u pogledu njihove legitimnosti. Verheyenov rad (2019.) otkriva kako su sudske ocjene sudova EU-a nakon ruske aneksije Krima pokazale, s vremena na vrijeme, prilično niske standarde pri utvrđivanju jesu li dostavljeni dovoljni dokazi za određivanje sankcija pojedincima. Da stvar bude još kompliciranija, u dokumentu Europskog parlamenta iz 2018. godine navedeno je kako je "do sada poznato samo nekoliko slučajeva u kojima su sankcije postigle cilj [sankcija za kršenje ljudskih prava]". Čini se da oni koji pozivaju na ukidanje sankcija s obzirom na njihov minimalan utjecaj na počinitelje imaju pravo.

Ove godine, 2. ožujka, EU je kroz novi mehanizam prvi put službeno uvela sankcije četvorici ruskih dužnosnika, a odnose se na nepravedno pritvaranje aktivista Alekseja Navaljnog. S obzirom na sva gore spomenuta pitanja, ostaje mnogo dvojbi ne samo u vezi s time mogu li se temeljna jamstva za pravičan postupak u potpunosti očuvati u skladu s novom shemom ili u kojoj mjeri politički interesi ovdje igraju ulogu s obzirom na napetosti između EU-a i Rusije, kao i u tome hoće li njihovo sankcioniranje dovesti do promjena koje su samo simboličke.

On 7th December 2020, the European Union established a new global human rights sanctions regime. This mechanism will make it possible for the EU to impose travel bans and freeze assets and funds of individuals or entities found to have engaged in gross human rights violations. The decision to create this new regime is partially an attempt by the EU to bring its human rights sanctions policy closer in line with that of other countries such as the US or Canada. In September 2020, European Commission President Ursula Von der Leyen declared that of one the EC’s goals was to establish a European Magnitsky Act for sanctions.

Sergei Magnitsky was a Russian lawyer who died in a Moscow prison following his investigation of a EURO 230 billion fraud process, where he accused Russian tax officials of corruption. As a result, Magnitsky ended up in prison under accusation of committing those crimes himself. He was denied medical attention for treatment of pancreatitis for almost a year and was allegedly beaten to death while in custody. In 2012, the US Senate passed the Magnitsky Act, which allows the US government to impose sanctions on specific individuals (in this case Russian officials responsible for Magnitsky’s death).

Until recently, EU human rights sanctioning mechanisms had to focus on particular countries, or be connected with specific thematic areas (counter-terrorism, use of chemical weapons, cyber-attacks). Imposing economic sanctions on countries often risks causing negative effects on their populations, for example by creating trade distortions, which makes access to certain goods harder for the population, especially the most vulnerable sectors. Therefore, the provision of a framework that targets individuals as opposed to countries is also an attempt to counteract the pernicious effects of sanctions on the public.

This new mechanism opens up multiple questions. An interesting one is that of EU Member States’ role in the listing of individuals to be sanctioned. Before, these designations were proposed by the competent authorities of EU Member States, who proposed individuals to be added to the listings, and were then corroborated by the EU. It appears that through the new mechanism the process will be centralized at EU-level, with the High Representative and the EU Council becoming the main proponents of individuals. European law professor Christina Eckes (2020) argues that this could help reduce national bias. She also points out that the new regime ‘’also shifts the full (political) responsibility to the collective bodies/institutions of the EU.''

Firstly, the desirability of this shift is at least debatable, as it involves a transfer of sovereignty from member states to the EU. Second, it remains to be seen how national bias will be avoided considering that sanctions will have to be approved by unanimity in the EU Council, so that one country's opposition will be enough to block the process.

Richard Youngs, professor of international relations at the University of Warwick, recognises a number of other important limitations, including the lack of an independent body to recommend sanctions and the limited ability of civil society organisations to suggest sanctions compared to the US. In the analysis, he concedes that the new regime can help separate human rights concerns from geopolitics, allowing for greater flexibility. At the same time, this might increase a focus on individuals when the bulk of gross human rights violations have a systematic component and are tolerated (when not led) by the states themselves. Youngs (2020) is well aware of the political limitations of sanctions, and the way they are carefully designed to avoid geo-political conflict. In this regard he refers to the individual sanctioning of Saudi officials, which has had little impact on continuing arms sales and security cooperation between Saudi Arabia and the EU.

A further issue is the decision to not include corruption as a source of human rights violations that could lead to sanctions. This, as Eckes (2020) points out, is very problematic. Human right abuses can at many times be tightly connected to corruption processes. By hierarchizing certain human rights as more fundamental than others, the new regime undermines the importance of socio-economic rights, to the detriment of a more inclusive approach in terms of what kind of human rights violations should be liable to sanctions.

Clearly, more analysis is needed to assess many fields in the regime, including: the designation criteria for those liable for sanctions, de-listing procedures, minimum evidentiary standards required and whether sanctions constitute a preventive or punitive measure (and its implications for potential violation of the non bis in idem principle which protects individuals from being charged twice for the same crime). These are just a few, but the list goes on and on.

Finally, in light of multiple annullments of EU sanctions over the past few years, critics have raised concerns regarding their legitimacy. Verheyen's (2019) work reveals how EU courts' judicial reviews following Russia's annexation of Crimea exhibited, at times, fairly low standards when examining whether sufficient evidence had been provided to list individuals for sanctions. To make things more complicated, a European Parliament paper from 2018 indicated that '' few instances are known as yet in which the behaviour of targets [of human rights violations sanctions] has been affected''. Those calling for an end to sanctions given their minimal impact on perpetrators seem therefore to have a valid point.

On 2nd March this year, the EU officially issued sanctions for the first time under the new regime to four Russian officials, relating to the unfair detention of activist Alexei Navalny. Given all of the issues mentioned above, plenty of doubts remain not just on whether basic guarantees for due process can be fully preserved under the new scheme, or the extent to which political interests play a role here given on-going EU-Russia tensions, but whether their sanctioning can lead to changes that are beyond the purely symbolic.