Fokus ROMI.HR

Razgovarali smo s Romanom Nikolićem, redateljem predstave „Pogledajme“

Kako je krenula priča sa otvaranjem Udruge djelovanja u kulturi Arterarij?
Nakon završenog diplomskog studija glume na Akademiji dramske umjetnosti želio sam napraviti organizaciju koja se bavi kazalištem na jedan malo izmaknuti način. Organizaciju koja postavlja pitanja u odnosu na društvene teme i koja je bezgranična, slobodna u svom radu. Organizaciju koja se bavi drugim i drugačijim. Naravno, Arterarij je otvoren za različite vrste projekta, ideja, ljudi i shvaćanja. Trudit ćemo se na taj način raditi i dalje. Cijela ideja Arterarija je da mladima ponudi mogućnost da izazivaju i mijenjaju status quo, da bude katalizator promjene prema zaista otvorenoj umjetnosti te da pokazuje kako je ovo moguće na svome primjeru.

Kako to da si se kao nagrađivani kazališni glumac prihvatio redateljskog posla?
Moja ambicija nije bila prihvatiti se redateljskog posla, nego prihvatiti se istraživanja društvenih tema koje se ne istražuje dovoljno u području umjetnosti i kulture. Pitanja identiteta, društvene zatvorenosti i diskriminacije, pitanje umjetnosti kao pokretača društvene refleksije nisu neprisutna u našem javnom prostoru, ali nema puno primjera gdje su obrađena otvorenoga uma. Konkretno na projektu ''Pogledajme'' – nismo krenuli u ovaj projekt popunjavajući formu prema poruci koja nam je od početka bila jasna. Naprotiv, odlučili smo zaista istraživački krenuti prema tome, spoznati ne samo probleme, nego i njihove izvore i posljedice. A izvorima i posljedicama smo se bavili počevši od stvarnih, individualnih priča. Pamtim kako je Tomaž Pandur govorio da u kazalištu samo istina može preživjeti. Mi, dakle, nismo željeli stvarati istinu, nego ju prikazati. To je bio rizik, ali je spremnost na njega bila iskrena. Stoga sam se prihvatio režije u ovom projektu jer mi se činilo neodgovornim izlagati nekog drugog tome riziku. To je bila moja odgovornost.

Zašto si se uputio u tako nesvakidašnji projekt s dvoje Roma?
Mogu slobodno reći da temu nismo tražili, ona se sama nametnula. Mene u tome zanimalo što znači biti Rom, što znači biti čovjek, što znači upoznati nekoga i kako se prema njemu odnositi. Okruženi smo različitim ljudima, pod različitim mislim na njihove osobnosti, životne priče i karaktere. Njihove odluke, pristajanja i odustajanja. Želio sam znati odgovor na pitanje zbog čega ljudi imaju toliki animozitet prema pripadnicima određene manjinske skupine. Odgovor je veoma jednostavan. Ljudi etiketiraju druge ljude dosta površno, bez dopuštenja od strane njih osobno da te druge upoznaju. Ono što je, nadam se, projekt ''Pogledajme'' pokazao, jest ta potreba da se ljude gleda dublje od neke jedne, naročito neke urođene, karakteristike. To je projekt o dvoje ljudi koji žele biti prihvaćeni i slobodni. O dvoje ljudi koji to nisu sasvim jer su, eto, Romi. To je projekt o svakome kome je ograničena sloboda zbog zatvorenosti društva.

Da li je to tvoj prvi redateljski projekt?
Ovo je moj prvi istraživački proces koji me je nadogradio kao glumca i osobu.

Da li je predstava „Pogledajme“ predstava za velike ili male pozornice?
„Pogledajme“ je za svaku pozornicu, ulicu, kafić, trg, park i školu. Bez obzira koliko je mala i intimna, postavlja velika pitanja. To je negdje i ideja Arterarija. Namjerno je nazvan tako da upućuje na prostor za umjetnost, bez obzira o kojem se prostoru radi.

Smatraš li da se kroz ovakve načine suradnje s romskom zajednicom, ali i većinskom zajednicom koja je vječno izložena može doprinijeti pozitivnom načinu razmišljanja o društvenim odnosima temeljenima na percepciji identiteta?  Koliko je to bitno za promjenu i društvo? Misliš li da je to nešto što prolazi u RH?
Nebitno je da li prolazi. Bitno je da se takvi projekti rade kako bi drugi imali prilike promijeniti svoje mišljenje, ili ne. Ali svakako treba ostaviti izbor. Imamo odgovornost kao društvo raditi na promjenama u svojim sektorima. Svakako, volio bi da je našu predstavu pogledalo više ljudi koji nisu naši istomišljenici, ljudi koji su bez obzira na svoja stajališta spremni polemizirati o određenim temama. Kao što smo već naglasili ovo nije predstava o promjeni, ovo je promjena stavljena u koncept predstave. A svaka promjena je i više nego dobrodošla. To je bio ujedno i cilj predstave. Ne bih rekao da je ovo predstava o pripadnicima romske zajednice. Ovo je predstava o svima nama i problemima s kojima se svakodnevno susrećemo u našoj okolini. Naš zadatak je bio te probleme izložiti, rastvoriti, a zaključak, iako se zdravorazumski što se mene tiče sam nameće, ostaviti u promišljanje osobama koje pogledaju predstavu.

Možeš li opisat kreativni proces, individualnog i grupnog stvaranja predstave „Pogledajme“? Jeste li imali kakvih problema?
Proces se sastojao od intervjua. Kolegicu Milu Pavićević i mene su zanimali elementi koji čine određenu osobu. U ovom slučaju Sindirelu i Sinišu. Koje su njihove priče, pogotovo one koje nisu ispričane. Koje su njihove tišine i što iza njih stoji. Kao i u svakom procesu potrebno je bilo stvoriti okruženje u kojem se osjećaš dovoljno slobodno za te iste priče ispričati. Bez straha da će te netko za nešto prozvati, ili slučajno zamjeriti. S obzirom da se radilo zaista o jako malom broju ljudi koji su sudjelovali u projektu tu fazu smo jako brzo prešli.

Kako je vaš tim pristupao amaterskim glumcima, da li je bilo teško dobiti određene izražaje i aktove u scenama?
Bez obzira što se njih dvoje do sada nisu bavili ovakvom vrstom projekata bilo je evidentno već na samom početku da su neizmjerno talentirani i da bar što se s te strane tiče nećemo imati problema ništa više nego da se radi o produkciji u kojoj nastupaju profesionalni glumci. Dapače, njihova ogoljenost i neopterećenost samo je pridonijela projektu. Iz njih su izlazile, figurativno rečeno, čiste emocije lišene bilo kakvih viškova, što je puno teže postići s nekim tko je profesionalni glumac.

Koliko vam je trebalo da napravite predstavu?
Projekt smo radili nekih dva mjeseca, uz teške produkcijske uvjete.

Znamo da ste već neko vrijeme aktivni kao Udruga djelovanja u kulturi Arterarij, koliko ste predstava „Pogledajme“ imali do sada?
Do sada smo imali 7 izvedbi predstave ''Pogledajme''. Nadamo se da će ta brojka rasti.

Kako ste došli do Sindirele i Siniše? Mislite li da bi „Pogledajme“ bio jednako dobar ako glumci ne bi bili Romi?
Za ovaj projekt smo raspisali audiciju. Nažalost, nitko nam se nije javio na istu. Na moju sreću stupio sam u kontakt sa Sinišom Musićem od kojeg sam prvenstveno tražio da nam pomogne u pronalasku mladih Roma koji bi željeli sudjelovati i ispričati svoju priču. Nažalost i to je prošlo dosta neuspješno. Ipak, Siniša se sam odlučio okušati u projektu i sa sobom doveo svoju dugogodišnju suradnicu i prijateljicu Sindirelu Bobarić. S obzirom da se radi o pitanju identiteta primjenjiv je na svaku skupinu, ali i na svakog pojedinca bez obzira bio on Rom, Srbin ili Japanac. Projekt je mogao ispasti loš i u ovom slučaju.

Kakvu bi poruku poslao mladim Romima koji će ovo čitati?
Da se ne boje priključiti i sudjelovati u bilo kakvoj vrsti projekata. Da bez straha ispričaju svoje priče, stavove, razmišljanja i s tim ne dopuste da isključivo jedna strana ima kontrolu i manipulaciju nad ostatkom društva. To je zaista bitno.

Kako gledaš na komentare koji dolaze iz većinske zajednice kako je predstava „Pogledajme'' pokušaj da se problemi Roma predstave kao veći i teži nego oni većinske zajednice.
Jedini komentar na takve navode dajem u formi poziva na našu predstavu. Neka dođu i pogledaju.

Što za tebe kao redatelja i glumca predstavlja dobru kritiku, a što lošu kritiku?
Nije najvažnije je li kritika dobra ili loša u smislu pohvale ili pokude. Kritika je dobra kada je utemeljena i promišljena, pa makar bila negativna. Svaka takva iskrena i sadržajna kritika je dobrodošla. A svaka plitka i površna kritika, pa makar i pozitivna, zapravo je bezvrijedna.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste dobili nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti za predstavu „Pogledajme“?
Bilo mi je izuzetno drago. Naročito zbog Sindi i Siniše. Vjerujem kako je ova nagrada pokazatelj da se u našem pristupu krije vrijednost koja nije samo društvena, nego i umjetnička.

Razgovarali smo s Milom Pavićević, dramaturginjom predstave ''Pogledajme''

Kako je došlo do tvoje suradnje s Romanom Nikolićem na projektu predstave „Pogledajme“?
Jedan dan Romano Nikolić nazvao me i pitao bih li sudjelovala na projektu. Romano i ja smo se površno znali s Akademije dramskih umjetnosti na kojoj smo oboje studirali i iz Dubrovnika gdje smo oboje odrasli. Međutim, nikada prije nismo surađivali. Svaki proces poseban je na neki način. A nama je dvoje trebalo vremena da se razumijemo i da shvatimo što želimo od ove suradnje. Romano primarno radi u kazalištu kao glumac, ja u suvremenom plesu i u interdisciplinarnim projektima kao dramaturg. Različiti smo poprilično. Ali ono što nam je sigurno u početku bilo zajedničko je to da nismo znali da ćemo naći takve sugovornike i suradnike kao što su to bili izvođači Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić i da se nismo nadali da će nas ovaj, prvi zajednički projekt povezati toliko da ćemo od kolega postati najbliži suradnici i prijatelji. Tako smo nakon ''Pogledajme'' zajedno s redateljem Ozrenom Prohićem ko-režirali predstavu ''Čekanja'' koja prati put dvoje iračkih imigranata  Wisama Al Obaidija i Shaymae Al Zubaidi koja je, također, doživjela  uspjeh kod publike i kritike, te planiramo nove projekte u budućnosti unatoč činjenici da nam je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske ove godine, po prvi puta, uskratilo financiranje.

Čime se sve baviš? Jesi li aktivna u nekoj udruzi ili instituciji? 
Kada me netko pita čime se bavim kažem, ovisno o prilici, da sam dramaturginja, spisateljica, ponekad i pjesnikinja. Dramaturgija je relativno mlada disciplina koja potječe od njemačke kazališne tradicije, te se ovisno o kontekstu rada – uloga dramaturga mijenja. Upravo to volim kod dramaturgije – da postoje različiti načini na koje se bavimo radom. Prvenstveno bih rekla da radim kao samostalna umjetnica u Hrvatskoj i inozemstvu. Ponekad iniciram vlastite autorske projekte, a ponekad surađujem na projektima drugih autora. Ponekad radim kao producent i pokušavam stvarati uvjete za druge kolege da bi radili svoje projekte kao što to čini Romano u okviru Udruge Arterarij. Udruga u kojoj djelujem se zove Centar za dramsku umjetnost i postoji već 20-ak godina. Bavi se kazalištem, teorijom i filmom, a ove smo godine unutar te Udruge pokrenuli ''UNSEEN – Mini film festival'' koji se održava u Cavtatu, malom gradiću u blizini Dubrovnika.

Da li ti je ovo prvi ''bliski susret'' s Romima? Kakva su općenito tvoja iskustva s Romima?
Ne mogu reći da imam iskustva s Romima. Dubrovnik iz kojega dolazim turističko je središte, te je taj grad ekskluzivan i nedostupan različitim manjinskim skupinama, pa tako i Romima. U umjetničkom radu do sada nisam radila s amaterima i pripadnicima pojedinih manjima jer mi se, uglavnom, činilo da ti projekti samo «iskorištavaju» manjine kao temu, a ne kao izvođače, te time i umjetnički rad postaje vrlo plošan i nezanimljiv. Ovo je, naravno, neka općenita konstatacija, ali je primjenjiva na veliki broj situacija koje primjećujem u suvremenom kazalištu.
Moje najmilije iskustvo s Romima, bilo je ono kada me je prijatelj i umjetnik Dragan Protić – Prota iz umjetničke grupe Škart odveo u tzv. Vranjsku banju nedaleko Vranja u Srbiji. Vranjska banja se nalazi u središtu romskog naselja i jedan je od najtoplijih ljekovitih izvora vode na ovim prostorima. Okupali smo se zajedno sa stanovnicima tog naselja u njihovoj Banji i upoznali romsku djevojčicu s kolegama iz Švedske jer ona tečno govori švedski i želi otići u Švedsku svojoj rodbini.

Možeš li nam kreativni dramaturški proces pripreme predstave „Pogledajme“?
Proces rada na predstavi započeo je s nizom polustrukturiranih intervjua. Temeljna ideja je bila dobiti što više materijala iz intimnih priča Sindirele i Siniše i onda ih ponovo napisati, te složiti  strukturu predstave. Također, pritom smo koristili i različite druge tekstove, koji govore o istoj temi, a bilo ih je potrebno umetnuti u dokumentarne priče. Naravno, tekst koji sam ispisala rastao je zajedno sa Sindirelinim i Sinišim improvizacijama, te Romanovim režijskim intervencijama.

Kako ti je bilo raditi s dvoje mladih Roma koji nemaju nikakvo prethodno glumačko iskustvo, obzirom da si navikla raditi s profesionalcima?
Nikada prije nisam radila s amaterima. Međutim, treba naglasiti da Sindi i Sinišu nisam vidjela kao Rome, ni kao amatere. Radi se o iznimno talentiranim mladim ljudima koji su poslu pristupili etično i profesionalno. Također, ovo nije bila predstava o tome kako se dvoje Roma bavi svojim romskim identitetom – što god to značilo. Ovo je bio projekt u kojemu se bavimo svim našim identitetima i govorimo o tome kako je to biti drugačiji u odnosu na neki dominantni sustav i o tome kako je, u očima društva, lako postati drugi i drugačiji. Kako određujemo tko je taj drugi? Koji su to mehanizmi? Zašto diskriminiramo? O tome govori predstava ''Pogledajme'', te naše ''romske protagoniste'' možemo jednostavno zamijeniti s homoseksualcima, Srbima u Hrvatskoj, invalidima, ženama, nezaposlenima, itd.

Misliš da je predstava „Pogledajme“ predstava za velike ili male pozornice i zašto?
Predstava ''Pogledajme'' je nastala na maloj pozornici, točnije na nezavisnoj izvedbenoj sceni. To je scena koja djeluje izvan ''velikih'' (institucionalnih) kazalište, kao što je to na primjer Gradsko kazalište Gavella u Zagrebu ili Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Takve se predstave realiziraju u limitiranim uvjetima koje uglavnom stvaraju sami umjetnici i, najtočnije rečeno, s mnogo  manje novaca. Međutim, ta nezavisna scena u Hrvatskoj proizvela je neke od najprogresivnijih radova i najzanimljivih fenomena hrvatskog kazališta kao što je to na primjer umjetnik Damir Bartol Indoš ili plesni kolektivi Bezimeno autorsko društvo. No, smatram da predstave poput ''Pogledajme'' moraju postati prikazivane i na velikim pozornicima gradskih i nacionalnih kazališta. Naime, nezavisnoscenska  publika je mala i specijalizirana, te bih mogla čak reći da na toj sceni rade umjetnici koji su politički istomišljenici, a koji Rome na nazivaju Ciganima, na primjer. Možda, bismo trebali razmisliti o tome da kao autori ove predstave koja u sebi ima i aktivističku poruku prikazujemo predstavu upravo ljudima koji misle suprotno, djeci u školama i svima onima za koje smo trenutno nevidljivi i nebitni dio društva.

Kako si osjećala kada ste kao tim osvojili Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti?
Nagrada hrvatskog glumišta po mnogo čemu je problematična. U prvo redu tu nagradu dodjeljuje strukovna udruga koja je vrlo konzervativna i samim tim poprilično neosjetljiva za različite mijene u suvremenoj umjetnosti. Pritom je ova kategorija nagrade za poseban doprinos često rezervirana upravo za te inovativne iznimke i samim tim potvrđuje pravilo. Nije nam mjesto u ostalim kategorijama. Stoga, moram priznati da sam svaki put kada sam bila uključena u neku predstavu koja je bila nominirana ili osjećala blagu neugodu zbog kvalitete same nominirane predstave ili blagu bojazan da ne bismo slučajno dobili nagradu baš u toj kategoriji. Ipak, ova posebna nagrada je važna iz više razloga. Radi se o kvalitetnom projektu, suradnicima i izvođačima. Ali radi se i o tome da je po prvi put velika pozornica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu postala mjestom na kojemu u prijenosu uživo progovara dvoje pripadnika manjine u svoje ime, ali i u ime svih onih kojima je ta pozornica još uvijek nedostupna. Moram priznati da je pred tom činjenicom i fotografijama Sindi i Siniše zaigralo i otopilo se i moje, kada se radi o toj nagradi, vrlo cinično srce.

Što bi poručila svima koji nisu vidjeli predstavu, ali i mladim Romima?
Ne budite cinični. Naučila sam na vlastitom primjeru da najgore što možemo napraviti kao ''oni drugi'' je da se počnemo ponašati onako kako se prema nama ponaša velika većina, tj. oni koji na nas gledaju odozgo i koji nastupaju iz pozicije moći. Onda samo ponavljamo isti model i ponavljamo problem. Budimo strpljivi i nastavimo objašnjavati zašto ne treba mrziti ljude koji su drugačiji u svakoj situaciji u kojoj je to potrebno koliko god se to činim očitim iz naše pozicije. Možda nas ta druga osoba, ipak, čuje. I da, ne odustajte od onoga što želite. Ponekad za to treba samo malo više strpljenja.