Fokus ROMI.HR

Procjenjuje se da su Romi jedna od najmnogobrojnih manjina na svijetu, status koji ih karakterizira stoljećima. Naprimjer, u Europi ima oko 10-12 milijuna Roma, od kojih su polovica državljani EU, temelji toga da su državljani država članica EU-a. Posljednjih desetljeća sve je veći naglasak stavljen na njihov položaj i veći stupanj zaštite u smislu ljudskih i manjinskih prava. Ovaj trend dovodi do općeg povećanja fokusa na zaštitu manjina, što je bila konstantna značajka međunarodnog, i što je najvažnije europskog političkog pristupa od 1990-ih nadalje. Međutim, provedba viših standarda zaštite, barem u početku, nije bila dizajniran za Rome koji su patili od različitih razina diskriminacije ili marginalizacije kroz gotovo cijelu svoju povijest.

Razlozi zbog kojih su Romi ostali podalje od donošenja mnogih političkih odluka su različiti i često proizlaze iz širih povijesnih, zemljopisnih i političkih konteksta koji su presiljavali vlasti i međunarodne organizacije da svoje političke programe grade na načelu prioriteta i hitnosti. To objašnjava, naprimjer, zašto je poziv na akciju za zaštitu manjina upućen (i prihvaćen) tek 1990-ih: iako su manjine već bile široko zastupljene na europskom kontinentu, rapidan raspad prvo Sovjetskog Saveza i s njim povezanih satelitskih država, a zatim Jugoslavije, pretvorili je skriveni fenomen u neodgodiv problem koji je trebalo riješiti brzo i strukturirano.

Nakon Drugog svjetskog rata došao je masovni poziv na akciju za Europu, jer su mnogi iznenada shvatili koliko je zapravo uobičajeno pripadati manjini i koliko brzo manjina može postati politička meta jednostavno zbog svog identiteta. Stoga su međunarodne organizacije kao što su Vijeće Europe, Europska unija (EU) i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) započele stvaranje dokumenata i propisa kojima je cilj osigurati zaštitu ranjivog stanovništva, kao i uspostaviti mehanizme praćenja, redovite, provedbe navedenih propisa.

Od sve tri organizacije, Vijeće Europe bilo je daleko najaktivnije jer je pripremilo niz međunarodnih pravnih akata usmjerenih na pružanje veće razine zaštite manjinama, uključujući Rome. Međutim, budući da nisu postojali posebni mehanizmi za provjeru provedbe ovih dokumenata od strane država, napori Vijeća Europe djelomično su ostali uzaludni. Kakogod, pitanje zaštite manjina bilo je toliko akutno da je, kada su započeli pregovori o proširenju Europske unije na zemlje Istočne Europe i Zapadnog Balkana, Europsko Vijeće EU (tijelo u kojem se sastaju svi čelnici država ili vlada država članica EU-a) odlučilo uključiti zaštitu manjina u Kopenhaškim kriterijima iz 1993.godine, koji se do danas koristi za ocjenjivanje je li zemlja spremna za članstvo u EU ili ne.

Pa ipak bilo bi nepravedno i previše pojednostavljeno pokušati razumjeti status romske manjine u Europi samo gledajući akcije međunarodnih dionika. Uistinu, Romi imaju neke značajke koje je razlikuju od svih ostalih manjina, što je čini jedinstvenom u području manjinskih prava i njihove zaštite. Dakle, da bismo bolje razumjeli polože Roma, potrebno je dublje zaroniti u prošlost i političku povijest Roma i usporediti ih s najopćenitijim odlikama koje dijele gotovo sve druge manjine u Europi.

Prije svega, važno je provjeriti kako su manjine pravno definirane: za to su vrlo korisni članak 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i Opći komentar 23. navedenog članka. Prema tim pravnim osnovama, manjine čine ljudi “koji pripadaju skupini koja dijeli kulturu, religiju i/ili jezik", a koji se razlikuju od onih koje dijeli većina stanovništva koje živi u određenoj državi. Iako se ova definicija može činiti prilično jednostavnom za primjenu, ona se neizravno odnosi na mnogo složeniji pojam nacionalnog (etničkog) identiteta. U kontekstu manjinskih prava, ti elementi uključuju religiju, kulturu, nacionalnog pripadnost, jezik itd.

Međutim, kada to obrazloženje pokušamo primijeniti na Rome, stvari postaju još složenije. Doista, riječ "Romi" uvedena je kao pozitivniji i manje pristran krovni pojam koji uključuje različite skupine (Romi, Sinti, Aškaljie, Manuš, Jeniše, Kalderaši, Bajaši, Kale...), koji imaju neke zajedničke osobine, ali ne čine homogenu zajednicu. Naprimjer, mnogi Romi više ne govore romski jezik, već koriste jezik zemlje u kojoj žive ili kombinaciju romskog i lokalnog jezika. Štoviše, sam romski jezik uključuje širok raspon različitih dijalekata i varijanti koji se teško mogu pripisati istom jezičnom okviru. Dodatno, ne prepoznaju se sve ove zajednice kao Romi, unatoč tome što imaju neke zajedničke, integrirajuće kulturne i nacionalne elemente.

Ovaj proces formiranja romskog identiteta postaje još složeniji zbog toga što nemaju matičnu državu. Doista, manjine su obično skupine ljudi koji žive u nekoj zemlji, ali koji se mogu pozvati na svoju matičnu državu koja će također aktivno promicati njihovu zaštitu. Naprimjer, u mnogim europskim zemljama postoje hrvatske nacionalne manjine, a Republika Hrvatska je odgovorna za osiguranje zaštite njihovih prava u inozemstvu. Međutim, s obzirom na to da ne postoji "država romskog naroda", ne postoji ni matična država s kojom Romi mogu komunicirati, niti postoji država koja se pokazala kao  stvarno zainteresirana da ih zaštiti kao svoje građane.

Svi elementi koji su do sada dovedeni u red temeljni su za razumijevanje važnosti romskog političkog pokreta, njegovih početaka i postignuća, posebno u vezi s godišnjicom Prvog svjetskog kongresa Roma, koji je održan u Londonu u travnju 1971. godine. Preliminarne aktivnosti koje su dovele do kongresa su brojne i sve su važne za razumijevanje dinamike koja stoji iza procesa formiranja identiteta.

Neki inicijalni pokušaji političke samoorganizacije mogu se otkriti već početkom 20. stoljeća, kada su se Romi iz različitih europskih država počeli zastupati jednakost (poput Roma u Bugarskoj 1906. godine) i za obranu svoje umjetnosti i kulture (kao u Rusiji i Čehoslovačkoj). Između kasnih 1910-ih i kasnih 1920-ih, u Bugarskoj su se pojavile i "prve previše politizirane romske nevladine udruge" (Nirenberg, 2005. godine), dok su se slične udruge počele pojavljivati i u Sjedinjenim Državama. Međutim, brutalnosti Drugog svjetskog rata premjestile su sve te političke napore u sjenu: mnoge su romske zajednice politički razorene kao ishod Porajmosa, genocida nad romskim narodom, a svaka politička iskra je dramatično ugašena. Dodatno, nakon rata najveće romske manjinske zajednice koje se nalaze u Jugoistočnoj Europi često su se našle pod autoritarnim režimima za koje zaštita manjina i njihova politička zastupljenost nisu bili važan element, ostavljajući svaku nadu za novu generaciju romskih aktivista.

Također treba napomenuti da su Romi u Zapadnoj Europi bili na političkim marginama unatoč činjenici da nisu bili podložni nedemokratskoj vladavini. Ipak, nedostatak pozornosti vlada na priznavanju Roma kao manjinskih skupina, a u nekim slučajevima čak i na priznavanju postojanja Romskog Naroda, zajedno s ne baš bogatom tradicijom političkog aktivizma, spriječio je ove romske zajednice ustvaranju su suradnje kako bi stekle određenu međunarodnu zastupljenost.

Neki romski aktivisti počeli su postavljati pitanje identiteta Roma tek u 1960-ima, nastojeći pronaći neke objedinjujuće elemente koji bi mogli biti zajednička osnova za zajedničko djelovanje. Za početak, aktivisti su počeli naglašavati da su Romi zapravo narod, iako neteritorijalna, zbog spomenutog nedostatka zajedničke zemlje podrijetla.

Međutim, sve ove skupine imaju zajedničku povijest i duboko su međusobno povezane kroz kulturu i zajednička iskustva koja mogu postati temeljni elementi za postajanje narodom. Drugo, Romi su počeli odlučno tvrditi kako su punopravna manjina u Europi i pokušavali su uspostaviti plodnu suradnju s drugim nacionalnim manjinama, naročito u Srednjoj i Istočnoj Europi, gdje su druge manjinske skupine bile (i još uvijek jesu) prilično brojne. Njihovi su napori i dalje morali uzeti u obzir sve razlike među romskim skupinama opisane u prvom dijelu ovog članka koje nisu pridonijele jedinstvu, jer su često romski aktivisti imali čak i suprotstavljene stavove o tome kako bi se trebali ponašati prema vladama i drugim manjinama (Vermeersch, 2006.).

Unatoč svim tim poteškoćama, postupno se počela pojavljivati određena međunarodna romska aktivnost: naprimjer, Braća Oscar i Vincenz Rose su osnovali Udrugu njemačkih Sinta u Zapadnoj Njemačkoj 1952. godine. Slično Ionel Rotaru, romski aktivist iz Moldavije, koji se preselio u Francusku, osnovao je Međunarodnu Udrugu Gitanosa 1959. godine. U to vrijeme slične aktivnosti održane su u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je osnovano Vijeće Roma 1966. godine, i na teritorijima nekadašnje Jugoslavije. Jugoslavija je bila jedan od glavnih aktera u tom procesu iz geopolitičkih i strateških razloga: doista, vodstvo te zemlje odlučilo se odmaknuti od hladnoratovske podjele koja je Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez pretvorila u dvije suparničke velesile, osnovavši se Pokretu nesvrstanih. Taj se pokret pokazao presudnim: Jugoslavija je bila vodeća zemlja Pokreta nesvrstanih, uspostavljajući tako snažne i plodne veze s Indijom, koja se smatra zemljom iz koje su Romi počeli migrirati prije mnogo stoljeća.

Svi su te akcije na nacionalnoj razini bili plodno tlo za stvaranje i formalizaciju strukturiranijeg međunarodnog romskog pokreta: tada je sve formalizirano na Prvom svjetskom romskom kongresu (London, travanj 1971. godine), na kojem su se sastali romski delegati iz četrnaest različitih zemalja kako bi razgovarali o tome kako postići jednakost, socijalno priznanje i zajedno se boriti za bolju budućnost Roma (Vijeće Europe).

Na Kongresu, romski delegati raspravljali su o svim glavnim pitanjima koja se tiču identiteta Roma: od odabira romske himne ("Đelem, đelem", napisane na tradicionalnu romsku melodiju) do usvajanja zajedničke zastave, rasprave o kulturi, to je to definitivno bio pravi trenutak kada su donesene nepromjenjive i neopozive odluke osmišljene kako bi se otvorio put za novonastalu međunarodnu romsku zajednicu. Prije svega, to je bio prvi sastanak Roma, koji se nikada prije nisu sreli i koji su došli iz toliko dijelova svijeta, koji su u to vrijeme također bili podijeljeni dinamikom hladnog rata. Stoga je ovaj sastanak bio nešto više od "organizacijske" konferencije: bila je to prilika da se Romi zapravo upoznaju i shvate koliko jedinstvo i suradnja mogu biti koristni za postizanje zajedničkih ciljeva unatoč specifičnim razlikama.

Zaključno, povijestni i politički put romskog naroda prema priznanju i ostvarivanja prava u Europi je vrlo inspirativan i odražava sve izazove s kojima su se morali suočiti kako bi postigli međunarodnu zaštitu kao manjina. Proslava impresivnih postignuća romske zajednice na Kongresu u Londonu 1971. godine, na dan kada su Romi donosili glavne odluke u interesu Roma, prekrasan je trenutak za razmišljanje o svim poboljšanjima koja su postignuta u posljednje 54 godine, kao i prepoznavanje svih područja u kojima još treba puno učiniti. Dodatni koraci mogu se poduzeti za borbu protiv anticiganizma i za stvaranje ravnopravnijeg i tolerantnijeg društva u Europi.