Fokus ROMI.HR

U obrazloženju prijedloga za pokretanje postupka donošenja izmjena i dopuna Zakona o državljanstvu Ministarstvo unutarnjih poslova se poziva na Program Vlade Republike Hrvatske za razdoblje 2016. – 2020. u dijelu koji se odnosi na demografsku obnovu.

‘’Uvažavajući činjenicu da je jedan od strateških ciljeva Vlade Republike Hrvatske zaustavljanje iseljavanja, afirmacija hrvatskog iseljeništva i olakšavanje stjecanja hrvatskog državljanstva za pripadnike hrvatskog naroda u inozemstvu i hrvatskog iseljeništva, predložena je liberalizacija uvjeta za stjecanje hrvatskog državljanstva za pripadnike hrvatskog naroda u inozemstvu i hrvatsko iseljeništvo” naglašava Ministarstvo unutarnjih poslova u svom prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o državljanstvu.

Najavljujući promjene Ministarstvo unutarnjih poslova je istaknulo kako je cilj ‘’olakšavanje stjecanja hrvatskog državljanstva za određene kategorije stranaca, pripadnika hrvatskog naroda u inozemstvu i hrvatsko iseljeništvo’’.

Ministarstvo nije popratilo svoj prijedlog podacima iz kojih bi bilo vidljivo koliko je osoba unutar kategorije kojoj bi se ovim promjenama omogućilo stjecanje hrvatskog državljanstva kao ni podatke o tome koliko osoba bi moglo zatražiti državljanstvo nakon promjena zakona pa nije jasno u kojoj će mjeri donošenje ove mjere biti u funkciji demografske obnove.

Nakon upoznavanja javnosti s prijedlogom izmjena i dopuna Zakona kroz konzultacije s zainteresiranom javnošću na sadržaj prijedloga je reagirala samo pučka pravobraniteljica Lora Vidović koja je ukazala na niz problematičnih članaka u prijedlogu zakona te je Ministarstvu unutarnjih poslova uputila devet konkretnih primjedbi na predloženi tekst kao i prijedloga za njegovo ispravljanje kako bi zadovoljio potrebne standarde zaštite ljudskih i manjinskih prava i poštovanja ravnopravnosti svih građana pred zakonom.

Pučka pravobraniteljica ističe kako ‘’nije sporno da se pripadnicima hrvatskog naroda omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva pod povoljnijim uvjetima, ali nema zapreka da se takva mogućnost ne pruži i (drugim) osobama koje imaju čvrstu poveznicu s Republikom Hrvatskom.’’

Prvenstveno se to odnosi na pripadnike nacionalnih manjina, a Ustav Republiku Hrvatsku definira kao ‘’nacionalnu državu hrvatskoga naroda i državu pripadnika nacionalnih manjina koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta’’.

Obrazlažući svoj stav pozvala se i na izvješća Europske komisije za borbu protiv rasizma (ECRI) o Hrvatskoj u kojim se postavlja pitanje stjecanja hrvatskog državljanstva osoba koje nisu hrvatske nacionalnosti, a koje su vezane za RH činjenicom da su u njoj dugoročno živjele ili u njoj cijelo vrijeme žive ali do sada nisu još stekle hrvatsko državljanstvo. Kako se postupak stjecanja hrvatskog državljanstva osoba koje nisu hrvatske nacionalnosti razlikuje od načina stjecanja državljanstva za osobe hrvatske nacionalnosti, ECRI je uputio poziv Hrvatskoj da poduzme sve potrebne mjere kako bi se riješili problemi kod stjecanja državljanstva na koje nailaze osobe koje dugotrajno žive u RH, a nisu hrvatske nacionalnosti.

Savjetodavni odbor Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina u svom Trećim mišljenjem o Republici Hrvatskoj iz 2010. godine ističe kako postojeća pravila predstavljaju neravnopravnost na temelju etničkog podrijetla osoba koje nisu Hrvati, a imaju snažnu vezu s Republikom Hrvatskom.

Temeljem iznesenih argumenata pučka pravobraniteljica je predložila da se sporni članak 16. prijedloga Zakona dopuni novim stavkom slijedećeg sadržaja: „Pod uvjetima iz članka 1. ovog zakona hrvatsko državljanstvo može steći pripadnik manjinskog naroda navedenog u Ustavu kada se u postupku utvrdi njegova neposredna povezanost s Republikom Hrvatskom“.

Posebnu pažnju u svojim primjedbama i prijedlozima pučka pravobraniteljica je usmjerila na položaj Roma u odnosu na ovaj prijedlog Zakona. Podsjetila je kako Romi čine veliku većinu osoba bez državljanstva ili neutvrđenog državljanstva (de facto apatrida) u Republici Hrvatskoj, te istaknula kako prema podacima UNHCR-a od ukupno 2.886 osoba koje nemaju rješena statusna pitanja državljanstva 749 su osobe bez državljanstva, a čak 2.137 je osoba neutvrđenog državljanstva koje borave u Republici Hrvatskoj.

Kako je Republika Hrvatska potpisnica Konvencije UN-a o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva iz 1961. godine i Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine te Protokola iz 1967. koji se odnosi na status izbjeglica te stranka drugih relevantnih međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima, ima obvezu da naše zakonodavstvo koje se odnosi na azil i migracije usuglasi s navedenim dokumentima međunarodnog prava. Jedna od obveza je i potruditi se kako bi se ‘’postupak prirođenja izbjeglica ubrzao te da se u najvećoj mogućoj mjeri smanje troškovi i izdaci postupaka’’.

Polazeći od obveza Republike Hrvatske koje je preuzela prihvaćajući navedene dokumente međunarodnog prava kao i od uvjerenja kako bezdržavljanstvo (apatridnost) ima izrazito negativan utjecaj na živote pojedinaca pučka pravobraniteljica je predložila da prijedlog Zakona dopuni odredbom po kojoj bi dužina prijavljenog boravka u slučaju kada se radi o osobi bez državljanstva ili azilantu bila smanjena s osam na pet godina.

Vezano za međunarodno obveze Republike Hrvatske o bezdržavljanstvu pravobraniteljica je naglasila kako je neophodno onemogućiti da dijete iz bilo kojeg razloga postane apatrid, odnosno, potrebno je osigurati da se dijete može otpustiti iz hrvatskog državljanstva jedino uz čvrste dokaze da je steklo strano državljanstvo ili da će ga nedvojbeno steći.

Postojeće zakonsko rješenje otežava stjecanje hrvatskog državljanstva osobama rođenima u Republici Hrvatskoj, koje su lošijeg imovnog i socijalnog statusa te im je stoga do sada odobravan privremeni boravak iz humanitarnih razloga. Njima je to teško postići jer su uvjeti za odobravanje stalnog boravka, između ostalog, i osigurana sredstva za uzdržavanje te regulirano zdravstveno osiguranje, a što se ne traži kao uvjet za odobravanje privremenog boravka iz humanitarnih razloga. Ovime su osobito pogođeni  Romi koji su rođeni u Republici Hrvatskoj, a ne ispunjavaju ostale uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva, koji u najvećem broju privremeni boravak reguliraju upravo iz humanitarnih razloga.

Pravobraniteljica naglašava kako drži opravdanim da osobe, koje su nedvojbeno dio hrvatskog društva, koje su rođene i žive u Republici Hrvatskoj od svog rođenja, ali zbog postojanja različitih okolnosti i razloga na koje objektivno same nisu mogle utjecati ili koje su se zbile čak i krivnjom drugih, primjerice, greškama u radu državnih tijela, nisu imale kontinuirano regulirani boravak u Republici Hrvatskoj, imaju mogućnost primitaka u hrvatsko državljanstvo pod povoljnijim uvjetima, što je u skladu s mišljenjima ECRI-ja, iznesenim u njihovim izvješćima o Hrvatskoj, o potrebi poduzimanja mjera kako bi se riješili problemi kod stjecanja državljanstva na koje nailaze osobe koje dugotrajno žive u Republici Hrvatskoj, a nisu hrvatske nacionalnosti.

Kroz svojih devet konkretnih primjedbi i prijedloga za ispravak prijedloga Zakona pučka pravobraniteljica Lora Vidović ukazala je i na više drugih rješenja iz prijedlog Zakona.

Jedno od spornih pitanja je prijedlog prema kojemu „podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu čiji je jedan od roditelja u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin ako do navršene 21. godine života bude prijavljena matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin“, a pravobraniteljica naglašava kako bi bilo ispravno da se takva mogućnost pruži i osobama koje su starije od 21. godine.

Pravobraniteljica poziva da se postojeća odredba iz Zakona o državljanstvu prema kojoj ‘’hrvatsko državljanstvo silom zakona stječe dijete čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani’’ ne mijenja jer za to nema opravdanja. Pravobraniteljica  predlaže da se, zbog slučajeva u kojima je djeci hrvatskih državljana, rođenoj izvan Hrvatske, protivno tada važećim propisima, upisivano državljanstvo neke druge republike, uglavnom one u kojoj su rođeni. Takve situacije najčešće su uzrokovane greškom matičara uslijed čega se tim osobama odriče pravo na hrvatsko državljanstvo Zakon dopuni stavkom „Hrvatskim državljaninom smatra se osoba iz stavka 1. ovog Zakona kojoj je, protivno propisima koji su bili na snazi u trenutku njenog rođenja, u matičnim knjigama i evidenciji o državljanstvu u Hrvatskoj ili u inozemstvu upisano neko drugo državljanstvo.“.

Pučka pravobraniteljica javno je postavila pitanje Ministarstvu unutarnjih poslova zašto zašto se, bez obrazloženja, želi decidirano propisati da se ‘’iseljenikom smatra osoba koja je iz Republike Hrvatske iselila prije 08. listopada 1991. godine u namjeri da u inozemstvu stalno živi’’ odnosno ‘’zašto se iseljenicima ne smatraju i osobe koje su se iz Republike Hrvatske iselile nakon navedenog datuma’’. Ovakav prijedlog negativno bi utjecao na mogućnost stjecanja hrvatskog državljanstva osoba starijih od 21. godine, kojima je jedan od roditelja hrvatski državljanin pripadnik nacionalne manjine, jer za njih više ne bi bilo privilegiranog načina za stjecanje hrvatskog državljanstva, kao što je to moguće prema trenutno važećoj odredbi ističe Lora Vidović.

Zanimljivo je i da novi prijedlog Zakona donosi mogućnost da se rješenje o stjecanju hrvatskog državljanstva prirođenjem može „ukinuti u svako doba“, što je, prema mišljenju pučke pravobraniteljice,  suprotno  Ustavu. Prihvaćanje ovakvog prijedloga stvorila bi nejednakost između državljana, jer bi tako postojali državljani „prvog i drugog reda“ što je, također, protuustavno jer su, prema Ustavu Republike Hrvatske, svi pred zakonom jednaki.

Prijedlog ovog Zakona navodi i izraz „predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske“, za koju je Ustavni sud RH u odluci od 10. veljače 1999. naznačio da se općenitom naznakom "ako to zahtijevaju razlozi zaštite nacionalne sigurnosti ili pravnog poretka", odnosno "ako to zahtijevaju razlozi zaštite nacionalne sigurnosti, pravnog poretka i drugi razlozi zaštite javnog poretka" bez pobližeg zakonskog određenja ovih pravnih standarda, a uz izostanak obrazloženja u rješenju, dovodi do bitnog ograničenja temeljnih elemenata prava na žalbu, odnosno prava na sudsku zaštitu.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović upozorava kako je to suprotno i načelu sprječavanja bezdržavljanstva, sadržanog u Zakonu o hrvatskom državljanstvu, jer oduzimanjem hrvatskog državljanstva osobi koja ga je stekla prirođenjem, a koja se zbog toga odrekla prethodnog državljanstva, zapravo se pridonosi povećanju broja apatrida.

S zanimanjem možemo očekivati raspravu o prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu u Hrvatskom saboru. Posebno u svjetlu činjenice da je pučka pravobraniteljica jedina ukazala na probleme, posebno one koji se odnose na neravnopravni položaj nacionalnih manjina, iako u ovoj zemlji postoji stotine vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, njihovih područnih i nacionalnih koordinacija, imamo i Savjet za nacionalne manjine i Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a imamo i osam zastupnika nacionalnih manjina koji čine vladajuću većinu.