Fokus ROMI.HR

Kada se raspravlja o problemu romske populacije u Azerbejdžanu, koja nije priznata kao etnička manjina, a čiji je pravni status ograničen na posjedovanje azerbejdžanske osobne iskaznice, ključno je osvrnuti se na utjecaj ove situacije na živote djece. Neodgovornost države, društva i roditelja ugrožava budućnost romske djece.

Glavni problem je nedostatak službene registracije Roma. Romi koji ne žele biti registrirani i nemaju osobnu iskaznicu isključeni su iz usluga javnih institucija, posebno zdravstvene zaštite. Kao rezultat toga, romska djeca ne mogu koristiti osnovne usluge i neophodnu zdravstvenu njegu.

Još jedan značajan problem je isključenost romske djece iz obrazovanja. Dok se u Azerbejdžanu većini etničkih grupa predaje materinji jezik, to nije slučaj sa romskom zajednicom. Posljedično, obrazovni nivo Roma je niži u poređenju s drugim etničkim grupama, te oni ne prelaze nivo osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Još jedan razlog je diskriminacija romske djece kroz nazivanje „Ciganima“. Ova marginalizirana djeca, isključena iz društva, ne žele uspostavljati veze s djecom iz drugih obitelji i češće se povezuju s djecom unutar svoje zajednice. To doprinosi njihovom antisocijalnom ponašanju.

Međutim, neosporno je da i romski roditelji snose dio odgovornosti za ove probleme. Zabilježeni su slučajevi uskraćivanja obrazovanja djeci, prisilnih ranih brakova, prosjačenja i uključivanja u prostituciju od strane roditelja. Otprilike 90 posto djece koja su izložena radnoj eksploataciji na ulicama čine romska djeca. Kao posljedica nedostatka obrazovanja koje dobijaju od roditelja, primjećeni su i slučajevi mentalnog zaostajanja kod romske djece.

Najveća odgovornost leži na državi jer romska djeca nisu aktivno uključena u obavezno školovanje. Ministarstvo obrazovanja, priznajući ove probleme, kao razlog navodi nedostatak registracije i losobnih iskaznica za romsku djecu.

U periodu ranih 2000-ih postojala je velika grupa djece uličara, pretežno romske djece, koja nisu imala odgovarajuću dokumentaciju. Međutim, danas mnogi romski mališani imaju lične karte zahvaljujući dobijanju raznih socijalnih beneficija i dječjih dodataka. Uprkos tome što su značajna etnička grupa u Azerbejdžanu, ovi ljudi, koji nemaju zastupljenost u organizacijama i društvu, moraju imati pristup obrazovanju, posebno radi budućnosti romske djece.

Fahraddin Zeynalov, odgovorni tajnik Komisije za zaštitu prava i zapošljavanje maloljetnika pri Izvršnoj vlasti grada Jevlakha u Azerbejdžanu, ističe da je u Jevlakhu, gdje su romske zajednice više koncentrirane, rijetko da romska djeca dobiju obrazovanje, a većina njih pripada sjedilačkoj romskoj grupi. Obrazovanje romske djece uglavnom traje do 7. razreda, dok većina njih nije uključena u školu jer se bave prosjačenjem.

Kamala Agazade, predsjednica Azerbejdžanskog javnog saveza za djecu i osnivačica Centra za prihvat i reintegraciju djece, navodi da romska djeca dovedena u prihvatilište prijavljuju da su prisiljena na prosjačenje od strane svojih roditelja. U ovom prihvatilištu, djeca od 9 mjeseci do 18 godina su zaštićena, a skoro sva dolaze iz problematičnih porodica. Maloljetnici se šalju na medicinske preglede, kao i preduzimaju se preventivne mjere za sprečavanje štetnih navika, a pruža se i psihološka i pravna pomoć. Međutim, zadržavanje djece koja su navikla na slobodu i život na ulici u prihvatilištu predstavlja poteškoće. Takođe, pružanje pravne pomoći otežano je zbog nedostatka dokumentacije kod većine njih.

Mehriban Zeynalova, predsjednica Ženske udruge za pomoć „Təmiz Dünya“ („Čisti svijet“), ističe da romske obitelji često uključuju svoju djecu u prosjačenje zbog teških životnih uvjeta. Kamala Agazade, koja radi u ovom polju od 2000. godine, također navodi da kada policija zadrži prosjačku djecu, oni odbijaju svjedočiti protiv svojih roditelja. Iz tog razloga, ovakva dječja radna eksploatacija ne može se precizno procijeniti. U mnogim međunarodnim izvještajima o suzbijanju trgovine ljudima, prisiljavanje djece iz romske grupe na prosjačenje smatra se prisilnim radom, dok je u zakonodavstvu Azerbejdžana ovo administrativni prekršaj, gdje roditelj plaća kaznu od 100 manata zbog zajedničkog života u bijedi. Stručnjaci vide rješenje u implementaciji komisija za roditeljstvo i zaštitu pri izvršnim vlastima, te u aktivnijem djelovanju institucija socijalnog rada.

Romima do 40 godina gotovo da nije dostupno obrazovanje. Romi, neskloni promjenama, ne vjeruju da će budućnost njihove djece biti drugačija. Štaviše, većina lokalnog stanovništva nije spremna da ih prihvati. Kao društvo, trebamo preuzeti zajedničku odgovornost za budućnost romske djece, shvatiti potrebu za napretkom i odgajati našu djecu u duhu etničke tolerancije.