Fokus ROMI.HR

Jedan od najkontroverznijih dijelova norveške povijesti je uspostavljanje i održavanje radnog logora Svanviken. Djelovao je gotovo čitavo 20.stoljeće te je imao veliki utjecaj na živote mnogih Roma. 

Prije 1814., Norveška je bila u uniji sa Švedskom i Danskom. Dana 17. svibnja 1814. izašli su iz unije s Danskom, sastavili vlastiti ustav te ostali u uniji sa Švedskom. Važno je naglasiti da su Norvežani bili nezadovoljni savezom sa Švedskom i pokret za neovisnost je buktio tijekom cijelog 19.stoljeća što je i rezultiralo njezinom neovisnošću 1905. 

Iako još uvijek u zajednici sa Švedskom, norveške vlasti pokušale su formirati nacionalni identitet i ujediniti zemlju s istim vrijednostima. Godine 1900. norveški parlament je donio novi zakon koji će desetljećima utjecati na Rome u Norveškoj. Zakon je nazvan “Zakon o lutanju, prosjačenju i pijanstvu”, (Lov om løsgjængeri, betleri og drukkenskab), kolokvijalno nazvan “Løsgjengerloven”. Svrha mu je bila zaustaviti ljude od “lutanja”, kako su to nazivali, odnosno spriječiti ljude da ostanu bez stalnog prebivališta i stalnog izvora prihoda, te im pružiti stabilnije prilike i pomoći im da izađu iz siromaštva. Skupine na koje je zakon utjecao većinom su Romi, drugi ljudi koji ne žive u sjedilačkim životom, također i alkoholičari.

Prvi Romi došli su u Norvešku iz srednje Europe 1500-ih godina. Ne zna se koliko je Roma živjelo u Norveškoj kada je zakon donesen, neki brojevi govore o svega nekoliko tisuća, a neki čak i do trideset tisuća. Putnici u Norveškoj su različitog porijekla. Dijelovi autohtonog stanovništva Sami živjeli su polunomadskim načinom života, kao i Romi. U Skandinaviji također postoji skupina putujućih ljudi koji su se povijesno nazivali "tatere". Danas se u nekim slučajevima smatra pogrdnim izrazom za Rome, ali povijesno se koristio za opisivanje određene skupine nomadskog naroda.

Romi i drugi putnici često su se kretali zemljom na konjima ili čamcima duž norveške obale. Obrtništvo i trgovina bili su uobičajeni načini zarađivanja. Stoga je Løsgjengerloven utjecao na Rome, budući da su mnogi živjeli kao, kako su ih norveške vlasti nazivale, "skitnice".

U provedbi zakona, norveškoj vladi pomogla je “Organizacija za borbu protiv lutanja”, (Forening til omstreifervæsenets modarbeidelse), koja je bila kršćanska misionarska organizacija koja radi s ranjivim skupinama u društvu. Prije suradnje s Vladom već su vodili dječje domove u kojima su živjela djeca čiji roditelji nisu smatrani podobnima. “Organizacija za borbu protiv lutanja” došla je na ideju da osnuje radni kamp za život i rad “skitnica”. Uz pomoć državnog proračuna ideja je realizirana.

Kamp je nazvan Radni kamp Svanviken i nalazio se točno na sredini norveške obale, u malom okrugu Eide. Svanviken je otvoren 1908. i bio je u službi do 1989. Prakse kampa izgledale su različito i mnoge su se stvari promijenile kroz vrijeme, ali svrha je ostala ista.

Svrha Kampa nije bila da stanovnici tamo stalno žive, već da steknu nove navike i da se nakon boravka prilagode normativnom načinu života. Kamp je sadržavao deset malih kuća namijenjenih za jednu romsku ili drugu putujuću obitelj po kući. Kad se jedna obitelj iselila, doselila se druga.

1957., Olav Bjørnstad, tajnik Svanvikena ovako je objasnio svrhu kampa: ”Ideja Svanvikena je dovesti odrasle i djecu u ritam i obveze koje nosi sjedilački život”. Stoga je ideja kampa bila da djeluje kao formativno iskustvo za stanovnike, tako da kada budu pušteni iz kampa, mogu usvojiti navike i vještine koje su naučili i koristiti ih u svakodnevnom životu.

Razdoblje boravka u kampu je variralo kroz vrijeme, ali većina ugovora je trajala negdje između 2-5 godina. Činjenica da su stanovnici potpisali ugovor može se smatrati dokazom da su bili tamo svojom voljom, ali mnogi ljudi koji su potpisali ugovore su to učinili jer su se bojali da će ih strpati u zatvor ili izgubiti djecu ako to ne učine. Drugi razlog za potpisivanje mogao bi biti nedostatak novca i nada da će život u logoru podići životni standard. Nakon što je prošlo vrijeme u kampu, “Organizacija za borbu protiv lutanja” će ekonomski i praktično pomoći prethodnim stanovnicima u pronalaženju mjesta za život.

Stanovnici Svanvikena bili su u potpunosti u rukama organizatora i vlasti kampa, kao što su učitelji, voditelji rada, administratori i tako dalje. Sloboda je bila ograničena na način da se stanovnici nisu smjeli slobodno kretati unutar granica kampa, a kamoli izvan. Stanovnici kampa dobili su male kućice za život. Najmlađa djeca išla su u vrtić, starija u školu, odrasli na posao, a sve se događalo unutar kampa. Radni kamp je bio organiziran kao minijaturno društvo, samo što nitko nije smio otići kad god je htio, niti sam birati karijeru.

Kako su vlasti Rome smatrale prirodno lijenima i nemotiviranima, dobivali su zadatke koji su zahtijevali disciplinu i težak rad. Muškarci su dobivali zadatke koji uključuju teške fizičke poslove, primjerice rad u poljoprivredi, a žene su radile u kućanstvu, brinule se o kuhanju i pospremanju. Nitko od Roma u kampu nije smio govoriti svoj materinji jezik, ni na radnom mjestu ni u školi.

Nakon što su se iselile iz radnog kampa i smjestile u rezidenciju izvan njega, romske obitelji dobivale su nenajavljene posjete od strane “Organizacije za borbu protiv lutanja”. Pazili su da se obitelji ne vrate na način na koji su živjele prije ulaska u radni kamp Svanviken. Organizacija je odvraćala prethodne stanovnike od kontaktiranja s rodbinom i prijateljima te su promovirali prilično izoliran način života.

Iako su kuće iz Svanvikena danas srušene, još uvijek se raspravlja o nedjelima radnog kampa i norveške vlade. Projekt Radnog kampa Svanviken bio je način da se ljudima pomogne izaći iz siromaštva i jasno je da su norveška Vlada i organizatori kampa imali dobre namjere. Općenito je poznato da podučavanje djece čitanju i ekonomska pomoć njihovim roditeljima poboljšava životni standard ljudi. Međutim, nije bilo prihvatljivog razloga da organizatori zabrane stanovnicima da govore svojim jezikom. Jezik je veliki dio identiteta i kulture i svatko treba imati pravo prigrliti svoje nasljeđe.

Također je jasno da je stav javnosti, pa i stav Vlade prema Romima u to vrijeme bio dosta predrasudan. Kao što je spomenuto, Romi su smatrani ljenijima od etničkih Norvežana i zbog toga su Romi smatrani skupinom koju treba "promijeniti" i "prilagoditi" kako bi se uklopili u većinsko društvo. Smatrati sebe boljim od drugih ljudi nije dobra polazna točka ako želite poboljšati živote drugih ljudi. Norveška vlada i “Organizacija za borbu protiv lutanja” očito su smatrali da imaju dopuštenje donositi odluke za Rome bez obzira na interese stanovnika kampa.

Radni kamp Svanviken prošao je kroz mnoge promjene tijekom godina, a praksa se s vremenom mijenjala. Kamp je prošao kroz neke radikalizacije u pogledu svojih metoda, a količina slobode za stanovnike je varirala. Najveća povreda njihove slobode bile su prisilne sterilizacije koje su se događale u kampu i općenito u skandinavskom društvu u to vrijeme. Prisilna sterilizacija je kršenje ljudskih prava koje nije prihvatljivo ni pod kakvim okolnostima, pa ni zbog iskorjenjivanja siromaštva. 

 Možda bi projekt radnog kampa bio uspješniji da su norveške vlasti uvidjele vrijednost davanja Romima u Norveškoj više slobode i više utjecaja nad njihovom sudbinom.