Fokus ROMI.HR

Tijekom nacističke okupacije Sovjetskog Saveza, Romi su, poput mnogih drugih etničkih i društvenih skupina, postali mete brutalnog progona i genocida. Nacisti (Nacional-socijalisti) su Rome, zajedno sa Židovima, smatrali „rasno inferiornima“ i nastojali su ih eliminirati masovnim pogubljenjima, prisilnim radom i nečovječnim postupanjem. Na okupiranim područjima, uključujući regije Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, tisuće Roma su pohapšeni, deportirani i ubijeni u masovnim ubojstvima. Sela su bila uništena, a čitave romske zajednice zbrisane. Taj genocid, koji je i dalje u velikoj mjeri zanemaren u povijesnim prikazima, predstavlja najtragičnije poglavlje u povijesti Roma, jer su Romi bili sustavno progonjeni zbog svoje etničke pripadnosti, bez ikakvog poštovanja prema njihovoj ljudskosti.

U selu Aleksandrovka, koje se nalazi 5 km od grada Smolenska u Rusiji, podignut je spomenik – obelisk – s 180 imena. Prije Drugog svjetskog rata, 1930-ih godina, u selu je osnovan romski kolektivni poljoprivredni kombinat (kolhoz) pod imenom „Oktobar“ (raniji naziv sela bio je Aleksandrovskoje), koji je više puta sudjelovao na Sveunijskoj poljoprivrednoj izložbi, ostvarujući izvanredne rezultate. Tijekom nacističke okupacije (srpanj 1941. – rujan 1943.), 180 Roma je pogubljeno, a kolhoz opljačkan. Danas je ondje podignut obelisk u njihovu čast, koji služi kao spomenik za sjećanje na one koji su stradali u ovom tragičnom dijelu lokalne povijesti.

„Dana 23. travnja 1942., predvečer, u selo Aleksandrovskoje iz Smolenska su stigla dva njemačka časnika i, nakon susreta sa seoskim starješinom, zatražili su da sastavi popis stanovnika bivšeg nacionalnog romskog kolhoza ‘Staljinov ustav’, razvrstan po nacionalnosti – na Ruse i Rome, uključujući sve muškarce, žene, starce i djecu. Dana 24. travnja u 5 ujutro, u selo Aleksandrovskoje iz Smolenska je stigao kazneni odred do 400 ljudi, predvođen časnicima, i okružio selo. Gestapo časnici su zatim išli od kuće do kuće, tjerali sve seljane iz kuća u donjem rublju i odvodili ih na trg kraj jezera. Njemački časnik, koji je govorio ruski, izvadio je popis stanovnika koji je dobio od starješine i počeo prozivati imena iz gomile, razdvajajući ih na Ruse i Rome. Nakon razvrstavanja, Rusi su poslani kućama, dok su Romi ostali pod jakim osiguranjem. Zatim je časnik odabrao fizički snažne muškarce iz preostalih i dao im lopate, naredivši im da na udaljenosti od 400 metara od sela iskopaju dvije jame. Dok su muškarci kopali jame, Nijemci su žene, djecu i starce tjerali prema mjestu egzekucije, tukući ih kundacima, štapovima i bičevima. Prije pogubljenja, zarobljenici su bili podvrgnuti pregledu; žene i muškarci su svučeni, i tko god je imao tamniju put, bio bi upucan.

Pogubljenje je izvedeno na sljedeći način: prvo su pucali u malu djecu, a dojenčad su živi bacali u jame, zatim su strijeljali žene. Neke majke, ne mogavši podnijeti strašnu grozu, same su skočile u jamu. Tijela pogubljenih su pokopali muškarci, a zatim su i oni sami bili strijeljani te pokopani u drugoj jami od strane Nijemaca. Najbolja odjeća pogubljenih, kao i razne dragocjenosti, odneseni su u Smolensk. Ukupno je pogubljeno 176 ljudi. Od toga je identificirano 143: 62 žene, 29 muškaraca i 52 djece; 33 osobe ostale su neidentificirane zbog nedostatka obiteljskih zapisa“.

Iz izvješća „O masovnom istrebljenju sovjetskih romskih građana od strane njemačkih okupatora u selu Aleksandrovskoje, koje se nalazi 5 km od grada Smolenska“, od 21. listopada 1943.

„Tijekom rata sam živjela u selu Korenjevščina, blizu Aleksandrovke. I kod nas je živjelo mnogo Roma, ali ih nitko nije dirao. Predsjednik kolhoza bio je Rom, dobar čovjek. Rekao je: ‘Nemojte izlaziti, nemojte ići u grad, nigdje – upucat će vas.’ A u Aleksandrovki su uzeli skoro sve.“

Praskovja Belova, stanovnica sela Korenjevščina.

„Cijelo naše selo bilo je romsko. Lidiju Krylova spasio je Nijemac. Jedinica Wehrmachta bila je stacionirana u selu, a jedan časnik se zaljubio do ušiju u lijepu Romkinju. Kada su ljude skupili kraj jame, on je prišao vojnicima i rekao, pokazujući na Lidiju: ‘Ona je Ruskinja.’ Nijemci nisu imali naredbu da pucaju na Ruse, pa su pitali: ‘Kako to možete dokazati?’ Odgovorio je: ‘Postoji ruski književnik po imenu Krylov koji je pisao basne, ona je Krylova – znači da je Ruskinja.’ Vojnici su tražili dokumente, časnik je uzjahao konja, odjahao u Smolensk po potvrdu i donio dokument koji kaže da je ona Ruskinja. Na njemu nije bilo pečata ni potpisa generala. Tako je časnik išao tamo i natrag četiri puta, dok su vojnici čekali kraj jame. <...> Na obelisku piše datum pogubljenja i broj žrtava – 176 ljudi, ali nigdje se ne spominju Romi. Iako svi mještani to znaju.“

Vladimir Fjodorovič Glenčukov, selo Aleksandrovka, jedan od petnaest preživjelih Roma koje su Nijemci pustili s mjesta pogubljenja.

Zaključno, svjedočanstva preživjelih Roma i povijesni dokumenti prikazani ovdje rasvjetljavaju strašnu stvarnost genocida koji se odvijao tijekom nacističke okupacije Sovjetskog Saveza. Patnja Roma zahtijeva priznanje i sjećanje. Sjećanje na one koji su stradali ostaje svjedočanstvo otpornosti i stalne borbe za pravdu i priznanje svih žrtava Porajmosa (Genocida nad Romima).