Fokus ROMI.HR

Nova je stranica u povijesti Roma u Ruskome Carstvu otvorena uvođenjem vojne obveze za stanovnike zemlje.

Ruska carska vojska osnovana je krajem 17. i početkom 18. stoljeća kao rezultat vojnih reformi Petra I. kao redovna vojska temeljena na obveznom služenju vojnog roka. Obvezni vojni rok bio je metoda regrutiranja oružanih snaga Ruskog Carstva sve do 1874. godine. U Rusiju ga je uveo Petar I. 1705., kada je u državi legaliziran pojam „rekrut“. Kao rezultat toga, do 1708. godine ruska je vojska brojala 113 tisuća rekruta, umjesto oko 40 tisuća vojnika koliko je imala prije. Ova je novost postala sinonim za prestižnu poziciju ratnika i njegov društveni značaj. Oficir je bio prije svega predstavnik državne vlasti, a ne samo vojni profesionalac.

Visok status vojnika ukorijenjen je u srednjovjekovnoj Rusiji: nošenje oružja i život ratnika vrlo su se cijenili u društvu. Ovo zanimanje moglo se prenositi s generacije na generaciju i davalo je pravo smatrati svoju obitelj plemićkom. Formirajući državni aparat, Petar I. naredio je da svi oficiri dobiju plemićki čin. Godine 1722. izdao je Zakon o tablici činova (Табель о рангах). Taj je dokument sadržavao tablicu s popisom odgovarajućih vojnih, civilnih i dvorskih činova, razvrstanih u 14 razreda, pri čemu je vojni čin bio iznad svih civilnih i dvorskih. Tako su sve osobe bilo kojeg podrijetla koje su dosegle prvi oficirski čin — poručnika (поручик, “enseigne”) — dobivale plemićki status, koji se prenosio na njihovu suprugu i djecu, osiguravajući im društvene garancije i dobar život za cijelu obitelj.

Obveznom vojnom roku podlijevale su osobe svih različitih društvenih i etničkih skupina, što je značilo da su u planove bili uključeni i narodi i nomadske zajednice Carstva. Uključivanje ljudi u gradske i seoske staleže (seljaci, građani, trgovci) podrazumijevalo je obvezu služenja vojnog roka ili plaćanja novčane protuvrijednosti. To je bio jedan od čimbenika društvenog jedinstva i reda. Međutim, Romi, za razliku od drugih etničkih skupina, nisu predstavljali jedinstveni narod, što je vlasti navelo da primijene drukčiji pristup u njihovim vojničkim obvezama.

Do kraja 1820-ih i početka 1830-ih situacija među različitim skupinama Roma bila je vrlo raznolika. S jedne strane, etničke skupine koje su nedavno pristupile Ruskom Carstvu dobivale su nacionalne posjede i s njima sve prateće prava i obveze. S druge strane, zbog pristupanja novih teritorija, političke su odluke bile oprezne, pa je integracija novih zemalja bila popraćena očuvanjem dosadašnjih prava i obveza Roma, a time i nekim povlasticama.

Godine 1828.–1829., odlukom vlasti u Besarabiji (Moldaviji) i Novorosiji, Romi su oslobođeni plaćanja poreza i vojne obveze na četiri godine. Oslobođenje od vojnog roka trajalo je od donošenja Uredbe o osnivanju Besarabske oblasti 1818. godine. Razlog za takve ustupke bilo je nezadovoljstvo nomadskim načinom života i pokušaji mirne integracije Roma u naseljeni način života.

Do 1820-ih i 1830-ih Romi su bili polusedentarni narod. Situacija se razlikovala od regije do regije zbog političkog pritiska prošlih stoljeća. Kako su Romi putovali u obiteljskim skupinama i uvijek bili u pokretu, nisu imali osjećaj etničke zajednice s drugim taborima. Važan dodatni čimbenik bio je i taj da nikada nisu imali vlastitu državu, a svaka je romska grupa imala različitu pozadinu te nisu osjećali obveze prema lokalnim vlastima ili bilo kome osim prema sebi samima. Tako su neki prihvaćali ponuđene činove i pokušavali započeti novi život, dok su drugi odbacivali promjene i borili se za slobodu izbora svog mjesta stanovanja.

Istovremeno, oslobođenje od vojnog roka i drugih financijskih obveza proširilo se i na stanovnike Feodosije i Odese zbog potrebe gospodarskog razvoja tih mjesta kao crnomorskih luka. No povlastice nisu prestajale samo u Besarabiji i na Krimu. Na Kavkazu su Romi uživali brojne pogodnosti u odnosu na druge skupine. Oni koji su živjeli u selima Kavkaza bili su izloženi prijetnji napada od strane planinskih naroda. Krajem 1820-ih distrikt Pyatigorsk je bio razorena područje. Romi su postali izravni sudionici borbi za zemlju na jednakoj razini s drugima. To je dovelo do obraćanja čelnika Kavkaza E. I. Mečnikova ministru financija E. F. Kankrinu s molbom da se Romima oproste državni i lokalni porezi zbog financijskih i ljudskih gubitaka. Molba je prihvaćena i Romi su oslobođeni vojne obveze.

Štoviše, 1831. godine ažurirana je Uredba o regrutaciji, prema kojoj su izgnanici naseljenici u Sibiru dobivali povlastice u vidu oslobođenja od vojne službe i plaćanja obveza na 20 godina od dana naseljenja. Među takvim su ljudima bili i Romi. Razlog za ove povlastice bila je potreba za naseljavanjem teško dostupnih teritorija koje je trebalo popuniti stanovništvom.

Do 1830-ih godina prošlo je otprilike stotinu godina od pojave Roma u Ruskom Carstvu. Država je do tada znatno porasla u veličini i broju stanovnika; romske su obitelji dolazile na ruske zemlje iz različitih dijelova svijeta. Dolazeći iz različitih krajeva i s različitim iskustvima, bile su podložne različitim pravilima. Iako je biti Rom na Kavkazu ili u Sibiru za većinu značilo oslobođenje od vojnog roka, u drugim dijelovima zemlje neki Romi su imali vrlo različitu povijest.