Vijesti ROMI.HR

Odbor ministara Vijeća Europe je 8. studenog 2001. godine usvojio Konvenciju o kibernetičkom kriminalu nakon četiri godine pripremnog rada. Nekoliko dana kasnije, 23. studenog 2001. godine, u Budimpešti je potpisan prvi pravno obvezujući dokument u vezi s kibernetičkim kriminalom. Konvencija je stupila na snagu gotovo tri godine kasnije, 1. srpnja 2004. godine. Kroz sve te godine, mnoge države su ratificirale konvenciju. Danas su 64 države potpisnice Konvencije, uključujući većinu članica Vijeća Europe, ali i zemlje iz drugih dijelova svijeta poput Senegala, Japana, Sjedinjenih Američkih Država ili Australije.

Cilj ove Konvencije je borba protiv širokog spektra kibernetičkog kriminala. Pokriva mnoge potencijalne zlouporabe i kršenja zakona, uključujući zločine iz mržnje, kršenja autorskih prava, pitanja mrežne sigurnosti, kibernetički terorizam, prijevare na Internetu, presretanje podataka, ilegalni pristup računalnim sustavima, dječju pornografiju i tako dalje. Otkako je usvojena, Konvencija je pomogla proširiti suradnju između država u njihovoj borbi protiv kibernetičkog kriminala. Štoviše, potičući zakonodavce da usklade zakonodavstvo prema zajedničkim standardima, Konvencija je time poboljšala sigurnost korisnika.

Unatoč svim svojim prednostima, Konvencija ima mnogo ograničenja. Niz moćnih država poput Kine, Indije ili Brazila nisu ratificirale niti potpisale Konvenciju. Indija i Brazil su odbile usvojiti Konvenciju jer nisu bile dio procesa izrade nacrta. Što je najvažnije, niz država članica Vijeće Europe također nisu stranke Konvencije. Irska i Švedska su potpisale Konvenciju, ali nisu je još ratificirale. Prema njihovom tumačenju,  zakonodavstvo o kibernetičkom kriminalu u tim zemljama ne dopušta prihvaćanje dijelova Konvencije. Irska i Švedska su službeno najavile da će je ratificirati u budućnosti, ali to još nisu učinile. Rusija je odbila potpisati Konvenciju, tumačeći da bi to bilo kršenje njezinog nacionalnog suvereniteta. Uzimajući u obzir ulogu Rusije u kibernetičkom prostoru, nje stav protiv ove Konvencije šteti sigurnosti svjetske internetske mreže. Osim poteškoća zbog neuključivanja dijela država kao loše strane stanja, treba pozdraviti poboljšanje situacije s razmjenom podataka ali i ukazati na problem da i dalje neke države nisu spremne dijeliti neke osjetljive podatke. Štoviše, Konvencija ne predviđa nikakve mehanizme koji bi osigurali mir između država u kibernetičkom prostoru.

Unatoč tim ograničenjima, Budimpeštanska konvencija je pružila niz moćnih instrumenata protiv kibernetičkog kriminala. Stvaranje zajedničkog okvira za borbu protiv govora mržnje na Internetu je jedno od glavnih postignuća ovog pravno obvezujućeg dokumenta. Bez obzira je li usmjeren na nacionalnu, seksualnu ili vjersku manjinu, govor mržnje se širi Internetom bez odgovarajuće kontrole. Zahvaljujući Dodatnom protokolu uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu iz 2003. godine, koji se odnosi na kriminalizaciju djela rasističke i ksenofobne naravi, počinjenih s pomoću računalnih sustava, Konvencija je postala sredstvo za smanjenje govora mržnje na Internetu kroz pravni sustav. Nažalost, samo 32 države su ratificirale Dodatni protokol, uključujući i Hrvatsku. Prema ovom dodatku “rasistički i ksenofobni materijal znači bilo koji pisani materijal, bilo koja slika ili bilo koji drugi prikaz ideja ili teorija, koji zagovara, promiče ili potiče mržnju, diskriminaciju ili nasilje protiv bilo kojeg pojedinca ili skupine pojedinaca na temelju rase, boje kože, nacionalnog ili etničkog podrijetla, kao i religije ako se koristi kao izgovor za bilo koji od ovih faktora“.

Takva zaštita može ići u korist romskoj zajednici koja je stalna meta govora mržnje i ksenofobnih predrasuda na Internetu. Međutim, Republika Hrvatska je zadržala „pravo ne primjenjivati kaznenu odgovornost u odnosu na ponašanje [...] kada rasistički i ksenofobni materijal [...] zagovara, promiče ili potiče diskriminaciju koja nije vezana s mržnjom ili nasiljem“. Iako bi se ova izjava mogla smatrati načinom za pronalaženje "odgovarajuće ravnoteže između slobode izražavanja i djelotvorne borbe protiv djela rasističke i ksenofobne naravi " o kojima se radi u Dodatnom protokolu, ne pomaže u borbi s predrasudama i nekorektnom predstavljanju Roma na Internetu.

Od usvajanje Konvencije pojavili su se i drugi europski instrumenti za zaštitu europskih građana na Internetu. Jedan od poznatijih je Projekt Sirius. Ovaj Projekt je pokrenut 2017. godine od strane Europola i bavi se pitanjem pristupa podacima koji su pohranjeni izvan Europske unije i potrebni su za rješavanje pravosudnih postupaka. GAFAM (Google, Apple, Facebook, Amazon i Microsoft) je glavna meta takvih zahtjeva. Nažalost, efikasnost ovog Projekta je još uvijek daleko od postizanja ciljeva i potreba Europske unije. Drugi glavni dokument koji se odnosi na internetsku sigurnost u Europi je GDPR (Opća uredba o zaštiti podataka), koju je Europska unija počela primjenivati 2018. godine. O učinkovitosti ove Uredbe o zaštiti privatnosti na Internetu i zaštiti podataka i dalje se raspravlja.

Neki stručnjaci smatraju GDPR odgovarajućim instrumentom koji objedinjuje zakonodavni okvir u vezi s osobnim podacima u Europi. Međutim, drugi tvrde da Uredba utječe na konkurentnost tvrtki i smanjuje potencijal za inovacije u Europi vezan s “Big data“. Osim toga, glavne web tvrtke su optužene za lažiranje korisničkih pristanaka zahvaljujući nizu trikova što umanjuje pozitivan učinak GDPR-a.

The Budapest Convention, a first step against International Cybercrime

Nowadays, the Internet, and Cyberspace in general, is a key component of everyone's life. From the authorities analyzing data to make decisions to the student watching a movie online, almost everyone is connected to this intangible space. However, this is also a new playground for every kind of criminals, including individuals spreading hate speech targeting the Roma community. On 23 November 2001, the International community tried to address this issue for the first time with the so-called Budapest Convention.

On 8 November 2001, the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted the Convention on Cybercrime after four years of preparatory work. A few days later, on 23 November 2001, the first legally binding document regarding Cybercrime was signed in Budapest. The Convention entered into force almost three years later, on 1 July 2004. Throughout the years, many countries ratified it. Nowadays, 64 States are parties to the Convention, including most of the Council of Europe members, but also countries from all over the World like Senegal, Japan, the United States or Australia.

The goal of this Convention is to tackle a wide range of cybercrimes. Thus, it covers many potential misuses of this technology and law violations, including hate crimes, infringements of copyright, network security issues, cyber terrorism, online fraud, intercepting data, illegal access to a computer system, child pornography and so on. Since it has been established, the Convention helped to increase the cooperation between States in their fight against cybercrime. Moreover, by encouraging lawmakers to merge their legislation according to common standards, it improved the security for users.

Despite all of its advantages, the Convention is facing many limits. Some powerful countries have not ratified or signed the Treaty. It is for example the case of China, India or Brazil. The two last declined a proposal to adopt the Convention because they were not part of the drafting process. Most importantly, several members of the Council of Europe are also missing among the signatory States. Ireland and Sweden signed it but have not ratified it yet. The reason for both is that their current legislation regarding Cybercrime still does not fit the prerequisites of the Convention, though they officially claim that they will ratify it in the future. Russia refused to sign the Convention, arguing that it is a violation of its national sovereignty. Considering the role of the country in Cyberspace, its statement against this Treaty is detrimental to global safety on the Internet. Apart from these notable absences, it should be noticed that despite the improvement of data sharing thanks to the Convention, some States might remain reluctant to share some sensitive data. Moreover, it does not give any kind of mechanisms to ensure peace between States in the Cyberspace.

Despite these limits, the Budapest Convention provided some powerful tools against cybercrime. Creating a common Framework to tackle Hate Speech online has been one of the main achievements of this legally binding text. Whether targeting an ethnic, sexual or religious minority, hate speech has been spreading through the Web without proper control of it. Thanks to the “Additional Protocol to the Convention on Cybercrime, concerning the criminalisation of acts of a racist and xenophobic nature committed through computer systems” added in 2003, the Convention has become a tool to reduce Hate Speech online through justice. Unfortunately, only 32 States ratified it, including Croatia. According to this addendum, “racist and xenophobic material means any written material, any image or any other representation of ideas or theories, which advocates, promotes or incites hatred, discrimination or violence, against any individual or group of individuals, based on race, colour, descent or national or ethnic origin, as well as religion if used as a pretext for any of these factors”.

The Roma community being targeted heavily by hate speech and xenophobic prejudices online has a lot to win from such protection. Nonetheless, the Republic of Croatia reserved to itself “the right not to attach criminal liability to conduct […] where racist and xenophobic material […] advocates, promotes or incites discrimination that is not associated with hatred or violence”. While this statement might be seen as a way to find the “proper balance between freedom of expression and an effective fight against acts of a racist and xenophobic nature” praised in the Additional Protocol, it fails to tackle prejudices and unfair representation of Roma online.

Since this Convention, some other European tools emerged to protect European citizens online. One of the most noticeable is the Sirius Project. Created in 2017 by Europol, this project aims to deal with the access to data stored outside of the European Union and necessary for the resolution of justice procedures. The GAFAM (Google, Apple, Facebook, Amazon and Microsoft) are the main targets of such requests. Unfortunately, the efficiency of this project is still far from reaching the goals and needs of the European Union. The other main text regarding online security in Europe is GDPR (General Data Protection Regulation), which has been implemented by the European Union in 2018. The efficiency of this regulation attempt to protect online privacy and data remains highly discussed nowadays. Some specialists consider it as an adequate tool unifying the legislative Framework regarding personal data in Europe. However, some others argue that it affects the competitivity of companies and reduces the innovation potential regarding „Big Data“ in Europe. Finally, main Web companies are accused of fabricating their users' consent thanks to some tricks, thus countering the positive effect of the GDPR.