Zanimljivosti ROMI.HR

Iako su ti vrlo poznati baleti i danas kanonski u klasičnom plesu, ples se u posljednjih stoljeće i pol značajno razvijao, napuštajući čisti klasični balet, u kojem se pažnja uglavnom usmjeravala na fluidnost i gracioznost pokreta i poza, s velikim naglaskom na tehniku i pravilno izvođenje koraka, prema modernijim i suvremenijim pristupima.

Ova evolucija plesa, uz veću slobodu na sceni i za plesače, omogućila je preciznije, jedinstvene i točnije prikaze romske kulture u ovom području. Među raznim umjetnicima i koreografima koji su danas aktivni u tom polju, najpoznatiji je zasigurno Bartabas, umjetničko ime Clémenta Martyja, francuskog redatelja i koreografa. Za razliku od drugih koreografa i plesača, Bartabas je svoju karijeru započeo 1970-ih kao glumac, gdje je brzo stekao popularnost i široko priznanje zbog svog osebujnog umjetničkog pristupa.

Godine 1984. osnovao je Théâtre Zingaro (Zingaro Teatar), umjetnički eksperiment temeljen na kombinaciji jahačkih predstava, plesa, glazbe i romske kulture. Od 1980-ih, Bartabas je stvorio više od deset različitih spektakala, od kojih svaki prikazuje i odaje počast različitim kulturama iz cijelog svijeta, od berberskih i kavkaskih pjevača do umjetnika indijskog, svahili, korejskog i tibetanskog podrijetla. 

Među tom dugom listom nalaze se i dvije predstave potpuno posvećene romskoj kulturi: Cabaret équestre I-II-III, serija predstava izvedenih od 1984. do 1990., u kojima je jahačka umjetnost unesena u kazalište i spojena s kabareom i pjesmama inspiriranim romskom tradicijom, te Battuta (2006-2009), u kojoj su u središtu pozornosti romski glazbenici iz različitih dijelova svijeta: Rumunjske i Moldavije, ali i Indije i Srednje Azije, s naglaskom na elemente koji razlikuju sve te grupe.

Neki isječci iz obje predstave dostupni su online, iako je, kao što je slučaj sa svim umjetničkim djelima, teško shvatiti cjelokupnu sliku bez mogućnosti prisustvovanja ili gledanja cijele predstave, videozapisi i dalje uspijevaju prenijeti svu umjetničku moć Bartabasa i njegovih izvođača. Promatrajući isječke iz Cabaret équestre I-II-III, u kojima Bartabas izvodi na areni s konjem Zingaro, može se prepoznati sve ključne značajke koje će kasnije obilježavati njegovu produkciju: humor, osobito u interakciji s konjem Zingaro, glazba jasno inspirirana romskom narodnom glazbom, te gotovo simbotičan odnos s konjem.

Ova posljednja značajka usko je povezana s romskim tradicijama, budući da su konji oduvijek bili dio romske kulture kao sredstvo prijevoza, ali i kao ekonomsko sredstvo te simbol moći i blagostanja. Osim toga, budući da konji zahtijevaju stalnu skrb i održavanje, na primjer u vezi s potkivanjem i uzgojem, Romi su također razvijali specifične vještine i vrijedno znanje koje su mogli prodavati drugim vlasnicima konja. Iako danas konji više nisu toliko ključni za putovanja kao u prošlosti, mnoge romske obitelji i dalje čuvaju znanje o jahanju i skrbi o konjima.

Isti principi temelj su Battuta, koja je, međutim, još bogatija u prikazu romske kulture jer u predstavi sudjeluje Goran Bregović, jedan od najpoznatijih glazbenika iz BiH, član Bijelog Dugmeta, koji je skladao glazbu za nekoliko filmova Emira Kusturice, poput remek-djela ‘’Vrijeme Cigana’’ (Time of the Gypsies) (1989). U Battuti, ton koji postavlja Bartabas opisuje se kao „veseo i uznemirujući“, dok glazba Bregovića prati prikaz svakodnevnog života – borbe, zajedničke obroke ili vjenčanja – uz svjetlosne efekte i vodene elemente. Konji u areni ostaju ključni element predstave jer pokreću ukrašene kočije po kružnoj pozornici. Bregovićeva glazba jasno je prepoznatljiva zbog svoje briljantne i žive prirode, što naglašava dinamičnost predstave i, vjerojatno, stil života Roma koji su inspirirali Bartabasa.

Sva Bartabasova djela dobila su oduševljene kritike i od stručne publike i od šire publike, koja aktivno sudjeluje u njegovim predstavama širom svijeta. Većina komentara posjetitelja ističe mješavinu čuđenja, snage i živosti koju prenose ove koreografije, što neosporno pomaže u mijenjanju percepcije romske kulture prema manje stereotipnom i više poštovanom prikazu.

Zaključno, pristupi poput Bartabasovog korisni su primjeri koji pomažu razvoju umjetničkog krajolika, ne samo u plesu i baletu, već u umjetnosti općenito, te podsjećaju na političku moć umjetničkih izvedbi, koje mogu biti snažan alat u borbi protiv diskriminacije i u promoviranju kultura i tradicija manjinskih grupa koje bi inače ostale nepoznate.