Zanimljivosti ROMI.HR

Program ZagrebDoxa, Međunarodnog festivala dokumentarnog filma, u svom 21. izdanju bio je prilično raznolik i obuhvaćao je dokumentarce o različitim temama, od aktualnih sukoba između Rusije i Ukrajine te Izraela i Hamasa, do društvenih pitanja vezanih uz emocije i osjećaje. Među tom velikom raznolikošću posebno se istaknuo intrigantan film „Ko će pokucati na vrata mog doma“ („At the Door of the House Who Will Come Knocking“), snimljen 2024. godine u režiji Maje Novaković.

Film, realiziran uz potporu Ministarstva kulture Srbije, smješten je u planinskom području Bosne i Hercegovine te prati svakodnevni život Emina, starijeg muškarca koji živi gotovo u potpunoj samoći, uz iznimku svog voljenog konja Igmana te nekoliko mačaka i pasa kojima pruža sklonište i hranu. Film je, uz iznimku nekoliko dijaloga, u potpunosti tih, budući da je naracija neverbalna i vođena više slikama nego riječima.

Radnja je smještena u zimsko razdoblje, što dodatno naglašava Eminovu usamljenost: sve oko njegove kuće prekriveno je debelim slojem snijega, a svaka moguća interakcija ograničena je surovim vremenskim uvjetima. Sve se to odražava na njegovu licu, koje otkriva melankoliju i tugu, ali i stalnu težnju za povezivanjem sa „susjedima“, ljudima koji žive u kućama nedaleko od njegove. Međutim, svaka prilika za druženje i svaki njegov poziv uvijek bivaju odbijeni. U filmu je skupina susjeda simbolično predstavljena jednim likom, čije ime ostaje nepoznato, a koji uvijek odbija Eminov poziv uz objašnjenje da mora žuriti kući gdje ga čekaju obaveze.

Ipak, Emin nije oduvijek bio sam. U njegovoj maloj kući postoje tragovi koji upućuju na sretniju prošlost, poput fotografije bračnog para koja visi na zidu. Iako redateljica ne otkriva tko su oni, scena u kojoj Emin promatra fotografiju iznimno je emotivna. Bez ijedne izgovorene riječi, gledatelj uspijeva razumjeti njegove osjećaje. Još jedan lik koji se povremeno pojavljuje jest dječak, možda star oko šest godina, koji se javlja u Eminovim snovima. Njegova uloga također ostaje nejasna, no bol koju Emin osjeća pri tim snovima jasno je izražena.

Na kraju filma Emin doživljava svojevrsni „trenutak bivanja“, kako bi to nazvala Virginia Woolf – trenutak spoznaje u kojem osoba prodire ispod površine stvarnosti. Što točno taj trenutak znači ostaje otvoreno: možda je riječ o suočavanju sa starošću, ili o spoznaji da više nikada neće susresti dječaka iz svojih snova. Taj osjećaj kulminira u dirljivom monologu dok grli svog konja Igmana, za kojeg kaže da ga jedini razumije.

Ipak, ovaj film nadilazi prikaz života usamljenog starca. Kroz upečatljive kadrove, tišinu, sugestivnu glazbu i snažne poglede glavnog lika, uspijeva pobuditi duboku empatiju kod gledatelja. Od Eminove brige za životinje, preko poštovanja prema prirodi, do njegovih pokušaja uspostavljanja odnosa sa susjedima i suptilne ljubavi koja se očituje u pogledu na staru fotografiju – svi ti elementi potiču gledatelja na suosjećanje, čak i kada su Eminovi životni izbori udaljeni od suvremenog iskustva.

Iako film nije izravno povezan s ljudskim pravima, stavlja u središte jedan ključan element: empatiju. Razumijevanje tuđih izbora, čak i kada su nam strani, trebalo bi biti temelj svakog djelovanja u području ljudskih prava. U vremenu kada su ljudska prava snažno institucionalizirana kroz međunarodne konvencije i organizacije, ovaj film podsjeća da postoje vrijednosti koje se ne mogu formalno propisati – poput poštovanja, razumijevanja i ljudskosti. Bez njih, stvarni napredak nije moguć, a „Ko će pokucati na vrata mog doma“ to prikazuje na iznimno snažan način.