Zanimljivosti ROMI.HR

Kroz povijest baleta, prikazivanje romske kulture bilo je obilježeno mješavinom fascinacije, pogrešnih stereotipa i romantiziranja. Zaista, mnogi poznati koreografi koji su s vremenom stvorili kanon klasičnog baleta uključivali su često romske likove i glazbena djela u svoje koreografije i izvedbe. Postoje mnogi primjeri ovog fenomena što bi bilo lakše za razumjeti ako se uzme u obzir okruženje koje je oživjelo Europu i Rusiju 1800-ih. 

Zapravo, između kasnih 1700-ih i ranih 1800-ih pojavio se novi sensibilitet prema „egzotičnim“ i dalekim zemljama kao što su Indija, Egipat i Bliski Istok. Takav je interes poznat diljem Europe jer su mnogi slavni slikari i pisci posvetili nekoliko svojih umjetničkih djela prikazu različitih i gotovo nedostižnih regija i društava. To je jedna od najistaknutijih značajki romanticizma, uz strast prema prirodi i proslavu „plemenitog divljaka“ koji predstavlja ideju da su primitivni ljudi moralno superiorni zato što mogu živjeti u skladu s prirodom. Neki poznati primjeri ovog „orijentalističkog“ vala mogu se naći u slikama Paula Gaugaina koje prikazuju pejzaže Tahitija i Martinika i zajednice koje su živjele na tim osebujnim otocima. 

No, postoji još jedna strana te strasti za egzotizmom pripadnika romantičarskog pokreta koja je još nepoznata i nedovoljno istražena: prisutnost romskih likova (i romske glazbe) u klasičnim baletima. U skladu s gore spomenutim glavnim značajkama romantizma, ti su koreografi i skladatelji često bili vođeni zabludama i stereotipima. Rezultat je, gotovo nedvosmisleno, stvaranje “ciganskih” likova (kako su ih tada nazivali), posebice žena koje se obično prikazuju kao tajanstvene i intrigantne, neukroćene i divlje. 

Da se dobije uvid u to kako su romski likovi portretirani, zanimljivo bi bilo pogledati zaplete tri poznata baleta koji su danas temelj repertoara klasičnog plesa: La Esmeralda, koja je premijerno izvedena 1844. godine ; Paquita, prvi put predstavljena 1846. godine; i Don Quijote, čija je prva izvedba održana 1869. godine. Temeljni cilj je dvostruk: s jedne strane, razumjeti kako je život Roma doživljavala većina stanovništva u 1800-ima, s obzirom na nedostatak izvora koji se fokusiraju na taj određeni trenutak u vremenu; s druge strane, istražiti stereotipe o Romima koji možda još uvijek utječu na naše društvo. 

La Esmeralda temelji se na romanu Notre-Dame de Paris Victora Hugoa i govori o lijepoj romskoj djevojci Esmeraldi koja svojim plesom osvaja sve, uključujući i zgodnog kapetana Phoebusa, zlokobnog arhiđakona Frolla i dobrodušnog, ali deformiranog Quasimoda. Frollo voli Esmeraldu do te mjere da zapravo postaje opsjednut njome te naređuje Quasimodu da otme Esmeraldu, ali Phoebus je spašava. Kasnije ju Frollo lažno optuži za pokušaj ubojstva Phoebusa što je dovelo do njezina uhićenja i smrtne presude. Na kraju, ovisno o adaptaciji, Esmeralda ili tragično pogine ili bude spašena. 

Esmeralda se u baletu obično prikazuje kao koketna, zavodljiva djevojka, u osnovi utjelovljujući stereotip provokativne i slobodne Romkinje. U skladu s tim, sve koreografije koje pleše karakteriziraju živahni izrazi lica, energični pokreti i žestok stav. O njezinom strastvenom karakteru govori i boja njezinih tuta (baletnih haljina) koje su tipično crveno-crne ili smaragdno zelene i crne. Jake, zasićene boje poput ovih nisu tako česte u klasičnom baletu zbog čega se Esmeraldin lik ističe u usporedbi s drugima. Dodatno, cijeli balet uključuje brojne koreografije u kojima je ritam i dinamičnost glazbe naglašena upotrebom tamburina što dodatno ističe njezin gotovo divlji pristup životu i ljubavi te naglašava egzotičnost cjelokupnog ambijenta. 

Drugi balet, Don Quijote, također je inspiriran romanom Don Quijote Miguela de Cervantesa. No, za razliku od izvorne priče, balet se uglavnom fokusira na ljubavni odnos Kitri i Basilija. Iako su njih dvoje ludo zaljubljeni jedno u drugo, Kitriin otac želi da se uda za bogatijeg, ali ne toliko karizmatičnog momka po imenu Gamache. Don Quijote koji u jednoj od svojih beskrajnih pustolovina slučajno naiđe na Kitrino selo, odlučuje pomoći dvoje ljubavnika što često dovodi do komičnih situacija. Na kraju se njegova intervencija pokaže korisnom: Kitri i Basilio se vjenčaju, a Don Quijote se vraća kući, zadovoljan i sretan. 

Iako Kitri nije izravno opisana kao Romkinja, cijeli drugi čin baleta (u osnovi, drugi od tri dijela na koje je cijeli balet podijeljen) smješten je u “ciganskom taboru”. Balerine koje portretiraju romske plesače bave se mahnitim plesom, a njihovu divlju prirodu još više očituje nekoliko sitnih detalja: prvo, ponovna prisutnost tamburina, slično kao što je zabilježeno kod La Esmeralde. Drugo, izbor da ih se obuće u odgovarajuće haljine umjesto tuta i treće, činjenica da sve plešu spuštene kose što je u izravnom kontrastu s uobičajenim baletnim kanonom koji od balerina zahtijeva da kosu vežu u punđu, zvanu chignon. Sredinom drugog čina izvodi se solo izvedba inspirirana romskom kulturom u kojoj balerina miješa flamenko pokrete sa senzualnim pozama i dramatičnim gestama. Mješavina svih ovih obilježja pokušava prenijeti taj osjećaj divljine koji se često povezivao s Romima. 

Na kraju, imamo Paquitu, djelo na španjolskom jeziku smiješteno za vrijeme Napoleonove vladavine. Balet govori o mladoj romskoj djevojci, Paquiti koja na kraju otkriva da je plemenitog porijekla. Međutim, bili su je oteli Romi dok je bila djevojčica. Paquita spašava život mladom francuskom časniku Lucienu koji je meta španjolskog guvernera koji želi da ga ubije romski poglavica. Zahvaljujući medaljonu doznaje svoje plemićko podrijetlo koje joj omogućuje da se uda za francuskog časnika. 

Paquita se ističe u usporedbi s La Esmeraldom i Don Quijoteom jer prikaz romske kulture zapravo nije u srži baleta, već je element koji razrješava radnju. Doista, osim uobičajene prisutnosti tamburina u nekim dijelovima baleta, koreografije koje uključuju romske likove nisu toliko koncentrirane oko koncepta nemorala i zavodljivosti kao u prethodno analiziranim baletima. Međutim, čini se da radnja spaja stvarne životne uvjete Roma sa stereotipima ili barem pogrešnim predodžbama o njihovim navikama. Doista, dok se prikaz siromaštva koje je pogodilo romske zajednice u mnogim dijelovima Europe sigurno temelji na stvarnim događajima i problemima, krađa djece je vjerojatno više povezana s predrasudama nego sa stvarnim zločinima ili krađama djece koje su počinili Romi. Ipak, ovo je bio (a u nekim slučajevima još uvijek jest) jedan od najpopularnijih narativa o Romima. Stoga su, u osnovi, koreografi i skladatelji jednostavno morali crpiti iz već duboko ukorijenjenih ideja o tome što znači biti dio romske kulture i pretočiti ih u plesne pokrete. 

Zaključno, način na koji je romska kultura prikazana u baletima 19. stoljeća odražava fascinaciju romantičnog doba egzotikom i "drugim". Poznati baleti poput La Esmeralde, Don Quijotea i Paquite predstavili su romske likove, ali često na načine koji su ojačavali negativne stereotipe, poput prikazivanja ih kao divljih, zavodljivih ili nemoralnih. Ti su prikazi bili pod utjecajem postojećih predrasuda tog vremena i postali su dijelom plesne tradicije. Iako su ti baleti osvojili publiku, oni su također pridonijeli trajnom nerazumijevanju romske kulture što još uvijek utječe na to kako se danas gleda na Rome.