Zanimljivosti ROMI.HR

83,1 milijuna ljudi živi u Njemačkoj, od kojih je jedan dio priznat kao manjina. Međutim, od kraja razdoblja nacional-socijalizma, statistički podaci o nacionalnim skupinama ili vjerskim pripadnostima više se ne prikupljaju u Njemačkoj. U Njemačkoj su četiri manjinske skupine priznate kao nacionalne manjine, a to su Romi, Danci, Frizijci i Lužički Srbi. Međutim, svaka osoba iz neke od tih skupina koja dođe u Njemačku, nema tu sreću da automatski dobije prava nacionalno priznate manjine. Na primjer, imigrant iz Danske ne pripada automatski nacionalno priznatoj nacionalnoj manjini Danaca koja živi u Njemačkoj.

U Njemačkoj je nacionalna manjiuna priznata ako zadovoljava sljedećih pet karakteristika. Prvo, pripadnici nacionalne manjine moraju imati njemačko državljanstvo. Drugo, moraju biti različiti po vlastitoj kulturi, jeziku i povijesti, čime formiraju vlastiti kulturni identitet. Volja za očuvanjem ovog identiteta čini treći kriterij za priznatne manjine. Štoviše, manjinska skupina mora stoljećima biti prisutna u Njemačkoj, čineći Njemačku svojim tradicionalnim mjestom boravka. Uz to, nacionalne manjine moraju prebivati u inkorporiranim naseljima u Njemačkoj.

Akumulacija jezičnih, kulturnih i povijesnih atributa identiteta, kao i kriterij tradicionalnih domovinskih veza u inkorporiranim naseljima, onemogućuju primjenu Okvirne konvencije na "migrante". Zbog toga se nacionalne manjine razlikuju od imigrantskih skupina. Zbog toga imigrantske skupine nemaju status nacionalnih manjina.

Ova službena definicija nacionalne manjine u Njemačkoj velikoj mjeri odgovara definiciji takozvanih "autohtonih, nacionalnih manjina" od strane Savezne unije europskih etničkih skupina (FUEN) u svom naglasku na referencu skupina i tradicionalne veze s domovinom ovih skupine i na voluntarističkom elementu svjesnog očuvanja identiteta. To je konačno usvojeno u Povelji autohtonih nacionalnih manjina/skupina u Europi, koja je potpisana u Budišinu 2006. godine.

Židovska zajednica u Njemačkoj sebe smatra vjerskom zajednicom, a ne nacionalnom manjinom, što je prilično jedinstveno. Njihova se organizacijska tijela, dakle, razlikuju od onih priznatih nacionalnih manjina u Njemačkoj. Međutim, strukturne sličnosti mogu se naći, na primjer u Središnjem vijeću Židova u Njemačkoj.

Izjava o pripadnosti nacionalnoj manjini je sloboda pojedinca i nijedno je tijelo ne dovodi u pitanje niti provjerava. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina predviđa u članku 3. dio 1: "Svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo da slobodno bira da se prema njemu ophode ili ne ophode kao takvom i neće doći u nepovoljan položaj zbog takvog opredjeljenja ili korištenja prava vezanih za to opredjeljenje ".

Logično je da sve nacionalne manjine u Njemačkoj ispunjavaju pet gore navedenih kriterija. Svi se oni prepoznaju kroz vlastitu povijest, kulturu i jezik i uglavnom žive u neposrednoj blizini. Frizijska nacionalna skupina, Lužički narod i danska manjina tradicionalno žive na određenim područjima, dok su naselja romskog stanovništva raširena po cijeloj Njemačkoj. Frizijska etnička skupina uglavnom živi u sjevernom dijelu Njemačke, uz obalu sjevernog mora. Lužički narod živi u istočnom dijelu Njemačke, blizu poljske i češke granice. Razumljivo je da se danska manjinska skupina nalazi sjeverno, blizu danske granice.

Njihova državna zaštita rezultat je Temeljnog ustavnog zakona, članka 3. stavka 3: “Nitko ne smije zbog svog spola, porijekla, rase, jezika, domovine, vjere, vjerskih ili političkih pogleda biti zakinut ili dobiti prednost.“

Na temelju ovog općeg članka, koji uključuje sve ljude njemačke građane, manjine u Njemačkoj zaštićene su zbog činjenice jednakosti pred zakonom proglašenim u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda u članku 1., stavak 1. Nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi nastojali su zaštititi manjine individualnom zaštitom ljudskih prava.

Osim toga, drugi propisi kao Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina i Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima pružaju zaštitu manjinama u Njemačkoj zbog činjenice da je europsko pravo nadnacionalno pravo. Razvoj Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina započeo je 1993. godine, a dovršen je dvije godine kasnije. Ovaj je propis stupio na snagu u Njemačkoj 1999. godine. Uz zabranu diskriminacije prema osobi na temelju pripadnosti nacionalnoj manjini, kao i klasifikaciju te, obvezuje države članice na zaštitu građanskih prava. Također, mjere potpore moraju se provoditi u korist nacionalnih manjina. Usklađenost osigurava Vijeće Europe kojemu se podnosi izvješće o provedbi svakih pet godina. Vijeću Europe pomažu neovisni stručnjaci koji posjećuju države članice i prate položaj manjina u tim zemljama.

Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima razvijena je radi zaštite tih jezika. Nastala je 1992. godine. Cilj ove Povelje je osigurati ljudima pravo na izražavanje na njihovom jeziku u privatnom i javnom životu. Regionalni i manjinski jezici smatraju se aspektima europske kulturne baštine i stoga su pod zaštitom. To znači da se jezik mora promicati, na primjer, u obrazovanju. Uz to, regionalni i manjinski jezici trebali bi se moći koristiti u sudskim postupcima i pred upravnim tijelima. Jezici bi se trebali integrirati u ekonomski i društveni život i naći mjesto, na primjer u radiodifuziji i tisku.

Nadležnost za provedbu gore spomenutih prava uglavnom je pod nadzorom saveznih pokrajina u Njemačkoj. To je jedan od razloga zašto prijevod manjinskih prava može varirati između saveznih pokrajina i između nacionalnih manjinskih skupina. To određuju drugi čimbenici, kada postoji podržavajuća "zemlja podrijetla", kao u slučaju danske nacionalne manjine ili ne, a ovisi o stupnju u kojem se manjinske skupine organiziraju i uspostavljaju političku zastupljenost. Za sve četiri nacionalne manjine postoji savjetodavni odbor pri Saveznom ministarstvu unutarnjih poslova i tim putem postoji izravna veza s Bundestagom i Saveznom vladom. Manjine u Njemačkoj organizirane su transnacionalno u udruge vlastite nacionalne manjine, kao i između četiri nacionalne manjine. Manjine u Njemačkoj organiziraju se u sljedeća udruženja, koja se smatraju njihovim krovnim organizacijama: Sydslesvigsk Forening (SSF), Südschleswigscher Wählerverband (SSW), Zentralrat Deutscher Sinti und Roma, Domowina - Bund Lausitzer Sorben / Zwjazk Łužiskich Serbow / Zwězk Frasche Rädj / Friesenrat Sektion Nord i Seelter Buund. Na čelu svake od ovih udruga je predsjednik.

Vijeće za manjine, osnovano 2005. godine, dodatni je i vrlo važan dio organizacije četiriju nacionalnih manjina, i bavi se temeljnim poslovima četiri nacionalne manjine u Njemačkoj. Zalaže se za njihovo promicanje i zaštitu i zastupa interese manjina u odnosu na Saveznu vladu i njemački parlament - Bundestag. Između ostalog, rad Vijeća za manjine koncentriran je na pregovaranje i praćenje obveze Savezne vlade s obzirom na Europsku okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina i Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima. Vijeće za manjine sastoji se od predsjednika gore navedenih udruga, kao i još dva predstavnika svake udruge. Predsjedavanje Vijećem za manjine rotira se svake godine između četiri nacionalne manjine i sastaje se najmanje dva puta godišnje. Tajništvo manjina osnovano je 2005. godine kao dodatak Vijeću manjina. Tajništvo četiriju nacionalnih manjina u Njemačkoj ured je za vezu Vijeća za manjine sa saveznim tijelima: 1)Bundestagom, 2)Bundesratom i 3) Saveznom vladom. Tajništvo manjina ima ured u Berlinu, a financira ga Savezno ministarstvo unutarnjih poslova. Obje su organizacije osnovane po uzoru na Udruženje nacionalnih manjina u Njemačkoj, koje je predstavljalo sve njemačke manjine između 1924. i početka Drugog svjetskog rata 1939. godine.

Daljnja iznimka može se naći u Saveznom izbornom zakonu i zakonu o strankama. U Njemačkoj pravilo kaže da stranka mora dobiti najmanje pet posto glasova na izborima za Bundestag kako bi joj se omogućio ulazak u Bundestag. To je predviđeno klauzulom od pet posto kako bi se zajamčio održiv sastav u Bundestagu, koji ne bi bio usitnjen s previše različitih interesa. Manjinskoj skupini je teško ostvariti odredbu od pet posto. Kako bi se osiguralo pravedno zastupanje interesa u Bundestagu, ovo se pravilo ne primjenjuje za stranke nacionalnih manjina. Brojne druge interesne skupine i nevladine udruge vode kampanju za prava nacionalnih manjina u Njemačkoj i organiziraju miran i, koliko je moguće, integrirani zajednički suživot svih.

Cilj njemačke države je zajamčiti zaštitu nacionalnih manjina od diskriminacije posebnim pravima i osigurati ravnopravno sudjelovanje u političkoj, socijalnoj i ekonomskoj sferi. Značajan dio toga osiguran je europskim pravima koja štite i njemačke manjine u inozemstvu. Štoviše, njemačke manjine u inozemstvu zaštićene su kroz povjerenika Savezne vlade za iseljenička pitanja i nacionalne manjine. Povjerenik koordinira promociju i potporu njemačkim manjinama u državama bivšeg Sovjetskog Saveza i Srednje i Istočne Europe, što je izraz odgovornosti Njemačke za prevladavanje posljedica Drugog svjetskog rata. Fokus je na zaštiti njemačkog jezika, kulture i identiteta.

83,1 million people live in Germany of which a part are recognized as a minority. However, statistic data on ethnic groups or religious affiliations are no longer being collected in Germany since the end of National Socialism. In Germany four minority groups are recognized as national minorities, namely the Roma, Danes, Frisians and Sorbs. However, not every person from that group who comes to Germany automatically benefits from the rights of a national recognized minority. For example, an immigrant from Denmark does not automatically belong to the nationally recognized minority group of Danes living in Germany.

In Germany, a minority group is recognized as such if it meets the following five characteristics. Firstly, its members must have the German citizenship. Secondly, they are distinguished by their own culture, language, and history; thus forming their own cultural identity. The will to preserve and conservate said identity makes up the third criterion for a recognized minority. Moreover, the minority group must have been living in Germany for centuries, making Germany their traditional place of residence. In addition, they must be resident in incorporated settlement areas in Germany.

The accumulation of linguistic, cultural and historical identity attributes as well as the criterion of traditional homeland ties in incorporated settlement areas preclude the application of the Framework Convention to "migrants". This is why national minority groups differ from immigrant groups.  Due to that immigrant groups do not have the status of a national minority.

This official German minority definition largely corresponds to the definition of so-called "autochthonous, national minorities/ethnic groups" by the Federal Union of European Ethnic Groups (FUEN) in its emphasis on the group reference and the traditional ties to the homeland of these groups, as well as in its emphasis on the voluntaristic element of conscious identity preservation. This was finally adopted in the Charter of Autochthonous National Minorities/Groups in Europe, which was signed in Bautzen in 2006.

The Jewish community in Germany considers itself a religious community, rather than a national minority, which is quite unique. Their organisational bodies therefore differ from those of the nationally recognised minorities in Germany. However, structural similarities can be found, for example in the Central Council of Jews in Germany.

The declaration of belonging to a national minority is free and is not questioned or checked by any authority. The Framework Convention for the Protection of National Minorities provides in Article 3 point 1: "Everyone belonging to a national minority shall have the right freely to decide whether or not to be treated as such and shall not suffer any disadvantage as a result of such decision or of the exercise of the rights attaching to it."

Logically, all minority groups in Germany share the fulfilment of the five criteria to be listed above. All of them identify through an own history, culture, and language and mostly live in close proximity to each other. The Frisian ethnic group, the Sorbian people and the Danish minority traditionally live in specific places, while settlements of Roma people tend to be spread all over Germany. The Frisian ethnic group lives mostly in the northern part of Germany, by the coast of the north-sea. Sorbian people live in the eastern part of Germany, close to the Polish and Czech boarder. It stands to reason that the Danish minority group is situated north, close to the danish border.

Their protection by the state results out of the Basic Constitutional Law article 3 paragraph 3 sentence 1: No person shall be favoured or disfavoured because of sex, parentage, race, language, homeland and origin, faith, or religious or political opinions.

Based on this general article, which includes all people of German nationality, minorities in Germany are protected, due to the fact of equality before the law proclaimed in the Universal Declaration of Human Rights of the United Nations in Article 1, Sentence 1. After World War II, the United Nations sought to protect minorities through individual human rights protection.

In addition, further regulations such as the Framework Convention for the Protection of National Minorities and the European Charter for Regional or Minority Languages provide protection for minorities in Germany due to the fact that European law is a supranational law. The development of the Framework Convention for the Protection of National Minorities began in 1993 and was completed two years later.  In 1999, this regulation came into force in Germany. In addition to the prohibition of discrimination against a person based on their belonging to a national minority as well as the classification of that, it obliges the member states to protect civil rights. In addition, support measures must be implemented in favour of national minorities. Compliance is ensured by the Council of Europe, to which a report on implementation is submitted every five years. The Council of Europe is assisted by independent experts who visit the contracting states and monitor conditions in the countries.

The European Charter for Regional or Minority Languages was developed for the protection of these languages. It was created in 1992. This charter aims to assure people the right to express themselves in their language in private and public life. Regional and minority languages are considered aspects of European cultural heritage and are therefore under protection. This means that the language must be promoted, for example in education. In addition, regional and minority languages should be able to be used in court proceedings and before administrative authorities. Languages should be integrated into economic and social life and find space in for example broadcasting and the press.

The competence for the implementation of this rights lies mostly by the federal states. This is one reason why the translation of the minority rights may vary between federal states and between national minority groups. This is determined by other factors, such as whether there is a supportive "mother-state", as in the case of the Danish minority group, and depends on the degree to which minority groups organize themselves and establish political representation. All four national minorities have an advisory committee at the Federal Ministry of the Interior through a direct link to the Bundestag and the Federal Government. The minorities in Germany are organised transnationally in associations of their own minority group, as well as between the four minority groups. The minorities in Germany organise themselves in the following associations, which are considered their umbrella organisations: Sydslesvigsk Forening (SSF), Südschleswigscher Wählerverband (SSW), Zentralrat Deutscher Sinti und Roma, Domowina - Bund Lausitzer Sorben/Zwjazk Łužiskich Serbow/Zwězk Łužyskich Serbow, Frasche Rädj/Friesenrat Sektion Nord and the Seelter Buund. These associations are each headed by a chairperson.

The Minorities Council, founded in 2005, is an additional and very important part of the organisation of the four national minorities, dealing with the fundamental affairs of the four national minorities in Germany. It advocates for their promotion and protection and represents the interests of the minorities vis-à-vis with the Federal Government and the German Bundestag. Its work concentrates amongst other things on negotiating and monitoring the federal government's obligation with regard to the European Framework Convention for the Protection of National Minorities and the European Charter for Regional or Minority Languages. The Minority Council is composed of the chairpersons of the associations listed above, plus two representatives of each association. The chairmanship of the Minorities Council rotates annually between the four ethnic groups and meets at least twice a year. In 2005, the Minority Secretariat was founded as an addition to the Minority Council. The Minority Secretariat of the four national minorities and ethnic groups of Germany is the liaison office of the Minority Council with the federal bodies of the Bundestag, the Federal Government and the Bundesrat. The Minority Secretariat has its office in Berlin and is funded by the Federal Ministry of the Interior, for Construction and Home Affairs. Both organisations were set up in the style of the Association of National Minorities in Germany, which represented all non-German minorities between 1924 and the Second World War in 1939.

A further exception can be found in the Federal election law and party law. In Germany, the rule states that a party must receive at least five percent of the votes in the Bundestag elections in order to be allowed to enter the Bundestag. This is stipulated by the five-percent clause to guarantee a workable composition in the Bundestag that is not fragmented by too many different interests. It is difficult for a minority group to overcome the five percent clause. To ensure a fair representation of interests in the Bundestag, this rule is invalid for parties of national minorities. Numerous other interest groups and NGOs campaign for the rights of national minorities in Germany and are organising a peaceful and, as far as possible, integrated cohabitee of all.

The goal of the German state is to guarantee protection for national minorities against discrimination through special rights and to ensure equal participation in political, social, and economic spheres. A significant part of this is secured by European rights, which protect German minorities abroad as well. Moreover, German minorities abroad are protected by the Federal Government Commissioner for Emigrant Affairs and National Minorities. The Commissioner coordinates the promotion and support of German minorities in the states of the former Soviet Union and Central and Eastern Europe, which is an expression of Germany's responsibility for overcoming the consequences of the Second World War. The focus lies on the protection of the German language, culture and identity.