Zanimljivosti ROMI.HR

U izlog u Hatzovoj ulici u Zagrebu sa ceste ulazi osoba noseći čajnik, a malo kasnije pridružit će joj se i osoba koja drži televizor. Publici koja sjedi u pozadini izloga predstavljaju se kao Sindy i Siniša, a preko predmeta koje su donijeli krenut će u intimna iscrtavanja svojih odrastanja od djetinjstva, prvih (osviještenih) susreta s diskriminacijom, načinima suočavanja i življenja s društvenim osudama tijekom života  do različitih projekcija u budućnost. Sindy će s čajnika brzo prijeći na Barbike koje je okretala držeći ih za glavu i koristila njihove noge kao pračke, naopako kao što je po mišljenju njezine obitelji bilo naopako to što je kao djevojčica odbijala nositi haljine. Siniša uzima televizor kao centralnu točku iz koje kreće u opis napučenog malog dvosobnog stana svoga djetinjstva – u  njemu su živjele dvije obitelji pa je jedan od ključnih mehanizama preživljavanja bio odabrati dobar ugao iz kojega se televizija uopće može gledati. Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić inače su članovi Romskog nacionalnog vijeća, a Sindirela je uz to u uredništvu časopisa i portala Romi.hr. Kao aktivistima istupi u javnosti nisu ni njoj ni njemu do sada bili nepoznanica, kao što je i njihova odluka da se u predstavi pogledajme okušaju kao glumci amateri zasigurno dobrim dijelom motivirana aktivističkim impulsom. pogledajme je nastala tako što su se Sindirela i Siniša javili su na natječaj novoosnovane udruge arterarij, inicijative koja teži pružiti pripadnicama i pripadnicima marginaliziranih društvenih skupina prostor za stvaranje vlastite umjetnosti, a mislim da ne treba posebno naglašavati koliko takvih prostora nedostaje i koliko su potrebni. Predstava je autorski projekt Romana Nikolića, inače glumca i izvođača kojemu je ovo prvi ovakav projekt, nastao u suradnji s izvođačem i izvođačicom uz dramaturgiju Mile Pavićević i scenografiju Zdravke Ivandije Kirigin. Svjetlo je oblikovao Marino Frankola, a za scenski pokret zadužena je Zrinko Lukčec Kiko. 

Okosnicu predstave čine autobiografski fragmenti, crtice iz Sinišinog i Sindirelinog života koje on i ona prepričavaju i igraju nježno, grubo, smiješno, dirljivo, hladno i na različite načine reprezentiraju (između ostaloga) življeno iskustvo bivanja objektom neprijateljskog pogleda u različitim izvedbenim modusima – od komedije i groteske do nasilja na sceni. Već od samog ulaska izvođači se publici direktno obraćaju i gledaju u nas, a inicijativa pokretanja gotovo svake akcije i promjene na sceni njihova je: sami razmještaju scenografiju, rekvizite i rasvjetu, mijenjaju funkciju izloga kao scenskog prostora dižući ili spuštajući rolete čime određuju može li određene dijelove predstave pogledati i slučajna publika s ulice, koliko su oni i u prostornom smislu manje ili više intimni.

Premisa pogledajme autobiografska je, a njezina se uvjerljivost (i naša spremnost da na licu mjesta drage volje potpišemo autobiografski ugovor) pojačava činjenicom da prostor igranja autobiografskih fragmenata doslovce pred nama stvaraju njihovi izvođači. Ovakvim učestalim preobražajima prostora gledanja stalno se mijenja položaj publike u tom prostoru, pa tako i njezin odnos spram izvedbe, odnosno svijest o onome što se u određenom trenutku na sceni prikazuje i/ili pripovijeda koja nas tjera da tijekom gledanja pogledajme uistinu pogledamo, tj. sagledamo iz što je više moguće različitih uglova i ne dopuštajući da se uljuljkamo u samo jednoj i/ili jednostavnoj promatračkoj poziciji.

Fokusom na "male" svakodnevne autobiografske situacije  autorski tim zaobilazi neke od problema koji mi se čine čestim u ionako prerijetkoj reprezentaciji Romkinja i Roma i govoru o njima. S jedne strane  to je orijentalistički diskurs koji ih u ekstremnijoj inačici prikazuje kao egzotične nomade s naglaskom na magijsku komponentu lutalačkog načina života (vidi: Emir Kusturica). S druge strane tu su NGO-ovski i medijski diskurs koji vrlo lako zalaze u viktimizaciju, ograničavajući potencijal i prostor djelovanja (ne samo ovoj) manjini. Makar uz najbolje namjere, ljudskopravaški pristup (a ovdje pribrajam i benevolentnije medijske prikaze) teško može izbjeći, a uglavnom se ni ne trudi drugačije no prikazati ugrožene skupine kao apsolutne žrtve sistema. Pogled kroz takvu prizmu nužno objektificira, lišava mogućnosti djelovanja one o kojima govori i sav potencijal promjene pripisuje onim pozicijama koje već imaju moć, odnosno natrag sustavu koji reproducira dominantnu kulturu, kulturu koja isključuje i diskriminira, koja je u najboljem slučaju previše pristojna da otvoreno traži potpunu asimilaciju, pa nominalno dopušta i traži promjene i poboljšanja, ali samo onakva koja ju ne ugrožavaju i ne mijenjaju suštinski. Vrlo pojednostavljeno, određeni identitet može proći u onoj mjeri u kojoj se pristaje preliti u zadane kalupe. 

U oba slučaja radi se o nepoštenoj generalizaciji i bespoštednom brisanju življenih romskih iskustava, jer ne govore oni već se govori o njima, o "romskoj sudbini" ili "romskom pitanju", a ta su iskustva ono što bi u čitavoj priči trebalo biti jedino bitno i upravo je to polazišna pozicija u predstavi.

U pogledajme vjerojatno dobar dio publike prvi put dijeli prostor ovoliko vremena s dvoje Roma, a budući da govore za sebe i o sebi, upoznajemo ih u njihovim mnogim drugim identitetima i u različitim životnim fazama, različitim taktikama preživljavanja i promjenama tih identiteta. Iz inicijalnih opisa vlastitih prostora odrastanja (ili nedostatka istih) razgranat će se intimne geografije izvođača i izvođačice koje uključuju i mnoge druge prostore, one  iz kojih su Sindy i Siniša isključeni, bijele prostore "hrvatstva" koji ovise od toga da "neki" ljudi u njih ne pripadaju, a njihova prisutnost znak je za uzbunu - jer tada je malo teže pretvarati se da "oni" ne postoje, a svaka bliskost s njima mogla bi narušiti poredak. U tom smislu pogledajme dobrodošao je iskorak u umjetničkoj sferi, jer i kada se u hrvatskoj umjetnosti govori o manjinskom, drugom i drugačijem, to drugo uglavnom nije ovdje da bi postalo bliže i blisko, već u pravilu služi kao simbol u kojemu se ogleda ono prvo, bilo da se se u krajnjoj liniji propita ili potvrdi. 

U možda najefektnijem i svakako najbizarnijem dijelu predstave Sindy i Siniša sunčaju se na ležaljkama i izruguju se upravo takvim situacijama, kada su se našli izvan onoga što dominantna kultura određuje kao "njihovo mjesto". Pritom se grohotom smiju jer takve su situacije uistinu i prije svega glupe, koliko god da su i opasne (možda najbolje reći – opasno glupe). Primjerice, Sinišu su u izlasku zamijenili sa zaštitarom jer ne može jedan Rom "samo" izići van da bi se zabavio, a na intervjuu za posao optužili su ga da je falsificirao diplomu jer ne može jedan Rom imati tako dobre ocjene; Sindy ima dobrog prijatelja iz dugavskog azila s kojim često ide u kafiće na što svi prisutni hvataju svoje torbe i novčanike jer crnac i Romkinja ne mogu "samo" popiti kavu bez lopovske agende.

Siniša i Sindy prepričavaju ovakve anegdote kao da dijele bezopasne tračeve i uživaju u sunčanju na rivijeri, komentirajući stalno kako im je dobro i lijepo u životu, a ironiji čitavog prizora doprinosi pozadinska pjesma Beti Jurković (za izbor glazbe zaslužan je Damir Šimunović) s refrenom koji glasi "Noćas svijet se vrti samo oko nas". Ovakvim izlaganjem vlastitog iskustva uz potpunu kontrolu nad njime (jer samo Sindy i Siniša imaju pravo odlučiti da su im ovakvi događaji smiješni i pod kojim uvjetima se njima može smijati) prizor ismijava usmjerenost na sebe ili, bolje rečeno, patološki narcizam koji leži u korijenu društvenih predrasuda spram svih drugih i drugačijih u kulturi koja počiva na istosti i sličnosti. To je ismijavanje itekako tragikomično, ali prije svega vrlo začudno jer proizlazi iz pozicije gdje ti drugi zamišljaju, ili barem pokušavaju zamisliti kako bi bilo da se svijet uistinu vrti oko njih. 

Osude koje su posljedica diskriminacije u pogledajme se pojavljuju i u službenoj verziji – na svaku od priča o proživljenoj diskriminaciji naknadno se nadovezuje „društvena optužnica“ koja se čita na sceni fingiranim pravnim rječnikom. Administrativnim jezikom Sindy će biti optužena jer je sjela u kafić što je jadne poštene građane izložilo strahu i trepetu, a Siniša je pak optužen da se pretvarao da je zaštitar, što dodatno izvrgava te situacije ruglu, ali i raskriva iz drugog ugla njihovu opasniju dimenziju. Element opasnosti pojavljuje se u predstavi i u prizorima nasilja koji u više navrata razbijaju radnju i ne dopuštaju publici da se pretjerano opusti u mirnijim prizorima. Izvođači izlaze iz uloga, dovikujući si razne uvrede koje se ne tiču samo Roma, već pokrivaju i cijeli dijapazon uvriježenih vrijeđanja svega što nije normativno hrvatstvo, odnosno svih manjinskih i partikularnih identiteta. Ili: Siniša pobjesni i kreće bacati rekvizite bijesan zbog svojih osobnih trauma što eskalira u širenju priče i bijesu zbog kolektivne traume Roma i nepriznavanja romskih žrtava fašističkog režima NDH kojima se ne zna ni približan broj. Oboje su kasnije bijesni i zbog istih događaja kojima su u prizoru sunčanja smijali. Bijesna je i Selma Selman, mlada romska i bosanska umjetnica čiji se video pušta u finalu predstave, a u kojemu nastupa kao Bog(inja) koja više u starozavjetnom, razaračkom stilu obećava ukinuti sve podjele. 

Kao što za nasilnim prizorima u pogledajme slijede prizori pomirenja u kojima protagonist i protagonistkinja pronalaze utjehu jedno u drugome, u međusobnoj povezanosti i solidarnosti, tako i pomalo apokaliptični Selmanin video koji ističe iste podjele i razlike koje teži razoriti zasjenjuje završna scena Siniše i Sindy koji istovremeno s videom izlaze na ulicu, u javni prostor i plešu na Wonderful World Sama Cookea ("Don't know much about history/ (...) / But I do know that I love you/ And I know that if you love me, too/What a wonderful world this would be"), a koji predstavlja potpuno drugačiji sloj (utopijskog) zamišljaja budućnosti kakvo svoje uporište pronalazi u kontaktu i bliskosti kao načinu da se razlike premoste i dokinu onkraj ograničenja identitarnih politika. 

*Članak je preuzet s portala Kulturpunkt.hr.