Zanimljivosti ROMI.HR

Jednom davno, u velikoj dolini među planinama na kraju svijeta živjeli su u slozi i zajedništvu različiti narodi. Dolinom je tekla velika rijeka čiju vodu su ljudi pili i njome navodnjavali svoja polja koja su zbog toga bila vrlo plodna i davala su puno hrane kako bi svi dobro živjeli.

Prije nego je zima krenula, svi su se trudili kako bi prikupili hranu s polja i napunili velike ambare hranom. Imali su lovce koji su išli u lov i vraćali su se s bogatim ulovom, a mjehove su do vrha punili vinom. Svi su bili sretni i zadovoljni. Kada bi došla zima posao je bio obavljen, spremišta hrane su bila puna i u novu godinu bi se ulazilo uz pjesmu i ples mladića i djevojaka i proslavljala bi se mnogobrojna vjenčanja. Živjeli su oni tako vjekovima vrlo složno, svi su radili zajedno i narodi su zajedno napredovali.

Rađalo se sve više djece i naselja u dolini su postajala sve veća. Vremenom je broj ljudi postao tako velika da je postajalo pretijesno za sve i hrana je bilo manje jer ju je međusobno dijelilo puno više ljudi nego prije. Kako je bivalo sve manje hrane zbog sve više usta koja je trebalo hraniti počele su i prve rasprave i svađe o tome što je čije i koliko tko treba dobiti. Svađe su vremenom postajale sve češće i sve žešće i prijetila je opasnost da dođe i do sukoba između pojedinih naroda u dolini.

Kako ne bi došlo do većih problema i krvoprolića Bog odluči da se umiješa i zatraži da svaki narod u dolini izabere i pošalje k njemu po jednog svog predstavnika. Božji plan je bio raseliti narode iz doline jer je bila premalena za sve njih i svakom narodu dodijeliti njegovu zemlju.

Odgovarajući na Božji poziv svaki narod izabere jednog svog predstavnika i izabrani predstavnici krenuše na put do Božje palače. Bio je to naporan i dug put. Nakon dugog hodanja stigoše predstavnici naroda pred svoj cilj i na brdu ispred sebe ugledaše prekrasnu Božju palaču. Bili su već bili jako umorni i jako žedni, a i počinjala je podnevna vrućina odluče da se zaustave pored obližnjeg izvora kako bi se napili vode, umili i isprali putnu prašinu, kako bi pred lice Božje došli čisti. Odlučiše da se i malo odmore i pripreme za zadnji uspon na cesti koja ih je vodila pred Božju palaču.

Ujutro rana s prvom zorom narodni poslanici su ustajali i kretali na zadnji dio puta do Božje palače. Kako se samo predstavnik romskog naroda nije ustajao neki od onih koji su odmarali pored njega su ga budili, ali im je on kroz polusan rekao da je tako umoran da nema snage ustati se već će još malo odmoriti i onda ih pristići na zadnjoj dionici puta. Tako rekavši umorni Rom je ponovo utonuo u duboki san i ostao spavati dok su ostali otišli do Božje palače.

Kada je sunce obasjalo i ugrijalo zemlju za još jedan prekrasan dan narodni poslanici su stajali ispred Božje palače. Svi su bili jako uzbuđeni jer su stigli do cilja, prekrasnih Božanskih dvora. 

Stigli su oni tako do veličanstvene palače. Bog je odlučio poslanika svakog naroda zasebno primiti te je svakome narodu odredio sudbinu dodijelivši svakom narodu njegovu zemlju širom svijeta. Svaki narodni poslanik je prihvatio zemlju koju mu je Bog dodijelio, a Bog je svakog od njih upozoravao kako sada preuzimaju odgovornost za tu zemlju. Kako svaki narod zemlju koju je dobio mora brinuti o svojoj zemlji i od nje živjeti te kako nitko ne smije posezati za tuđom zemljom. Bog im je rekao da prenesu svojim narodima da žive u slozi i zajedništvu, da pomažu svojim bližnjima, da im zavist ne pomuti um i da ne ulaze u svađe i sukobe sa pripadnicima svog ili drugog naroda.

Poslanici su bili jako zahvalni i zadovoljni zemljama koje su dobili, obećali su Bogu da će prenijeti i poštovati sve što je od njih tražio i krenuše na dugi put kući kako bi obavijestili svoje narode o svemu.

Kada su se vratili u podnožje planine na kojoj je bila Božja palača, na mjesto gdje su se svi prethodno odmarali zatekoše Roma koji je još uvijek spavao. Poslanici su ga odlučili probuditi i upozoriti da se požuri i pohita prema Božjoj palači jer su svi oni već vidjeli lice Božje i dobili zemlju za svoje narode.

Romski poslanik je brzo ustao umio se i žurnim korakom krenuo prema Božjoj palači na brdu. Kada je stigao do Božje palače svi drugi narodni poslanici su već bili pred Bogom i dobili svoje zemlje i on pokuca na vrata. Vrata mu se otvoriše i Bog ga primi iako je bio ljut jer Rom nije došao pred njega kada i ostali poslanici.

Romski poslanik, zabrinut zbog kašnjenja, pokloni se ispred Boga i kaže: „Gospode, ja nisam mogao stići na vrijeme, savladao me san pred samim ciljem. No evo me, tu sam, pa te molim da i mom romskom narodu dodijeliš zemlju da na njoj i od nje živimo.“

Bog mu na to odgovori: „Nažalost, sinko, ti nikad nećeš stići nigdje i nikad nećeš moći zapaliti vatru u svojoj zemlji. Dok si ti spavao svu sam zemlju već podijelio drugim narodima.“ Rom na to odgovori: „Ti se zasigurno šališ i poigravaš sa mnom, Gospode?“ Na kraju mu Bog reče da prenese romskom narodu: „Sudbina romskog naroda biti će drugačija od svih drugih naroda. Romi neće imati jednu svoju zemlju već će putovati od zemlje do zemlje diljem svijeta i sve zemlje će biti vaše.'' Ispraćajući Roma Bog na kraju poruči romskom narodu: ''Neka život romskog naroda bude veseo i neka romski narod donese veselje, igru i pjesmu svim narodima kroz čije zemlje ćete putovati.''