Zanimljivosti ROMI.HR

Zašto je kazalište toliko važno za nacionalne manjine?

Prvo, kazalište je jedna od platformi na kojoj se može govoriti o vlastitim problemima, a umjetnička forma dodatno pojačava taj glas. Izvođenjem svojih priča, nacionalne manjine mogu razbiti uvriježene stereotipe o sebi i promicati točnije razumijevanje svog života i poteškoća.

Drugo, kazališna izvedba omogućuje govor o prošlosti, kulturi i vjerovanjima. Kazalište je nastalo upravo iz takvih ciljeva: u davnoj prošlosti ljudi su kroz izvedbe prikazivali stvaranje svijeta i povijest svoga naroda. Primjerice, poznati rumunjski istraživač mitologije i kulture Mircea Eliade navodi primjer autohtonih naroda pacifičkih otoka koji kroz scenske izvedbe reproduciraju svoju povijest, jer za njih zaboraviti vlastito podrijetlo znači težak grijeh. Osim toga, kazalište može biti izvrstan izvor informacija o povijesti i kulturi nekog naroda za one koji se, iz različitih razloga, ne mogu upoznati s pisanim izvorima, primjerice zbog nepismenosti ili invaliditeta.

Treće, kazalište je za nacionalne manjine način da svijetu predstave svoju kulturu i jezik. Ono omogućuje prenošenje najvažnijih i najdubljih audiovizualnih elemenata identiteta određenog naroda.

I naposljetku, jedna od najvažnijih značajki nacionalnog kazališta jest mogućnost da pojedinac osjeti pripadnost svojoj naciji i ponos na vlastitu kulturu. Sve umjetničke forme, uključujući kazalište, mogu uspostaviti emocionalnu vezu s publikom.

Govoreći o romskoj kulturi, unatoč njezinu bogatstvu u glazbi, plesu i raskošnim narodnim nošnjama, treba istaknuti da profesionalna romska kazališta gotovo ne postoje.

Povijesni nedostatak kazališta među Romima uvelike je rezultat kombinacije faktora, uključujući činjenicu da Romi žive u malim skupinama raspršenima na velikim teritorijima (tzv. „raspršeno naseljavanje”), nedostatak financijskih sredstava, pretežno usmenu tradiciju književnosti te predrasude i stigmatizaciju ove nacionalne (etničke) skupine.

Tek u 20. stoljeću osnovano je nekoliko romskih kazališta u raznim europskim zemljama. Primjerice, kazalište „Roma” osnovano je 1947. godine u Sofiji u Bugarskoj. Tijekom 1990-ih osnovani su i ukrajinski „Romens” te slovački „Romathan”.

Vjerojatno najpoznatije romsko kazalište je kazalište „Romen” u Moskvi, u Rusiji. Njegovi počeci sežu do osnivanja studija „Indo-Romen” 24. siječnja 1931., a već u prosincu iste godine studio je dobio status profesionalnog kazališta i preimenovan je u „Romen”. Zanimljivo je da je u njegovom osnivanju sudjelovao i glumac Moskovskog državnog židovskog kazališta, Moses Goldblatt.

Romska glazba bila je vrlo popularna u Ruskom Carstvu, ali profesionalno kazalište pojavilo se tek u kontekstu politike sovjetskih vlasti prema nacionalnim manjinama. Unatoč suprotstavljenim ocjenama djelovanja boljševika, činjenica je da se glas romskog naroda počeo čuti s pozornice, a proučavanje romske kulture i jezika dobilo je institucionalnu podršku. Kazalište je postiglo velik uspjeh među publikom i gostovalo diljem svijeta.

Kazališta imaju značajnu ulogu u predstavljanju kulture nacionalnih manjina, u otvaranju društvenih pitanja i u prenošenju povijesti. Zaključno, za pripadnike nacionalnih manjina kazalište je mnogo više od umjetnosti – ono je sredstvo njihove reprezentacije kao nacionalne (etničke) skupine i njihov doprinos bogatoj raznolikosti svjetske kulture.