Fokus ROMI.HR

Romi žive u Skandinaviji već 500 godina. Kada su prvi Romi stigli u Skandinaviju, Danska, Norveška i Švedska bile su ujedinjene u Kalmarsku uniju. Te su zemlje bile pod istom krunom, ali su zakoni unutar svake zemlje bili različiti. Skandinavija je imala takav sustav više od stoljeća prije nego što su Romi došli.

Pretpostavlja se da je prva poznata skupina Roma stigla u Dansku oko 1505. godine. Tada je kralj Hans primio pismo od svog ujaka, škotskog kralja Jakova IV. U pismu je kralj Hans bio obaviješten o skupini hodočasnika koji su, navodno, došli iz "Malog Egipta", a Jakov IV. je zamolio svog nećaka da se dobro pobrine za njih kada stignu u Dansku.

Mnogi pretpostavljaju da je skupina ubrzo nakon pisma stigla u Dansku, no u povijesnim zapisima nije se spominje sve do 1512. godine, kada su stigli u Stockholm u Švedskoj. Njihov govornik bio je grof imenom Anthonius, a skupinu je činilo oko 30 obitelji. Opisani su kao plemenit narod i u Stockholmu su bili toplo dočekani.

Nije poznato s točnošću kada su prvi Romi stigli u Norvešku. Englesko pismo iz 1540. godine spominje skupinu Roma koji su protjerani iz Engleske te su se brodom uputili prema Norveškoj. No, nema potvrde da su zaista stigli tamo. Većina Roma koji su tada došli u Norvešku vjerojatno je ušla preko švedske granice.

Iako je javno mišljenje o Romima u početku bilo pozitivno, to se nije zadržalo kroz cijelu povijest Skandinavije. Kalmarska unija se raspala kada je Švedska izašla i kada je Gustav Vasa postao kralj 1523. godine. Norveškom je i dalje vladala Danska sve do 19. stoljeća. Godine 1536., kralj Kristijan III. izdao je naredbu koja je utjecala na Rome u Danskoj i Norveškoj: u roku od tri mjeseca svi Romi morali su napustiti kraljevstvo.

Gustav Vasa, koji je postao kralj Švedske 1523., imao je slične ciljeve kao i danski kralj. Smatrao je da su Romi špijuni te da ih treba protjerati iz kraljevstva. Koristio je razne metode da ih natjera da odu. Primjerice, 1550. godine naredio je Romima iz pokrajine Östergötland da napuste zemlju, a oni koji to ne učine, bit će kažnjeni smrću.

I njegovi nasljednici nastavili su sličnu politiku. Godine 1637. donesen je zakon kojim se cijelo romsko stanovništvo Švedske moralo iseliti do 8. studenoga te godine. U suprotnom, muškarci bi bili obješeni bez suđenja, a žene i djeca protjerani iz zemlje. Ipak, nema dokaza da je itko stvarno bio pogubljen zbog ovog zakona.

Slična smrtna kazna postojala je i u norveškom dijelu Dansko-norveške unije. Godine 1589. donesena je odluka da se vođe romskih zajednica pogube, dok bi ostali Romi bili protjerani, a ako bi se vratili, također bi bili kažnjeni smrću. Međutim, i u ovom slučaju nema dokaza da je zakon stvarno proveden. Romi koji su tada u Norveškoj pogubljeni, to su bili zbog drugih zločina, a ne samo zato što su bili Romi.

Unatoč zakonima koji su prijetili njihovim životima, Romi su i dalje živjeli u Skandinaviji i tamo žive sve do danas. Jedna od teorija zašto su ipak uspjeli ostati tiče se etimologije. U švedskoj uredbi iz 1637. koristi se termin “Tartari” i “Zigeuner” za Rome. To su bili najčešći izrazi za Rome u to vrijeme, ali uskoro su se počeli koristiti i drugi izrazi, što neki tumače kao pokušaj zaštite Roma od progona.

Ne znamo točan razlog zašto su Romi uspjeli ostati u Skandinaviji tijekom tih teških vremena. Iako se to možda ne čini tako, Romi su vjerojatno ipak bili cijenjeni od strane većinskog stanovništva. Posebno među seljacima, jer su vještine koje su mnogi Romi tada posjedovali bile potrebne i korisne.