Fokus ROMI.HR

Prvi članak francuskog Ustava je temelj nacionalne politike prema manjinama. Ovaj način razmišljanja, koji podržava jedinstvo i jednakost pod svaku cijenu, i koji je naslijeđen od Francuske revolucije, korišten je od strane Ustavnog suda i političkih elita tijekom proteklih desetljeća kako bi se blokirala većina politika vezanih za manjine. Dakle, Francuska službeno ne priznaje nijednu manjinu. Znači li to da Francuska, samoproglašena kao „zemlja ljudskih prava“, ne želi vidjeti manjine?

Da bi se bolje razumio francuski stav prema konceptu manjine, potrebno je analizirati povijest Republike i njene temelje. Sloboda, jednakost i bratstvo službeno su tri temeljne vrijednosti političkog sustava. Većina ljudi misli da bi postojanje posebne politike u vezi s diskriminiranim manjinama podržalo te vrijednosti. Međutim, nasljeđe iz Doba prosvjetiteljstva i revolucije 1789. godine postavilo je univerzalizam kao ideju vodilju francuske politike. Prema ovoj ideologiji, svaki građanin treba živjeti glavne vrijednosti Republike, bez obzira na vjeru, nacionalnu pripadnosti ili podrijetlo. U slučaju trećeg članka Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, "Načela svakog suvereniteta nalaze se dominantno u Narodu". To ilustrira činjenicu da Narod mora biti jedina relevantna zajednica za bilo koje individualno pravo. Stoga, nijedna manjina ne može tražiti nikakvu specifičnu slobodu, jer se ona shvaća kao pokušaj rušenja pojma jednakosti, koji se podrazumijeva kao jednakost pojedinaca.

Osim toga, važno je vidjeti da, za razliku od nekih drugih država poput Njemačke, Francuska nije izgrađena na temelju zajedničke kulture, već nametanjem svojih republikanskih standarda i vrijednosti na teritoriju prijašnje Francuske monarhije. Primjerice, tokom 19. stoljeća, Republika je svugdje nametala francuski jezik, bez poštovanja regionalnih dijalekata koji su bili u potrebi. To znači da su institucije bile pokretačka snaga za ujedinjenje Francuske, i asimilacijom su postigle jedinstvo i uklonile posebnosti. Radi ovog pristupa, nacija-država zapravo je postala jedina legitimna sila koja je sposobna predstavljati građane i osigurati zaštitu građanskih prava.

Primjenjujuči ovu logiku, Francuska vlada protivi se gotovo svakom međunarodnom zakonu koji se odnosi na manjine. Među najvažnijim primjerima je da Francuska nije ratificirala Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, odbila je potpisati Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina i izrazila je rezervu prema članku 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ovaj specifični članak govori da bi svaki pojedinac iz bilo koje nacionalne, vjerske ili jezične manjine trebao imati pravo uživati u svojoj kulturi. Štoviše, kada je riječ o manjinskim pravima, Francuska je blokirala i još uvijek blokira niz potencijalnih mjera Europske unije. Prema francuskim sucima, to bi bilo suprotno Ustavu. Za njih je manjinska politika protivna nacionalnoj koncepciji jednakosti, ideji jedinstva naroda i nedjeljivosti suvereniteta Francuske. Na primjer, poznati stručnjak za ustavno pravo, Guy Carcassonne smatra da je najbolja politika ona koja diskriminaciju suzbija u korijenu, a ne ona koja daje više prava manjinama. Štoviše, za neke političare gore spomenuti tekstovi se također ne uklapaju u asimilacijsku praksu koja je u povijesti bila glavni način integracije manjina.

Konačno, protivljenje širem priznavanju prava manjina ilustrira koliko Francuska ima poteškoća s konceptom manjina. Francuska se još uvijek suočava s problemima separatizma na Novoj Kaledoniji ili na Korzici. Iako je nasilno ujedinjenje francuskih teritorija na osnovu zajedničke kulture funkcioniralo iznenađujuće dobro tokom 19. stoljeća, trenutna se politika mući s uključivanjem novih manjina. Primjerice, treba naglasiti da Francuska još uvijek pokušava asimilirati migrante iz svojih bivših kolonija. Uglavnom iz regije Magreba, a zatim i iz zapadne Afrike, puno je obitelji došlo u Francusku 1950-ih i 1960-ih, dok je zemlji bila potrebna radna snaga u rastućem gospodarstvu. Ali nekoliko desetljeća kasnije, uključivanje tih zajednica je i dalje otežano. Iako imaju francusko državljanstvo, treća generacija i dalje se redovito suočava s diskriminacijom, posebno u slučajima pronalaska posla ili smještaja. To se može objasniti rasizmom velikog dijela stanovništva i značajnim razlikama između dviju sukobljenih kultura. Usklađenost između Republike Francuske i islama bila je žarište političkih borbi tokom proteklih desetljeća. Doista, tvrdnja francuskih muslimanskih manjina da je Kuran iznad republikanskog zakona nije prihvaćena i izazvala je velike probleme. Istovremeno, pretjerana upotreba ovog pitanja od strane političara u izborne svrhe dodatno je povećala situaciju umjerenih muslimana jer ih je učinila metom opće sumnje stanovništva. Ove teškoće s uključivanjem djelomično objašnjava nekoliko tragičnih događaja tokom proteklih desetljeća, poput terorističkih napada 2015. godine ili nereda u predgrađu Pariza i drugim večim gradovima 2005. godine. Ti bi se događaji mogle smatrati simbolima neuspjeha uključivanje politike.

Navedena politika primjenjuje se i prema Romima. U Francuskoj je integracija posebno teška za Rome iz Moldavije, Rumunjske i Bugarske. Nakon što su se zadnje dvije zemlje postale članice EU 2008. godine, ljudima koji imaju rumunjsku ili bugarsku putovnicu postalo je lakši otići u Francusku i druge zapadnoeuropske zemlje. Ipak, romsko stanovništvo suočava se s represijom vlasti i neprijateljskim stavom većine francuskog stanovništva. Nerijetko se može vidjeti kako policija protjeruje ljude iz njihovih naselja, a da im ne pruža nikakvu mogućnost preseljenja. Francuski ured za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva (OFPRA) ne prihvaća gotovo nijedan zahtjev Roma za dobivanje azila. Stoga nisu rijetki slučajevi protjerivanja Roma iz Francuske. Što se tiče rezultata nekih znanstvenih istraživanja i gore spomenutih ograničenja, čak i branitelji asimilacije i univerzalizma obično prepoznaju ograničenja svog pristupa. Podzastupljenost vidljivih manjina na najprestižnijim položajima u javnom i privatnom sektoru ili veća stopa siromaštva u četvrtima u kojima manjine obično žive, dokazuju ovu nedovršenu uključivanje.

Ta pitanja dovede do sve većeg broja zahtjeva za manjinskim u Francuskoj, kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini. Predstavnici UN-a zatražili su od Francuske da promijeni stav o pitanjima manjina, što nije postiglo puno uspjeha. Francuski model socijalne države posebno je kritiziran tokom 1990-ih. Zanimljivo je da su obje strane političkog spektra priznale da univerzalistički sustav više nije sukladan situaciji u Francuskoj. Prema mišljenu političke desnice, taj sustav je bio preskup, dok je s druge strane lijevica promovirala ideju da socijalni uvjeti nisu pravilno procijenjeni. Iako ovo omogućuje unaprijeđenje prava nekih skupina poput žena i osoba s invaliditetom. Ostale se manjine još uvijek ne smatraju legitimnim. To je slučaj s rasnim, nacionalnim i vjerskim manjinama. Osim toga što je trenutno zabranjeno provođenje bilo kakvih istraživanja ili nadzora radi dobivanja podataka o rasi ili naciji, Francuska politika optužena je da uzrokuje nevidljivost tih manjina, umjesto da pokušava riješiti problem. Prema nekim aktivistima za ljudska prava, ovaj pristup onemogućava bilo koju afirmativnu politiku u vezi s poboljšanjem položaja manjina.

Unatoč službenom stavu, važno je primijetiti da Francuska provodi različite zakone kako bi se poboljšalo položaj manjina. Na primjer, privatne škole koje je država priznala, mogu sada podučavati učenike na regionalnim jezicima. Prošle su godine 163 osnovne škole, 15 srednjih škola i 3 gimnazije koristile regionalne jezike, poput bretonskog ili baskijskog, kao glavne jezike. Čak i ako je ta potpora na niskoj razini, javne institucije pomažu u financiranju tih škola. Štoviše, od Ustavnih promjena 2008. godine, novim članakom 75-1 se priznaje kako su „regionalni jezici dio francuskog naslijeđa“.

Kako bi se pomirila potreba za politikama zaštite manjina i potreba za Ustava, pozitivna diskriminacija obično se provodi na teritorijalnoj osnovi (susjedstvo, općine) umjesto da se koncentrira na specificnoj vjerskoj ili rasnoj grupi. Dakle, francuske „afirmativne akcije“ ne slijede američku logiku koja je usmjerena na određene zajednice i ne dolazi s određenim obvezama. Više zakona koji pružaju dodatne mjere za pristup obrazovnoj i gospodarskoj potpori provođeni su u područjima gdje žive siromašni ljudi, u kojima su migranti većina. Međutim, zbog nedostatka informacija o manjinama u Francuskoj, ove inicijative uglavnom nisu uspjele postići svoje ciljeve. Iako neke studije pokazuju da manjine imaju ista prava u skladu s Ustavom, oni pripadnuici manjina se još uvijek muće se pronalazanjem stana, posla ili pristvarivanju zdravstvene zaštite. Uz to, brojne udruge kritizirale su posljednjih godina policijski odnos prema manjinama, što pokazuje koliko je dalek put do postizanja “Republikanske“ jednakosti.

Unatoč svim ograničenjima povijesnog pristupa Francuske prema manjinama, teško je zamisliti vladu koja predlaže novu politiku za manjinske skupine bez jasnih političkih, a možda čak i civilizacijskih promjena. Zbog Ustava, nijedna vlada neće moći promijeniti ovaj stav. Napokon, ova promjena ne izgleda vjerojatna jer većina Francuza podržava pojme jednakosti, univerzalizma i asimilacije. Istraživanje provedeno 2014. godine ilustrira ovu činjenicu: 77% Francuza smatra da se stranci moraju integrirati u francusko društvo, a 67% protivi se načelu pozitivne diskriminacije.

“France shall be an indivisible, secular, democratic and social Republic. It shall ensure the equality of all citizens before the law, without distinction of origin, race or religion. It shall respect all beliefs. It shall be organised on a decentralised basis.”

This article, the first one of the French Constitution, is the basis of the national policy towards minorities. Advocating for oneness and equality at all costs, this way of thinking inherited from the French Revolution has been used by the Constitutional Court and by political elites to block almost any kind of policy towards minorities during the past decades. Thus, the Country does not officially recognize any minority. Does it mean that France, the self-proclaimed „Country of Human Rights”, remains completely blind on these issues?

To understand the French stance towards the concept of minority, it is necessary to look at the history of the Republic and its pillars. Liberty, equality and fraternity are officially the three core values of the political system. Most people in the world think that having a specific policy regarding discriminated minorities would endorse these values. However, the legacy of the thinking of the Age of Enlightenment and the revolution in 1789 has put universalism as the driving idea for French policies. According to this ideology, each citizen should share the main values of the Republic, without any regard to his religion, ethnic belonging or origin. Following the third article of the Declaration of the Rights of Man and of the Citizen, “The principle of any sovereignty resides essentially in the Nation”. It illustrates the fact that the Nation has to be the only relevant community for any individual right. Thus, no minority can claim any specific freedom, as it is regarded as an attempt to break the notion of equality, understood as equality of individuals.

It is also important to notice that, contrary to some other nations like Germany, France was not based on a common culture, but by imposing Republican standards and values on the territory of the former French monarchy. For example, the Republic enforced the French language everywhere during the 19th century, without any consideration for the regional dialects which were used there. This means that the institutions have been the driving force to unite the Nation, achieving unity through assimilation and erasing particularism. Because of this approach, the Nation-State effectively became the only legitimate force able to represent citizens and to ensure the protection of their rights.

Following this logic, the government in France has been opposed to almost any international law regarding minorities. Among the most important examples, France has not ratified the European Charter for Regional or Minority Languages, refused to sign the Framework Convention for the Protection of National Minorities, and expressed a reservation towards article 27 of the International Covenant on Civil and Political Rights.

This specific article states that any individual belonging to an ethnic, religious or linguistic minority should have the right to enjoy its specific culture. Moreover, France blocked and is still blocking a set of potential actions of the European Union when it comes to Minority Rights. According to French judges, this would be contrary to the Constitution. For them, a minority policy goes against both the national conception of equality, the idea of oneness of the nation and the indivisibility of its sovereignty. For example, the renowned constitutionalist Guy Carcassonne considers that the ideal policy combats the roots of discriminations instead of giving more rights to minorities. Moreover, for some politicians, the above-mentioned documents also do not fit with the assimilation practice that has historically been the main way to integrate minorities.

Finally, the opposition to a wider recognition of the rights of minorities is illustrating how uncomfortable France has become with its minorities. Indeed, France is still facing separatism issues in New Caledonia or Corsica. While the violent unification of the French territories under a common culture worked surprisingly well during the 19th century, the current policy is struggling to include new minorities. For example, it should be noticed that France is still trying to assimilate migrants from its former colonies. Coming mainly from the Maghreb region, but also Western Africa, in the 1950s and 1960s, a lot of families went to France while the country needed labour force in a flourishing economy. But several decades later, the inclusion of these communities remains difficult. Despite having French citizenship, the third generation still faces discrimination on a regular basis, for example to find a job or accommodation. This can be explained both by the racism of a significant part of the population and by the major differences between two conflicting cultures. The compatibility between the French Republic and Islam has been the focus point of a political fight during the past decades. Indeed, the claim of a minority of French Muslims that the Quran is above the Republican law is not accepted and caused major troubles. At the same time, politicians overusing this issue for electoral purpose, worsened the situation of moderate Muslims as they become the target of a general suspicion of the population. This difficult inclusion partly explains several tragic events during the past decades, such as the terrorist attacks in 2015 or the riots in the suburbs of Paris and other main cities in 2005. These could be seen as the symbols of the failure of the inclusion policy.

The same goes for Roma people. In France, integration is especially difficult for Roma from Moldova, Romania and Bulgaria. After the two latest joined the EU in 2008, it became easier for people holding either a Romanian or a Bulgarian passport to go to France and other Western European countries. However, this population is facing repression of the authorities and an unfriendly stance of the majority of the French population. It is not rare to see the police expelling people from their settlement without providing them with any solution to relocate. Almost none of the applications of Roma to get asylum are accepted by the French Office for the Protection of Refugees and Stateless Persons (OFPRA). Thus, it is not uncommon for Roma to be expelled from France. Considering the result of some scientific research and the limits mentioned above, even the defenders of assimilation and universalism usually recognize the limits of their approach. The underrepresentation of minorities in the most prestigious positions, in both public and private sectors; or the higher poverty rate in neighbourhoods where minorities usually live prove that the inclusion process is still ongoing.

These issues lead to a growing contestation of the absence of minority policies in France both at the international and national level. The UN representatives asked France to change its stance on minority issues, without much success. The French model of Welfare State was especially criticized during the 1990s. Interestingly, both sides of the political spectrum conceded that the universalist system was not adapted anymore to the situation in France. According to the right-wing, it was too expensive to be sustainable while the left-wing promoted the idea that social conditions were not properly considered. Even if this allowed an improvement of the rights of some groups like women and handicapped people, other minorities are still not considered as legitimate ones. This is true for racial, ethnic and religious minorities. Adding that it is currently forbidden to conduct any kind of research or survey to get ethnic or racial data, the French policy has been accused of making these minorities invisible instead of trying to solve the problem. According to some Human Rights activists, this approach blocks any kind of affirmative policy to improve the situation of minorities.

On the other hand, it is important to notice that, despite the official French stance, different laws are implemented to improve the situation of minorities. For example, private schools recognized by the State may now use regional languages to teach in classes. Last year, 163 primary schools, 15 secondary schools and 3 high schools were using language such as Breton or Basque as their main one. Even if the support remains low, public institutions help to fund these schools. Moreover, since a revision of the Constitution in 2008, article 75-1 recognizes that “Regional languages are part of French heritage”.

To conciliate both the need for policies regarding minorities and the respect of the Constitution, positive discrimination is usually enforced on a territorial basis (neighbourhood, municipalities) instead of focusing on a specific religious or ethnic group. Thus, French „affirmative actions“ do not follow the American logic in which a community is targeted nor do they come with a binding obligation. Several laws providing additional measures to access education and economic support are implemented in areas where people are usually poorer, also known to have a population with a higher rate of migrants. However, due to the lack of information about minorities in France, these initiatives largely failed to reach their goals. According to some studies, despite having the same rights according to the Constitution, minorities are still more struggling to find a house or a job or to get access to health care services. The attitude of the police regarding minorities has also been criticized by several associations during the past decades, showing that Republican equality is far from being achieved.

Despite all the limits of the French historical approach towards minorities, it seems impossible to imagine a government proposing a new policy for these groups without a clear political, and maybe even civilizational, change. Because of the Constitution, no government will be able to shift this stance. Finally, it seems even more unlikely to happen as most French people support the notions of equality, universalism and assimilation. A survey conducted in 2014 illustrates this fact, as 77% of the French people considered that the foreigners have to integrate themselves into the French society and 67% were opposed to the principle of positive discrimination.