Fokus ROMI.HR

Armenija je domovina sunca i marelica, mala kavkaska zemlja okružena planinama. Ima jednu od najstarijih povijesti, koja datira unazad tisućama godina. Smještena na raskrižju četiri strane horizonta, ova mala država je vidjela veliki broj naroda koji su dolazili na njen teritorij i u mirne i u osvajačke svrhe. Armenci su uvijek bili dio kavkaskog svijeta s jedne strane, a s druge su imali bliske kontakte sa zapadnoazijskim svijetom. U srednjem vijeku pojavljuju se dokazi o ekonomskim i kulturnim vezama s Indijom, kao rezultat kojih se armenska dijaspora naselila u Indiji. U Armeniji su se, zauzvrat, među indoeuropske narode naselili i Romi.

Tradicionalno, Armenija je nacionalna država armenskog naroda. Međutim, unatoč činjenici da broj Armenaca nadmašuje sve ostale, mnoge nacionalne manjine žive u toj državi, na primjer Židovi, Grci, Rusi, Ukrajinci, Kurdi, Jezidi, kao i jedinstvena etnička skupina – Lom, dio romskog naroda.

Obično, kada se razmišlja o Romima u povijesnom kontekstu, prve stvari koje padaju na pamet su ugnjetavanje u Europi i na Bliskom Istoku, siromaštvo i isključenost, odbijanje naseljavanja i integracije. Međutim, ovaj narod se naselio u Armeniji prije mnogo stoljeća i ima potpuno drugačiju povijest.

Lom su također poznati pod imenom Boša (armenski) ili Poša (turski), iako su ova dva naziva pogrdna za narod, te oni preferiraju da ih se naziva njihovim vlastitim imenom. Izvorni naziv ove etničke skupine bio je „Gnču“ (na zapadnoarmenskom dijalektu) ili Knču (na istočnoarmenskom dijalektu), što prevedeno s armenskog znači „mucati“ i odnosilo se na neodređenost u vjerskim praksama. Tek od 19. stoljeća „Gnču“ počinje nositi ime „Boš“ za lokalno stanovništvo (armenski – „skitnica“, turski – „siromašan“). Samoime etničke skupine – „Lom“ vjerojatno potječe od riječi Dumba/Domba (sanskrtski) također poznate kao Domra, Dombari, Domaka, Dombara, skupine rasute po Indiji. Ljudi iz tih skupina pripadali su istoj kasti Dom/Doma – čovjek iz dalitske kaste, koji je živio od pjevanja i glazbe. Povijesno, smatrani su nedodirljivima (najniža) kasta nazvana Daliti, a njihovo tradicionalno zanimanje bilo je odlaganje i kremiranje mrtvih tijela. Nedodirljivost u Indiji je društveni oblik institucije i odnosi se na provođenje praksi koje su ponižavajuće, diskriminatorne, isključujuće.

Opće je prihvaćeno da riječi Rom, Lom i Dom imaju isto porijeklo kao i same skupine. Posebnost Loma leži u njihovoj iznimnoj toleranciji, koja je dovela do puštanja korijena u Armeniji. S jedne strane, po mnogim karakteristikama grupa je sada potpuno asimilirana. Zbog toga su danas Lomi gotovo neprepoznatljivi od Armenaca, i mnogi Armenci, zauzvrat, ne znaju za postojanje ove etničke skupine. S druge strane, zanimljiva činjenica o Lomima je da se oni i dalje mogu držati zajedno birajući isto susjedstvo za život i nastojeći se ženiti s ljudima svoga podrijetla, dok nikada neće otvoreno reći da su drugačiji od ostatka stanovništva.

Na temelju znanstvenika Elene Marušiakove i Veselin Popova, Romi su stigli iz Indije otprilike u 10. i 11. stoljeću. Činjenica jesu li Romi, Domi i Lomi bili dio iste migracije ostaje tema rasprave do danas.

Prema nedavnim istraživanjima iz područja etnologije, LomI su stigli u Armeniju najkasnije u 12. stoljeću zbog migracije preko iranske visoravni iz središnjeg i sjeverozapadnog dijela indijskog poluotoka. Njihovi preci migrirali su sa sjeverozapada Indijskog poluotoka u Perziju gdje su ostali dugo vremena. Nakon toga, jedna grupa Roma zaustavila se na teritoriju Armenije i Male Azije dok su drugi nastavili dalje. Jedna povijesna pretpostavka zašto su se Lomi tamo našli jest da su migrirali na Kavkaz kao izbjeglice tijekom Timuridovske invazije (kulturno perzijansko turko-mongolsko carstvo koja je dominiralo Velikom Iranom u ranom 15. stoljeću) na južnu i zapadnu Aziju. Vjeruje se da su, pridruživši se Armenskoj apostolskoj gregorijanskoj crkvi, formirali zasebnu granu Roma – Lomi.

Armenizacija Loma dogodila se rano, u 14.–16. stoljeću. Nije poznato sa sigurnošću što je točno uzrokovalo lagan i relativno brz proces asimilacije. Pretpostavlja se da je to bilo, prvo, zbog poštovanja i prihvaćanja od strane Armenaca. Drugo, do kraja 19. stoljeća većina Loma živjela je u zapadnom dijelu povijesne Armenije, koja je od 16. stoljeća bila pod vlašću Osmanskog Carstva. Kao rezultat toga, s vremenom je muslimansko stanovništvo na ovom teritoriju počelo prevladavati, a armensko stanovništvo značajno se smanjilo. Pod jarmom Osmanskog Carstva, prava nemuslimanskih zajednica bila su regulirana sustavom „millet“, koji je dijelio stanovništvo na vjerske denominacije (zajednice). One su postojale kao društveno-političke institucije koje su osiguravale zadovoljenje vjerskih i političkih potreba svojih članova, održavanje unutarnjeg reda, pružanje međusobne pomoći i prikupljanje poreza u zamjenu za nedostatak otpora Turcima. U stvarnosti, glavni interes bio je unovčavanje na račun nemuslimanskog stanovništva Carstva. Prema povjesničaru V. G. Tunjanu, koji je napisao djelo o armenskom pitanju u povijesnom kontekstu, takozvana autonomija u praksi je bila nacionalno ugnjetavanje i grabežna eksploatacija. Mnogo više prihoda ubiralo se od Armenaca nego od muslimanskog stanovništva. Armenci, kao „gijauri“ (nevjernici), nisu imali pravo govoriti na sudu protiv muslimana, sudjelovati u vojnoj službi niti nositi oružje. Narod je nosio veliki fiskalni teret: porez po glavi, porez na zemlju, predaja 1/10 žetve. Taj položaj prikazuju i takriri (memoari) Carigradske patrijaršije Vrhovnoj Porti o stanju zapadnih Armenaca. Iznesene su pritužbe o oporezivanju najma, prikupljanju desetine, imovinskom pritisku, oduzimanju zemlje (vilajeti Erzurum, Alep, Mamuret-ul-Aziz, okrug Čarsanjak), farmi i livada 12 armenskih sela (vilajet Sivas), neaktivnosti službenika, otmici žena, prisilnoj islamizaciji, ubojstvu svećenika (vilajeti Trabzon, Erzurum, Sivas, Mamuret-ul-Aziz, Bitlis, Alep, Van).

Prema sačuvanim dokumentima, jasno je da su Turci Lome smatrali sastavnim dijelom armenskog milleta. Prevlast Turaka na područjima gdje su se Romi naselili, kasniji masovni progoni Armenaca, nedostatak razdvajanja Armenaca i Loma u dvije različite skupine od strane Osmanlija – sve je to učinilo da se Lomi osjećaju dijelom armenske etničke skupine, zajednička nesreća ih je zbližila.

Do 17. i 18. stoljeća, Lomi su bili praktički integrirani, iako su nastavili živjeti u zasebnim zajednicama. Tada su većinom živjeli u Erevanu, u regiji Kond, kao i u Sivasu, Karsu i Erzurumu. Dokaz te integracije, prema povijesnim izvorima, bilo je sudjelovanje Loma u armenskoj samoobrani u ratu s Osmanskim Carstvom 1724. godine. Armenska četvrt Kond tada je bila dom mnogim Lomima, što je postalo važan čimbenik tijekom bitke, gdje je stotinu obitelji „bogatih kršćanskih Cigana“ organiziralo obrambenu jedinicu od 200 ljudi, kojoj se pridružilo još 300 Loma iz druge četvrti, kako bi se zajedno oduprli Osmanskim Turcima ravnopravno s Armencima.

Nakon rusko-turskog rata 1828.–1829. i naknadnog mirovnog ugovora u Adrianopolu (Edirne) 1829., nadbiskup Karapet Bagratuni podnio je memorandum generalu Ivanu Paskeviču, zapovjedniku Kavkaskog korpusa ruske vojske. Sporazum je olakšao preseljenje otprilike 50 000 Armenaca (7 298 obitelji) iz vilajeta Erzurum i okolnih sela na teritorije unutar Ruskog Carstva. Ti su se Armeni naselili u regijama oko gradova Akhaltsikhe, Akhalkalaki i Tsalka (u današnjoj Gruziji), kao i u Aleksandropolu (današnji Gyumri, Armenija). Među preseljenima su bili i Lomi, koji su prethodno boravili zajedno s Armencima.

Prihvaćanje ove uključnosti od strane Armenaca pokazuje neslužbeno zabilježena bilješka napisana krajem 1870-ih od strane Katolikosa (poglavara Armenske apostolske crkve). Ta je bilješka, priložena dokumentima na Berlinskoj konferenciji 1878., tvrdila da se „Kinchorsi“ (tj. Lomi) nipošto ne smiju razlikovati od ostalih Armenaca. Ta je bilješka bila temeljena na povijesnom kontekstu tog vremena: nacionalno ugnjetavanje Armenaca i njihovo duboko nezadovoljstvo njihovim teškim položajem bilo je udruženo s interesima Engleske i Rusije na tim teritorijima. Prema informacijama iz armenskog dosjea (M. Perinçek), „armensko pitanje, koje se tako pojačalo isključivo iz ekonomskih razloga, tragično se pogoršalo intervencijom 'velikih sila' – Rusije i Engleske. Težnja ruskog trgovinskog i industrijskog kapitala za osvajanjem Crnog mora, Bosfora i Dardaneli skrivala se iza parola borbe za oslobođenje kršćana iz jarma muslimanske Turske: armenska buržoazija, nadajući se iskoristiti tu parolu za nacionalno-političku samoodređenje, ne samo da je sama uvelike prihvatila rusku orijentaciju, nego je i propagirala taj smjer među Armencima turske Armenije.“

Aktivni pokušaji rješavanja armenskog pitanja potaknuli su armenske revolucionare na poduzimanje aktivnijih mjera. Osmansko Carstvo ovakve političke tendencije agresivno je odbacivalo; krajem 19. stoljeća zabilježen je niz pokolja u kojima je poginulo oko 80 000 Armenaca i Loma zajedno s njima.

Godine 1908. vlast u Carigradu (Constantinopleu) preuzela je frakcija nazvana Mladoturcima, koja je prije toga djelovala kao tajno društvo „Jedinstvo i Napredak“ i pretvorila ga u političko pokret. Mladoturci su nastojali uvesti liberalni ustavni režim, nevezan uz vjeru, koji bi stavio sve nacionalnosti na jednake osnove. Armećki prosvjedi zahtijevajući autonomiju nastavili su se i postajali su nasilnima. Između 1909. i 1913. aktivisti Pokreta Jedinstvo i Napredak sve su više težili snažno nacionalističkoj viziji buduće Osmanske Imperije. Odbacili su ideju multietničke „otomanske“ države i nastojali stvoriti kulturno i etnički homogen turski narod.

Sve je to dovelo do tragičnih događaja 1915., kada su Lomi zajedno s Armencima postali žrtve armenskoga genocida kojeg je organiziralo Osmansko Carstvo. Već ionako mala etnička skupina bila je istrebljena i bila je prisiljena bježati iz svojih mjesta boravka. Većinom su se Lomi naselili na istoku moderne Armenije, djelomično u Rusiji i Gruziji. Sjećanja na monstruozne događaje ostavila su dubok trag u povijesti Loma. Obitelji ove etničke skupine prenose svoju povijest tog vremena s generacije na generaciju s posebnom važnosti.

Tako je Osmansko Carstvo ostavilo dubok trag u oblikovanju suvremenog identiteta Loma. Dominacija, politički i kulturni pritisak i činjenica da Turci nisu Lome smatrali zasebnom etničkom skupinom, nego integralnim dijelom Armenaca, znatno su utjecali na njihovu brzu integraciju.

Trenutno, na teritoriju Armenije žive u Erevanu (u četvrtima Sari-Takh, Kanaker, Nor-Marash), u Gyumriju (u regiji Boshi Maila), Akhtali, Nor Hachenu, Vanadzoru i Artašatu, kao i u selu Jraber kod Kotjka. Na području Gruzije Lomi žive u gradovima Akhalkalaki i Akhaltsikhe, kao i u regiji Shaumyan, Shulaver i Marneuliju. Ukupan broj Loma, prema procjenama, blizu je 10–12 tisuća, od čega oko 8–9 tisuća u Armeniji, a ostatak u Gruziji i Rusiji.

Identitet Loma danas je vrlo složen. Oni sebe nazivaju Armencima, ponekad Lomi čak kažu da su „više Armenci“ nego sami armenski narod, duboko poštujući vjerske tradicije Armenaca, dajući svojoj djeci samo armenska imena i općenito cijeneći kulturu tog naroda. Istodobno, svjesni su svog jedinstvenog etničkog identiteta i imaju vlastite običaje i tradicije, pored posuđenih armenskih.

Izbor mjesta stanovanja Loma u gradu prilično je raspršen; neki žive u kućama, drugi u stanovima; ne žive uvijek na istom mjestu; često žive uz armenske obitelji. Međutim, ako se nađete u području pokrivenim Lomima, na prvi pogled nije moguće razumjeti da ste u staništu zasebne etničke skupine. Vanjski znakovi ni ljudi ni kuće nisu različiti od drugih. A budući da „Boše“ ispravno sebe nazivaju Armencima, njihov identitet se može otkriti samo ako ih pitate „Lom es?“ što znači „Jeste li Lom?“ na njihovom jeziku lomavren, na što mogu pozitivno odgovoriti.

Razlika između Loma i ostalih Roma je što su od trenutka dolaska u Armeniju postali polu-nomadska skupina, seoskih selišta samo tijekom tople sezone, dok su u svim drugim zemljama romske skupine stoljećima živjele bez određenog mjesta boravka.

Njihov je glavni zanat bila izrada i prodaja cjedila u armenskim selima. I žene i muškarci su to radili. Konjska dlaka smatrana je glavnim materijalom za kuhinjske potrepštine i košare. Postoji nekoliko legendi o tome kako su Lomi došli do tog zanimanja, čiji korijeni na neki način, na kraju idu u vjeru. Jedna priča, ispričana u Tsalci u Gruziji, kaže da je Isus Krist jednom našao mišje izmeta u štruci kruha i bio se uznemirio. Uzeo je nekoliko dlaka sa svoje glave i dao ih jednom od svojih sljedbenika. Sljedbenik nije znao što da radi s tim dlačicama, ali Isus ih je blagoslovio. Kasnije je sljedbenik naučio kako raditi cjedila s tim dlakama i osnovao skupinu cjedilaca zvanih Makhagordz (armenski za cjedilce). Od tada proizvode cjedila.

Druga priča, iz Tokata u Turskoj, kaže da su biblijski poslovi naučili ljude kako raditi cjedila. Bez Boša ljudi možda ne bi imali brašno loše kvalitete. Ali zato što su Boše radili cjedila i bili poznati kao čisti ljudi, lokalno stanovništvo je moglo prosijati brašno i uvjeriti se da ne sadrži mišje izmete.

Osim toga, muškarci Lomi u Armeniji bili su poznati po svojoj glazbenosti. Dugo su bili poznati po muškim orkestrima i bili su glavna sastavnica armenskih vjenčanja i gozbi. Lom žene, za razliku od ostalih romskih skupina, bile su glavni izvor prihoda za obitelj i tradicionalno su se bavile prosjačenjem i prodajom. Od pamtivijeka su išle u kuće lokalnog stanovništva, prodavale gotove kuhinjske potrepštine i tražile novac i hranu.

Glavno zanimanje Loma danas je trgovina. Potpuno su naseljeni. Govore armenskim jezikom i imaju vlastiti jezik, lomavren, koji sadrži mješavinu indijskih riječi, armenskog jezika te također posuđuje jezične tehnike i riječi iz perzijskog jezika, što ukazuje na dugotrajan boravak Loma u Perzijskom Carstvu i Mezopotamiji prije dolaska na armensko tlo. Do 19. stoljeća jezik lomavren uglavnom je počeo nestajati; ljudi su ga koristili kao tajni jezik kada nisu željeli da ih drugi razumiju. Nažalost, danas Lomi rijetko govore tim jezikom i to uglavnom samo starije generacije.

Lomi i Armenci dijele prepoznatljiv osjećaj jedinstva, no većina Armenaca i dalje je uglavnom nesvjesna postojanja Loma. Stav armenske vlade prema Lomima varirao je od ignoriranja njihove prisutnosti do negiranja da uopće postoje. Unatoč tim izazovima, Lomi i dalje ostaju značajna etnička skupina unutar kulturnog tkiva Armenije.