Fokus ROMI.HR

Prvi Romi stigli su u Italiju u XV. stoljeću, a prema dostupnim kronikama iz tog razdoblja, njihova glavna zanimanja bila su donekle različita ovisno o području u kojem su se nastanjivali. Točnije, romske zajednice koje su živjele u ruralnim područjima vjerojatno su se lokalno integrirale te su stoga preuzimale aktivnosti koje su obavljale skupine domaćina, a to su uglavnom bili pastiri ili poljoprivrednici; s druge strane, Romi koji su živjeli u većim gradovima ili su se kretali od grada do grada zbog svojih potreba nastavili su obavljati poslove po kojima su tradicionalno bili poznati diljem Europe: kovački i metaloprerađivački zanati.

Ove su tendencije bile raširene i dokumentirane diljem Italije, a tijekom sljedećih stoljeća Romi su nastavili raditi u tim sektorima te su u jednom trenutku praktički bili jedini koji su obavljali te poslove izvan cehova. Cehovi su bili udruženja ljudi koji su se bavili istim zanatom ili profesijom, regulirali su rad svojih članova, postavljali standarde kvalitete, određivali cijene i štitili njihove ekonomske interese. Romi nisu bili uključeni u cehove te su stoga radili izvan tih organizacija i obavljali manje poslove, poput prikupljanja, distribucije i obrade metala. Budući da su bili uključeni u marginalnije gospodarske aktivnosti, Romi nisu bili dobro plaćeni te su morali putovati između više gradova kako bi zaradili dovoljno za preživljavanje.

Potaknuti potrebom za zaradom, Romi su mijenjali svoja glavna zanimanja, prateći, primjerice, sezonske cikluse ili potrebe lokalnog stanovništva. Zbog toga su neki znanstvenici njihov odnos prema radu opisali kao “popunjavanje praznina”, jer su pokušavali preživjeti ulazeći u male tržišne niše koje drugi nisu pronalazili ili su ih odbacivali, i to po nižoj cijeni u odnosu na neromske radnike. Primjerice, vještine stečene u području obrade metala i rada s konjima prilagođavali su potkivanju konja, što se i danas često povezuje s Romima.

Uz ta tradicionalnija zanimanja, u XIX. stoljeću neke romske obitelji počele su razvijati organiziraniju strukturu unutar određenih radnih niša, do te mjere da neki istraživači u pojedinim slučajevima povlače usporedbe s kapitalističkim poduzećima. Jedan od takvih primjera svakako su obitelji uključene u cirkus i cirkuske umjetnosti, putujuće predstave i zabavne parkove. U Italiji su te obitelji često bile Sinti s nomadskim načinom života, koji su i danas nadaleko poznati kao najistaknutiji cirkuski izvođači u zemlji. Najpoznatije obitelji u talijanskoj cirkuskoj industriji su Orfei i Togni, koje potječu iz skupine Sinti. U oba slučaja teško je rekonstruirati njihove početke u cirkuskim umjetnostima, a mnoge priče isprepletene su s legendama i usmenim predajama.

Danas su mogućnosti zapošljavanja Roma, od kojih su mnogi stigli u Italiju tijekom 1990-ih, i dalje ograničene, te su često zadržani u određenim nišama koje se nalaze na granici između legalne i ilegalne ekonomije. Kao što je već spomenuto u drugim tekstovima ove serije o trenutačnoj situaciji Roma u Italiji, njihova marginalizacija na tržištu rada i u gospodarstvu snažno je povezana s njihovim statusom, primjerice s problemima poput života na periferiji gradova i niske razine obrazovanja, što Rome često čini manje poželjnima na tržištu rada u usporedbi s neromima ili s Romima koji su već donekle integrirani u društvo.

Prema Nacionalnoj strategiji za jednakost, uključenost i sudjelovanje Roma i Sinta 2021.–2030. (Strategia Nazionale di uguaglianza, inclusione e partecipazione di Rom e Sinti 2021-2030), postojeći problemi vezani uz Rome i njihove radne uvjete dodatno su pogoršani pandemijom bolesti COVID-19. Primjerice, oni koji su radili u području slobodnog vremena i zabave bili su prisiljeni prestati raditi jer su zabavni parkovi i cirkusi bili zatvoreni mjesecima. Istodobno, tradicionalna zanimanja Roma, poput kovačkih i obrtničkih poslova, sve su manje ekonomski relevantna jer ih zamjenjuju masovno proizvedeni proizvodi koji su jeftiniji i niže kvalitete te imaju kraći vijek trajanja. Drugi poslovi u kojima Romi često sudjeluju uključuju održavanje javnih zelenih površina i vrtova, razvrstavanje otpada i čišćenje ulica. Neki su se uključili u socijalne zadruge koje nastoje suzbiti kršenja radničkih prava, neprijavljeni rad i nezakonito zapošljavanje, čije su žrtve Romi često zbog nedostatka pravnih i ekonomskih resursa za zaštitu.

Zbog svega navedenog, Nacionalna strategija ističe neka moguća područja intervencije, uz snažan naglasak na potrebi sveobuhvatnog pristupa, jer je poboljšanje radnih uvjeta gotovo nemoguće bez rješavanja problema povezanih s obrazovanjem ili stanovanjem. Ipak, Strategija je definirala i konkretne ciljeve za poticanje integracije Roma na tržište rada, poput posebnih financiranja i ulaganja u obrazovanje i zapošljavanje Roma, kao i razvoja programa prilagođenih iskustvu i potrebama pojedinog Roma koji želi ući u talijanski sustav rada.

Nacionalna strategija također uključuje određene mjere vezane uz integraciju Romkinja na tržište rada, iako možda ne posve uzima u obzir poteškoće koje proizlaze iz percepcije i strukture romskih obitelji, u kojima su žene i dalje češće zadužene za kućanstvo i djecu, dok muškarci rade. Druge predložene mjere usmjerene su na povećanje digitalne pismenosti Roma te na programe koji potiču djecu na pohađanje škole, uz istodobno informiranje roditelja o prednostima obrazovanja.

Zaključno, što više istražujemo trenutačne životne uvjete Roma u Italiji, to je jasnije da se situacija ne može riješiti bez uzimanja u obzir dubokih međusobnih povezanosti različitih problema. Autori Nacionalne strategije svjesni su složenosti situacije, no čini se da političari nisu jednako svjesni, iako upravo oni imaju moć donošenja politika za suzbijanje diskriminacije i poticanje integracije. Rad je nedvojbeno jedan od najvažnijih alata integracije, jer će osobe koje se smatraju korisnima za društvo i koje se cijeni zbog njihova rada vjerojatno biti bolje prihvaćene u zajednici u kojoj žive.