Fokus ROMI.HR

Roma koji su tijekom stoljeća došli u Italiju imali su dovoljno vremena za integraciju u talijansko društvo, iako uz brojne teškoće i izazove zbog povijesnih okolnosti koje su ih često marginalizirale. S druge strane, Roma koji su stigli u novije vrijeme i dalje su u procesu integracije, koji, kao što je napisano, napreduje sporo, s štetnim posljedicama po romsku populaciju.

Poznato je da većina Roma u Italiji dugo živi u lošim uvjetima: njihova naselja često se nalaze izvan gradova, ponekad bez pitke vode, s nesigurnim električnim i plinskim instalacijama. Njihova izolacija ima tragične posljedice i u drugim aspektima života: primjerice, udaljenost od školskih ustanova često obeshrabruje roditelje i djecu da pohađaju nastavu; diskriminacija s kojom se susreću u različitim kontekstima potiče ih da ostanu u svojoj “eho-komori”, gdje komuniciraju samo međusobno, što pojačava osjećaj odvojenosti od neroma i smanjuje stvarne mogućnosti dublje povezanosti između dvije skupine. Slična logika vrijedi i za traženje posla: zbog niske razine obrazovanja, ponekad praćene nedostatkom znanja talijanskog jezika, Roma su često u nepovoljnom položaju pri prijavama za posao, osobito kada konkuriraju Talijanima.

Kao što je istaknuto u prethodnim člancima ove serije o uvjetima života Roma u Italiji, svaki problem s kojim se ove zajednice suočavaju duboko je povezan s drugim problemima: gotovo je nemoguće poboljšati životne uvjete Roma bez ozbiljnog obrazovnog programa ili mogućnosti zapošljavanja koje bi im omogućile dostojanstven život. Ista logika vrijedi i za zdravstvenu situaciju Roma u zemlji.

Nema vrlo aktualnih podataka o zdravstvenom stanju Roma u Italiji. Zanimljiv, iako prilično zastario izvještaj Sveučilišta Ca’ Foscari u Veneciji iz 2016. godine pokazuje da su Romi generalno izloženi znatno lošijim zdravstvenim uvjetima u usporedbi s ostatkom populacije, prvenstveno zbog nedostatka nacionalnih i lokalnih politika usmjerenih na smanjenje ovog jaza. Istraživanje je obuhvatilo 1.142 Roma koji žive na periferiji Milana između siječnja 2009. i prosinca 2010. godine. Među najčešćim patologijama bile su one povezane s dišnim sustavom, uključujući različite infekcije gornjih dišnih putova (nosne šupljine, sinusi, ždrijelo i grkljan). Ostale zabilježene bolesti uključivale su ortopedske probleme, bolesti probavnog sustava i zubne bolesti. Većina tih patologija može se povezati s lošim životnim uvjetima u naseljima: talijanska organizacija Associazione 21 Luglio opisuje ih kao “ghetto patologije”, jer su često posljedica siromaštva i loših higijenskih uvjeta.

Općenit pregled problema nije dovoljan za potpuno razumijevanje njegove ozbiljnosti, jer različite skupine Roma pogađaju različite bolesti. Primjer su romska djeca, čiji su nivoi cijepljenja vrlo neujednačeni diljem Italije. Kampanje cijepljenja organizirane od strane lokalnih vlasti ciljale su specifične probleme, poput epidemije ospica između 2006. i 2008., kada je testiranje pokazalo da je samo mali postotak romske djece adekvatno cijepljen. Nedostatak ažuriranih podataka dodatno otežava praćenje cijepljenja, jer je teško doći do djece koja bi trebala primiti cjepivo, osobito ako nisu registrirana u zdravstvenom sustavu. Primjerice, 2013. godine, nakon prve Nacionalne strategije za ravnopravnost, inkluziju i sudjelovanje Roma i Sinta, Nacionalni institut za promicanje zdravlja migranata (INMP) razvija projekt podizanja svijesti o važnosti cijepljenja među Romima. Rezultati istraživanja pokazali su da su jedini dostupni podaci stari i datirali iz 1997., kada je samo 30% Roma u Italiji bilo pravilno cijepljeno protiv zaraznih bolesti.

Slična problematika odnosi se i na žensko i reproduktivno zdravlje. Izvještaj iz 2016. naglašava nedostatak podataka o trudnoći i porodu kod Romkinja, što otežava praćenje nacionalnog trenda. Lokalna istraživanja pokazuju da većina Romkinja nije pohađala preporučene preglede tijekom trudnoće, a samo 3 od 76 ispitanih žena pohađale su pripremne tečajeve za porod. Iako su sve žene rodile u bolnici, samo je nekoliko njih redovito išlo na kontrole kako bi provjerile zdravlje svoje djece. Studija iz 2012. pokazuje da Romkinje češće prijavljuju lošije zdravstveno stanje od muškaraca: 81,3% ispitanih muškaraca sebe je smatralo zdravima, dok je samo 72% žena to učinilo.

Muškarci, a u manjoj mjeri i žene, često se suočavaju s ovisnostima, prvenstveno alkoholizmom. Podaci o tome su ograničeni, a marginalizacija i psihički stres dodatno pogoršavaju situaciju. Dokument Talijanskog Crvenog križa iz 2010. ukazuje na porast broja Roma s ozbiljnim ovisnostima o drogama, bez značajnih razlika po spolu ili dobi.

Važno je napomenuti da zdravlje obuhvaća i tjelesno i mentalno blagostanje. Prisilne iseljenja, diskriminacija i teški životni uvjeti snažno utječu na mentalno zdravlje Roma, osobito djece i adolescenata, kod kojih su česti trauma, depresija, halucinacije, panični napadi, anksioznost i nesanica.

Još jedan faktor koji utječe na zdravlje Roma jest pristup nacionalnom zdravstvenom sustavu. U Italiji su redovni i neregularni migranti u načelu izjednačeni s talijanskim državljanima za hitnu i osnovnu medicinsku pomoć te preventivne programe. Dobivanje boravišne dozvole ili državljanstva olakšava pristup SSN-u jer omogućuje evidentiranje pacijenata i pristup njihovim medicinskim podacima. Međutim, zdravstveni sustav je decentraliziran, što otežava prikupljanje podataka o zdravlju Roma.

Studija iz 2007. pokazuje da se Roma često oslanjaju na hitne službe zbog nedostatka znanja o alternativama. Nedostatak obiteljskih liječnika, neposredna potreba za lijekovima i ograničena preventivna edukacija često dovode do kritičnih zdravstvenih stanja. Jezične barijere dodatno otežavaju pristup zdravstvenoj skrbi, a kulturni posrednici rijetko su dostupni.

Pandemija Covid-19 dodatno je otkrila zdravstvenu ranjivost Roma. Nedostatak važećih dokumenata, promjene adresa i jezične barijere povećale su rizik od zaraze, a lokalne organizacije, poput Comunità Sant’Egidio, organizirale su cijepljenje više od 25.000 osoba iz marginaliziranih skupina u Rimu.

Nacionalna strategija za ravnopravnost, inkluziju i sudjelovanje Roma i Sinta 2021-2030 ističe četiri glavna cilja za poboljšanje zdravlja Roma: sustavna istraživanja i ažuriranje baza podataka, edukaciju zdravstvenih i socijalnih radnika o romskoj populaciji, suradnju zdravstvenih djelatnika i kulturnih posrednika te programe koji educiraju Rome o pristupu zdravstvenoj skrbi.

Zaključno, poboljšanje zdravstvenog stanja Roma u Italiji zahtijeva koordiniran i sveobuhvatan pristup koji istovremeno rješava stambena, obrazovna i socioekonomska pitanja, kako bi romske zajednice mogle živjeti dostojanstveno i ravnopravno.