Fokus ROMI.HR

Tijekom 1960-ih sustav međunarodnog prava ljudskih prava bio je već relativno dobro razvijen, budući da se međunarodna zajednica – osobito njezini predstavnici u Ujedinjenim narodima – posvetila izradi relevantnih pravnih dokumenata kako bi se zaštita ljudskih prava provodila i na nacionalnoj razini. Ipak, jedan element pokazao se najučinkovitijim u motiviranju država da prihvate međunarodne konvencije koje bi u konačnici ograničile njihovu moć: potreba za zajedničkim djelovanjem u rješavanju transnacionalnih problema. Upravo je ovaj čimbenik, nakon završetka Drugog svjetskog rata, ujedinio države s vrlo različitim političkim sustavima i ideologijama, a istovremeno je bio ključan i u odlučnom suprotstavljanju rasnoj diskriminaciji.

Između 1959. i 1960. dogodilo se više antisemitskih incidenata u nekoliko država svijeta, što su mnogi povjesničari danas opisali kao „epidemiju svastike“. Prema povijesnim podacima, u manje od tri mjeseca (od 26. prosinca 1959. do 1. ožujka 1960.) zabilježen je dramatičan porast antisemitskih ponašanja u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj, Engleskoj, Italiji, Kanadi, Nizozemskoj, Brazilu, Norveškoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Južnoj Africi. Napadi na Židove i judaizam poprimali su različite oblike, od iscrtavanja svastika po zidovima židovskih kuća i institucija do anonimnih prijetećih pisama i poziva rabinima i članovima židovske zajednice. Iako još uvijek nije potpuno jasno što je izazvalo ovu neočekivanu val antisemitskog nasilja, sigurno je da je njegova veličina bila dovoljna da prisili međunarodnu zajednicu na zajedničku osudu rasne, vjerske i nacionalne mržnje.

Drugi važan događaj bio je međunarodni uvid da rasizam nije uvijek vezan samo za kolonijalne politike, nego da se može pojaviti i unutar država. Primjerice, prepoznavanje apartheida kao institucionalizirane diskriminacije u Južnoj Africi potaknulo je mnoge države da se zabrinu za poštivanje ljudskih prava u toj zemlji. Borba protiv rasne diskriminacije tada je postala legitimni interes trećih država, čime je u praksi smanjena apsolutna načelna suverenost država.

Stoga je 1965. Opća skupština Ujedinjenih naroda (tijelo u kojem su zastupljene sve države članice) usvojila Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD). Konvencija je stupila na snagu 1969. godine, a do danas ju je potpisalo 182 države, sve s obvezom poštivanja njezinog sadržaja i odredbi. S obzirom na relativno mali opseg (samo 25 članaka), ICERD je lako razumljiv i ne-stručnjacima iz područja međunarodnih odnosa ili prava.

Kao i kod većine međunarodnih konvencija, članak 1. definira područje primjene i pojam rasne diskriminacije: „bilo kakva razlika, isključenje, ograničenje ili prednost zasnovana na rasi, boji kože, podrijetlu ili nacionalnom ili etničkom porijeklu, koja ima za cilj ili učinak da se ospori ili umanji priznavanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda na jednak način u političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom ili bilo kojem drugom području javnog života“.

Članci 2. do 7. navode mjere koje države moraju provoditi, uključujući zabranu rasne diskriminacije, osudu rasne segregacije i apartheida, zabranu poticanja rasne mržnje, osiguranje jednakosti u uživanju prava, pružanje pravnih lijekova protiv diskriminacije te promicanje tolerancije i borbu protiv predrasuda u školama.

Drugi dio ICERD-a posvećen je radu i funkcijama Odbora za ukidanje rasne diskriminacije, radnog tijela koje prati provedbu Konvencije. Svake dvije godine, države članice dostavljaju Odboru periodična izvješća o provedbi prvih sedam članaka i o ispunjavanju prethodnih preporuka. U izvješćima se također opisuje uključenost civilnog društva i odgovori na ranije istaknute zabrinutosti, osobito o diskriminaciji ili nepovoljnom postupanju prema određenim skupinama.

Odbor zatim analizira izvješća i izdaje zaključna zapažanja, koja obično sadrže uvod, pozitivne aspekte i popis zabrinutosti s preporukama.

Jugoslavija je potpisala ICERD 1966., a nakon njezinog raspada Hrvatska je naslijedila članstvo 1992. godine. U kolovozu 2023. Odbor je Hrvatskoj dostavio zaključna zapažanja za objedinjeno deveto do četrnaesto periodično izvješće. Među pozitivnim aspektima posebno su istaknuti revidirani protokol o postupcima u slučajevima zločina iz mržnje te Nacionalni plan za uključivanje Roma 2024.-2027.

Međutim, Odbor je ukazao na niz zabrinjavajućih pitanja, osobito vezanih uz životne uvjete Roma i dr. nacionalnih manjina. To uključuje nedostatak točnih podataka o socijalno-gospodarskom položaju Roma, Srba i stranaca, te učestalu rasnu diskriminaciju u obrazovanju i zapošljavanju. Također je istaknuta prisutnost negativnih stereotipa koji potiču govor mržnje i zločine iz mržnje.

Odbor je preporučio da Hrvatska unaprijedi strategiju suzbijanja govora mržnje i zločina iz mržnje, uključujući edukaciju policije, javnih tužitelja i službenika za prepoznavanje i efikasno sankcioniranje takvih djela.

Posebna zabrinutost odnosi se i na pristup besplatnoj pravnoj pomoći za ranjive skupine, uključujući Rome i Srbe. Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći iz 2013. pokazao se nedostatnim, što je dodatno otežalo dostupnost pomoći ciljanim skupinama.

Odbor je posebno istaknuo loše životne uvjete Roma, uključujući siromaštvo, visoku nezaposlenost, nisku uključenost u srednje škole, visoke stope napuštanja školovanja, segregirano obrazovanje (posebno u Međimurju) te prisilna rušenja i iseljavanja bez adekvatnog smještaja ili naknade.

Zaključno, Odbor je naglasio da hrvatske vlasti trebaju značajno pojačati napore u zaštiti ljudskih prava i borbi protiv rasne diskriminacije. Iako postoje određene mjere, njihova provedba rijetko je prioritet političara. U tom kontekstu, neprofitne organizacije i aktivisti civilnog društva mogu imati važnu ulogu u poticanju učinkovitijih rješenja, osiguravajući ranjivim skupinama sigurnije i pravednije društvo.