Fokus ROMI.HR

Projekt Lacio Drom u početku se činio vrlo obećavajućim, osobito zato što je mogao ubrzati i olakšati proces integracije romske djece (i njihovih obitelji) u širu zajednicu u kojoj su živjeli. Međutim, početkom 1980-ih razredi Lacio Drom počeli su se zatvarati jer očito nisu uspijevali potaknuti društvenu integraciju.

Rekonstrukcija završnih godina projekta relativno je jednostavna jer su organizacije koje su ga pokrenule organizirale brojne sastanke na kojima su učitelji i ravnatelji redovito izvještavali o njegovoj provedbi u pojedinim školama.

Prvi dostupni izvještaji potječu iz 1970-ih, kada su već bili uočeni ključni problemi. Među njima su bile jezične barijere, budući da je malo učitelja govorilo ili razumjelo romani jezik, dok su romski učenici tek počinjali učiti talijanski, a ni mnogi roditelji nisu ga dovoljno dobro poznavali.

Intervjui s roditeljima neromske djece pokazali su da pokušaji poticanja tolerancije i integracije nisu davali rezultate. Zbog toga su tijekom 1970-ih razredi djelomično preoblikovani kako bi se povećalo vrijeme koje romska i neromska djeca provode zajedno. Cilj je bio zajedničko pohađanje nastave, dok bi se posebni razredi koristili samo kao dodatna podrška. Međutim, to je dovelo do novih problema, primjerice velikih razlika u dobi među učenicima, što je negativno utjecalo na učenje.

Velik izazov bila je i redovitost prisutnosti romske djece u školi. Zbog čestih selidbi s obiteljima, mnogi učenici nisu mogli pohađati nastavu tijekom cijele školske godine. Primjerice, u školskoj godini 1975./76. od 128 upisanih romskih učenika samo je 72 pohađalo nastavu cijelu godinu, dok su ostali napuštali školu ranije.

Ova nestabilnost dodatno je otežavala stvaranje prijateljstava između romske i neromske djece. Učenici koji su dolazili ili odlazili usred školske godine teško su se uklapali u razrednu dinamiku. Također, broj romskih učenika u razredu utjecao je na socijalizaciju: ako je bio samo jedan, lakše se povezivao s drugima, dok su se u suprotnom često formirale odvojene skupine.

Unatoč pokušajima poboljšanja, izvještaji iz kasnih 1970-ih ukazivali su na iste probleme. Bruno Nicolini, osnivač projekta, istaknuo je da posebni razredi mogu nenamjerno dovesti do izolacije romskih učenika. Istodobno je bio svjestan da ni potpuno uključivanje u redovne razrede nije jednostavno zbog nepripremljenosti školskog sustava i specifičnih potreba romske djece.

Nicolini je također naglašavao da su predrasude i netolerancija u talijanskom društvu jedan od glavnih razloga neuspjeha projekta. Predlagao je reforme obrazovnog sustava, istraživanja o stavovima učitelja te kampanje za promicanje međusobnog poštovanja.

Nažalost, njegovi prijedlozi uglavnom nisu bili prihvaćeni, a Ministarstvo obrazovanja nije pokazalo dovoljno interesa za rješavanje problema. Kako razredi Lacio Drom više nisu ispunjavali svoju svrhu, započelo je njihovo postupno ukidanje krajem 1970-ih, koje je završilo sredinom 1980-ih.

Projekt je tako ugašen bez zamjene novim formalnim programom. Ipak, iz njega se mogu izvući dvije važne pouke: bio je pionirski pokušaj poboljšanja položaja romskih obitelji, ali je također pokazao koliko su izazovi integracije složeni. Očuvanje sjećanja na Lacio Drom može pomoći budućim inicijativama da bolje razumiju prednosti i nedostatke sličnih obrazovnih projekata.