Fokus ROMI.HR

Otkriti povijest Roma predstavlja veliki izazov za znanstvenike u svim područjima: od povijesti do sociologije, od genetike do lingvistike, razumijevanje odakle Roma dolaze i kada je njihova migracija započela i dalje je otvoreno pitanje na koje stručnjaci pokušavaju odgovoriti.

Što se tiče podrijetla romske populacije u Italiji, problem je vjerojatno još složeniji, jer su podaci o njihovom dolasku i kretanju po poluotoku stoljećima slabo dokumentirani. Štoviše, poteškoće koje su doživjeli u integraciji u lokalne zajednice koje su ih primale stavile su ih na marginu ne samo društava, već i bilo kakvih eksperimenata u prikupljanju podataka i popisu stanovništva. Naime, nakon što su prvi Romi stigli u talijanski grad Bolognu 1422. godine, njihovi tragovi postali su vrlo zamagljeni i gotovo je bilo nemoguće pratiti ih kroz njihove peregrinacije.

Iz tih razloga, znanstvenici su morali razmišljati izvan uobičajenih okvira kako bi dobili širu i potpuniju sliku prisutnosti Roma u Italiji. U tom smislu, posebno zanimljiv pristup primijenila je Elisa Novi Chavarria, profesorica moderne povijesti na Sveučilištu Molise u južnoj Italiji. Njezino istraživanje iz 2012. godine, Prezimena romskog naroda (I cognomi del popolo rom), polazi od pretpostavke da budući da Romi od 15. stoljeća nisu proizvodili nikakve pisane dokumente o svom životu i putovanjima, svaka ozbiljna analiza treba početi od drugih izvora (sudskih, fiskalnih, demografskih i književnih referenci) koji nisu posebno izrađeni da se bave Romima, ali mogu sadržavati relevantne informacije za rekonstrukciju njihove povijesti.

Međutim, prije nego što se dublje uđe u istraživanje Novi Chavarrie, važno je odvojiti trenutak za razmišljanje o jednoj značajki koja je postala ključna u modernim i suvremenim društvima za izgradnju identiteta pojedinaca: prezimenima. Prezimena povezuju generacije; identificiraju srodstvo i obiteljske veze, a u mnogim zajednicama razvila su se iz nadimaka ili epiteta koji su služili da opišu osobu prema nekoj osobitoj karakteristici ili čak prema zanimanju. Taj sustav identifikacije bio je prisutan i u prošlosti, u vrlo naseljenim društvima u kojima je razlikovanje obiteljskih veza postajalo sve važnije: primjerice, to je bio slučaj u Antičkom Rimu, gdje je ime bilo sastavljeno od tri elementa: praenomen, što odgovara današnjim imenima; nomen, koje su dijelili pripadnici iste obitelji; i na kraju cognomen, koji je prvotno bio individualan i mogao biti popularni nadimak (kao u poznatom slučaju Marka Tulija Cicerona, gdje Ciceron dolazi od latinske riječi cicer, slanutak), a kasnije je postao nasljedan i služio je razlikovanju ljudi različitih grana iste obitelji.

Ipak, primjena iste logike na Rome je teža: kada su stigli u Europu, te skupine vjerojatno su doživjele kulturni šok jer su prelazili iz interakcije unutar svoje plemenske zajednice, u kojoj su se svi međusobno poznavali, u mnogo veće zajednice u kojima su i Romi i neromi morali pronaći način da se identificiraju kojoj grupi/obitelji pripadaju. Stoga je jedino izvedivo rješenje bilo dodati etnonim (ime po kojem je grupa ili narod poznata) uz romska imena. Budući da su Roma stoljećima drugi identificirali kao zingari (Cigani) ili egizi (Egipćani) prema navodnom podrijetlu, ti su pridjevi ubrzo postali jezgra onoga što će kasnije postati romska prezimena.

Prema dostupnim izvorima, u južnoj Italiji postojale su brojne obitelji s prezimenima poput de Gipsiis, d’Egittio ili d’Egiptio između 15. i 16. stoljeća, što je autorica smatrala vjerojatno romskim obiteljima. Međutim, postojala su mnoga druga prezimena koja izravno proizlaze iz epiteta zingaro i koja su i danas vrlo prisutna u nekim regijama Italije. Iako je Novi Chavarria pronašla povijesne tragove prezimena Zingaro, posebno u regijama Apulija i Molise u južnoj Italiji, to prezime više nije uobičajeno, osim u 149 talijanskih općina u tim područjima u kojima su Romi živjeli od kraja 16. stoljeća.

Znatno češće prezime je, umjesto toga, Zingarelli ili, u nekim slučajevima, Zingaretti. Oba se čine znatno raširenijima diljem zemlje, od sjevera do juga, s osobito zanimljivim izuzetkom Emilije-Romagne (na sjeveru Italije) i Sardinije, koja je zbog svoje geografske udaljenosti od ostatka zemlje vjerojatno slijedila drugačiji put u pogledu prezimena, ali i migracije Roma.

U sljedećim stoljećima, Romi su počeli primjenjivati drugi pristup prezimenima, koji više nije bio zasnovan na etnonimima, nego na patronimikama. Romska su imena pratila prezimena koja su izravno proizašla iz imena oca ili predaka. Primjeri te prakse u 16. i 17. stoljeću u Italiji bili su Alessandro (ime) Di Michele (prezime), što doslovno znači Alessandro od Michele. Ista logika primjenjuje se i na današnja engleska prezimena poput Williamson (doslovno: sin Williama) ili hrvatska prezimena poput Petrović (značenje sin Petra). Ova druga praksa bila je znatno češća u spomenutoj regiji Emilije-Romagne, što objašnjava manjak prezimena povezanih s riječju zingaro, a u 18. stoljeću ovaj “novi” sustav prezimena bio je široko rasprostranjen i u južnoj Italiji.

Ovaj inovativni pogled na romske obitelji i plemena vrlo je zanimljiv jer pruža dodatne slojeve razumijevanja i detaljniju perspektivu o tome kako su se procesi integracije odvijali prije toliko stoljeća. Štoviše, mnoga od tih prezimena i danas su u upotrebi, omogućujući znanstvenicima, ali i svima koji žele saznati više o prvoj valnoj migraciji Roma u Italiju, da usporede naselja iz 15. i 16. stoljeća s današnjim romskim zajednicama.

Nažalost, ova analiza se ne odnosi na Rome koji su u Italiju stigli 1990-ih, prvenstveno iz Rumunjske, Bosne i Hercegovine i Kosova, jer uglavnom žive izvan društva i gradova, u neformalnim kampovima, s minimalnim mogućnostima integracije u lokalne zajednice.

Unatoč ovim ograničenjima, pristup koji je primijenila Novi Chavarria je vrlo koristan, a bilo bi zanimljivo vidjeti sličnu metodu primijenjenu i na druge romske zajednice u drugim zemljama, osobito u onima u kojima još uvijek ne postoji sustavno istraživanje povijesti Roma. To bi također pomoglo normalizirati prisutnost Roma u zapadnoeuropskim zemljama, jer bi pokazalo da oni stoljećima žive u mirnom suživotu s neromskim zajednicama, da je integracija doista moguća i da kolektivni napori mogu pomoći u prevladavanju poteškoća vezanih uz različite kulture, jezike i običaje.